Podloga važnoj društvenoj polemici

Postoje trenuci, s odmakom ih se naziva „prijelomnima“, odveć važni da bi povijest njihovo postojanje zabilježila tek na prvoj, stvarnosnoj razini. Izvanredan je kreativan potencijal događaja u kolektivnoj memoriji označenih prekretnicama, a pozadinski su strahovi, nadanja, kao i mogući scenariji razvoja događaja previše primamljivi a da ih suvremenici ne bi preveli ili preradili u književnoj, ili kakvoj drugoj, umjetničkoj formi. Hrvatska je književnost posljednjih godina preplavljena katastrofičnim prikazima potresom pogođenog, pandemijskog ili svijeta nakon zaraze, dok se druge nacionalne književnosti nerijetko bave temama poput utjecaja društvenih mreža na homogenost zajednice, priljeva migranata i straha od Drugog ili zagovarački pristupaju kakvoj drugoj temi čija „osjetljivost“ nerijetko lomi društvo po pola. Naknadnost u umjetnosti lišena je zakašnjelosti u reakciji, što gore navedena djela čini relevantnima, no oduzima ponešto od vizionarskog onima čije je zasijecanje u tkivo suvremenosti preduhitrilo i samu stvarnost. Tako će, primjerice, čitatelj teško povjerovati da je pisac i novinar Gordan Nuhanović Zavod za apatiju razradio mnogo prije pojave nultog pacijenta u kineskom Wuhanu. Ili da je nagrađivana francuska spisateljica Karine Tuil kao podlogu jedanaestom romanu koristila sudski proces održan prije izbijanja afere Weinstein.

Izd. Znanje, Zagreb, 2023.
S francuskoga prevela Mirna Šimat

Kritičari će tako roman Optužba po njegovu izlasku 2019. čitati kao feminističko slovo ispisano gotovo reakcionistički, nošeno #MeToo pokretom i na tragu ranije ispisanih ispovjednih proza u kojima (mahom) autorice razotkrivaju seksualne predatore iz svoje okoline (dovoljno je sjetiti se i u nas objavljena romana Pristanak Vanesse Springora). Tumačenje je pogrešno u barem dvjema od triju točaka; Karine Tuil ne ispovijeda se nego postavlja pitanja, odnose moći problematizira posredno, a feministička leća nije jedina u njezinu okularu.

Prije no što se 2000. u potpunosti posvetila autorskom radu, Karine Tuil vodila je razmjerno uspješnu odvjetničku praksu, a navada da istražuje parničke fenomene i presedane dovela ju je, početkom 2016, do slučaja države Kalifornije protiv Brocka Turnera, dvadesetogodišnjeg perspektivnog studenta prestižnog sveučilišta Stanford optužena da je godinu prije na kampusu omamio, onesposobio i silovao kolegicu. Premda kalifornijski zakon takvom kaznenom djelu predviđa do četrnaest godina zatvora, Turner je osuđen na tek nekoliko mjeseci, uz polugodišnji rok kušnje. Zatvorska bi kazna, stajalo je u presudi, mogla loše utjecati na njega. No nije bizarnost sučeve odluke privukla pozornost Karine Tuil, već obraćanje optuženikova oca u kojem porotnike moli da „ne dopuste da dvadeset minuta akcije unište život njegova sina“. Anonimna je žrtva izjavu prenijela na svojem blogu, o svemu se oglasio i Joe Biden, a književnom je razmjenom ušla i u salone francuskih intelektualaca.

Ne spominju se slučajno – portretiravši majku glavnog antagonista, Alexandrea, kao cijenjenu esejistkinju i deklariranu feministkinju, autorica im preispituje položaj, kao i čvrstinu njihovih uvjerenja. Samo nekoliko dana prije suočavanja s najvećim životnim izazovom, Claire Farel gorljivo će braniti pravo žena da prokažu seksualne prijestupnike s novogodišnje proslave u Kölnu, iako svjesna da će se zbog toga suočiti s optužbama za islamofobiju i rasizam. Kad s istim optužbama bude suočen njezin sin, dvadesetogodišnji student inženjerstva na, nepredvidivo, sveučilištu Stanford, odlučuje se za šutnju. Optužbama je, uostalom, dvostruko pogođena – njezina sina jedinca za silovanje je optužila osamnaestogodišnja Mila, kći njezina novog partnera Adama, djevojka čiju je sigurnost dvoje odraslih povjerilo mladiću inkriminirajuće večeri.

Naivno bi bilo pomisliti da Karine Tuil, prekaljena parničarka, svoj slučaj gradi iz sredine i čitatelja, ne mameći ga najprije u mrežu insinuacija i indicija, baca u dekontekstualizirano središte događaja. Upravo suprotno, prvu će polovicu opsežnog romana posvetiti karakterizaciji mladića i njegove obitelji; samodopadna oca, ostarjele televizijske zvijezde, novinara Jeana Farela, u čijoj vrijednosnoj hijerarhiji ništa ne dolazi ispred ljubavi obožavatelja i majke Claire, vječno neprisutne žene na pragu pedesetih. Mreža njihova odnosa neudobno je gnijezdo u kojem raste Alexandre, predviđen za uspjeh i sve popratne privilegije. Bahat, samoživ, hirovit i, prema potrebi, agresivan savršeno se uklapa u društveni konstrukt pripadnika zlatne mladeži.

No, kao da Karine Tuil iz pozicije sveznajućeg pripovjedača pita na početku posljednjeg, i najopsežnijeg dijela romana, čini li ga to i predatorom? S čitateljem se ne poigrava kako bi ga navela na blagonaklonu presudu, suzdržava se čak i od eksplicitnog iznošenja autorskog stava, već kako bi potaknula raspravu. Iako roman dobro funkcionira i kao društvena kritika, promišljanje o nijansama povlaštenosti koje, i kad je riječ o prividnoj jednakosti, imaju važnu ulogu i dubinsko snimanje neuralgičnih točaka suvremenog društva njegova je najveća vrijednost u polemičkoj podlozi. Je li važnije pravo ili pravda? Prosuditi ili osuditi? Može li onaj tko biva proglašen krivim istovremeno i slobodno odšetati? Premda likovi nisu najbolje izvedeni i mjestimice funkcioniraju kao karikature, što se može tumačiti i autoričinom nakanom da ukaže na njihovu pretjeranu samodopadnost i time ih dodatno antagonizira, dobro je i važno što su francuski srednjoškolci toj knjizi 2019. dodijelili svojeg Goncourta. Izbor ulijeva nadu u sazrijevanje generacije polemičara otvorena uma, sposobnih prepoznati aktualnost i spremnih otvorenim joj razgovorom pridati važnost. Zanimljivost za kraj; hrvatski prijevod (u korektnoj izvedbi Mirne Šimat) kolidira s onim po knjizi snimljena filma iz 2021, no naslov izvornika Les choses humaines mnogo bolje odgovara priči. Ljudska su stanja, pokazat će Karine Tuil, uvijek podložna osobnoj prosudbi, pri njihovoj procjeni objektivnosti nema pa izostaje i precizan odgovor na pitanje – pravo ili pravda. Osim ako pravda nije ona životna, a pravo kaže da ste krivi. I možete doma.