Palo je pola pjesme u Pompejima

Palo je pola pjesme u Pompejima

u velikom teatru

s malo publike

jedna djevojka s ubranim makom

u stisnutoj šaci

zapjevala je canticum

tihim i moćnim glasom.

Nije do kraja.

Velika rijeka

užarene lave presjekla

je njezin canticum na pola,

srušila ga na antički pod.

Drugi dio ohlađene pjesme

podigao sam danas kao kamen s ceste

i pjevušio je koliko se moglo

lutajući kvrgavim pločnikom

Pompeja.

Prošao sam Odeion, pa Quadriportik

u ulicu Via Stabiana prema Lupanaru

gledajuć nespokojno u Vezuv

s naleglim oblacima nad kraterom.

Pjesma se otapala kao zgrušana krv

u ruci

i bilo je u njoj još tihe radosti,

vina božanske utjehe.

pjesnik na štandu

zakrpam li poderani naslon,

presvučem izlizani ovratnik košulje,

zasjednem li na oblake u svoj naslonjač,

uzmem li lišće u ruke i iz njegovih žila glasno čitam budućnost

svjetskog poretka,

približi mi se kugla jarosna blještavila.

I znam da je to sunce. Osjećam ljubav na svojoj koži

kao opeklinu. I cijeli dan me boli.

U svakom pepelu ima malo žara i iskopavam metaforu

na tankom mostiću između riječi i slika

koje mi dolaze kao s nekog drugog svijeta.

I dnevna svjetlost što ih žigoše kao otpatke

zbilje.

Nastojim spasiti pokoju riječ iz sna,

neokrnjenu i svetu, i nositi je duž perona

kao zavjetni kovčeg.

Ne zapišem li je odmah,

znam da će riječ otputovati u neki drugi predio

mašte, možda prema moru, kao što ptičja krila

najradije sele na jug.

A ja ostajem sam na peronu, bez škrinje i cilja,

trpajući prazne ruke u džepove koji me

ne mogu ugrijati.

Hladno je jutro, vraćam se opet na iznajmljeni štand,

palim cigaretu, i tako stojim cijeli dan, nitko me ništa i ne pita.

Jadan sam čovjek, ne mogu prodati nijednu svoju metaforu

i osjećam se posve beskorisnim.

žena i pas

Išao sam isprati svoje srce morem ne znajući kamo da

krenem. Prema kopnu, suncu ili mjesecu? Grimizno sunce, ljubičasti odsjaji mora blistaju iskricama, poneki krik galeba, sunčane zrake teško se probijaju kroz jedan crni oblak,

uskoro izlaze mlađak i prve zvijezde.

Ispred stijena kupao se crni pas.

I tada pomislih na Sandru koja ga je također imala.

Naježio sam se od sjećanja, zaplivao dalje i stao. Prstima joj pisao pismo na valovima – uzmi me dok ne umrem! – i opet stao, pogledao sunce na zapadu pred zalazak, svijetli mlađak na istoku i kopno pred sobom, tamno, tamno.

Pretočih se u mûk.

plamenik

Išao sam tražiti plamenik.

Volio bih da baca iskru i da me zapali, konačno.

Jedna gospođa ga ima (stari model)

ali ne može mi reći vrijedi li išta

jer njezin je muž naprasno umro od šećera.

Tmuran sam danima. Nikamo ne izlazim.

Zabio sam se u kuću i ležim. Slabo govorim.

A s tim plamenikom bih se možda razvedrio

iskra bi zapalila vatru raspoloženja,

toplina nadvladala očaj.

Vani je naglo pao pljusak, nisam računao na otvaranje

kišobrana.

Nema smisla krenuti po takvu vremenu.

Ostat ću ionako takav kakav jesam,

s plamenikom ili bez njega.

Vatra me neće užgati.

opijanje trenutka

vidjeti nebo iz mora

nebo, samo nebo u moru

i pomiješati kistom misli modro i plavo

napiti se neba kao vode

i more pretvoriti u vino

utočiti vino natrag u nebo

kroz korjenaste oblake u nebeskom lijevku

s malo iskre, vatre i munje

da se nebomore vinom uskomeša

plivati vršcima prstiju

zapjenušanih kapljica

još malo opijen

leđno plivanje

Suze puštene za izgubljenom srećom

još su slanije u moru.

Doljulja se val do tebe,

naizgled miluje tvoje obline i odbija u svemir

kao život koji od tijela pravi uvalu

dubi te i otkida nježno.

Plivao sam leđno

glavom okrenutom nebu.

Upijao sam ga kroz svaki zaveslaj

Jednim svemirom borio se za drugi.

I udario pršljenom u obalu.

Tvrdo, u kraj.

na terasi

Oči pune neba.

Vatre.

Daleki dim

Ivanjskih krijesova

obavija stvrdnuto vrijeme

vrletnih gora.

Preko mora

uspoređujem

moje sada i nekada

kao daleke brodove

i nesažižen kamen planina.

Plamen neba

žar sunčevih sulica

ide pregorit tamu i vratiti se još crveniji

od vatre vina.

Putovanja trajnom inspiracijom

Piše Darija Žilić

Za vrhunskog pjesnika i intelektualca Dražena Katunarića dvije kartice teksta ne bi bile dovoljne da se pobroje sve njegove pjesničke knjige, nagrade, prijevodi i antologije u koje su mu pjesme uvrštene. Stoga ćemo se zadržati na sublimiranju bitnih oznaka njegova poetičkog puta. Tea Benčić Rimay u predgovoru knjige Načitano srce u kojem se nalaze autorove izabrane i nove pjesme 1983–1999. istaknula je da je pjesnika nemoguće svrstati u neku pjesničku generaciju jer se poetika koju gradi krije u krivulji suprotnih smjerova, a već samom idejom o silasku teži usponu, povezujući sakralnost i profanost. Treba podsjetiti da je Katunarić bio vezan uz zbornik Insulae potkraj sedamdesetih, a riječ o skupini pjesnika koji su se tada okretali smislu i riječima, nasuprot semantičkom konkretizmu, koji je bio okrenut jezičnom i paradoksima, razbijanju kontigviteta. Katunarić se odmiče od ludizma, jezičnih igara koje dokidaju značenje. Sead Begović označuje ga kao tradicionalnog modernista, koji se bavi duhovnim aspektom, relacijom ovostranog i onostranog, odnosom vremenitosti i vječnosti, povezuje zbiljsko i virtualno, kršćansko i antičko. Premda jest poeta doctus, Dražen Katunarić referira se intertekstualno na europsku kulturnu tradiciju i književnost, no nikad ne postaje knjiški zamoran, njegove sintagme nisu nakalemljene ni isforsirane. Poezija Dražena Katunarića autentična je, duboko proživljena, pjesnik se ne odvaja od zbilje, kroz putovanja on iskazuje gotovo djetinju glad za životom čistim i nevinim, za nomadizmom.

Njegovi se stihovi, ističe Tonko Maroević, uglavnom kreću od doživljenog, da bi potom obišli oko motiva, sagledali ga s druge ili treće strane i konačno se usmjerili prema onostranom. Mediteran, otoci – pjesnik je rođen na Braču – trajna su inspiracija, bilo kroz mitologiju, filozofiju ili pak samu književnost, odnosno poeziju. U novom ciklusu pjesama upravo će putovanje, novi ambijenti koje upoznaje, a riječ je o Napulju i Pompejima, biti poticaj za imaginiranje. Izrazito metaforičke pjesme u kojima poezija postaje kamen, a pjesnik prodavač metaforičkog, koji se igra s višestrukim značenjima riječi. U uvodu knjige izabranih i novih pjesama 1983–2015. Jednog dana bila je noć nalazi se poetička misao: poezija nema posuđa u koje bi se ulijevalo vino: sveto vino koje se ne toči u čaše...

U pjesmi iz novog ciklusa Palo je pola pjesme u Pompejima nalazimo također dionizijsku sliku poezije, njezina vina božanske utjehe. Pjesnik želi spasiti riječ, „neokrnjenu i svetu“, zadržati je dok ne ode u neki drugi svijet, i u tom smislu poezija jest možda uzaludan, ali božanstven proces stvaranja, odnosno „iskopavanja metafora“ s mosta koji povezuje riječi i slike. U novom ciklusu pjesnik opisuje opijenost, prožimanje sjećanja i sadašnjeg trenutka, otok i vatru, tmaste odsjaje melankolije, ali i val iznenadne sreće. Čitatelji mogu samo osjetiti jouissance nad slikama Mediterana, otoka, koje donose ispis duše, posve ogoljene. I doista, izvan trendova i grupnih poetika traje odlična poezija Dražena Katunarića već desetljećima, jer pjesnik vremenu oponira uživanjem u samu životu, u novim senzacijama i duhovnim, tjelesnim uzdignućima koje poetički snažno pretače u vlastitu poeziju i prozu. Na radost čitatelja kvalitetne literature.