Ovi današnji hitovi su za hititi

Red Danice hrvatske, Porin za životno djelo, nagrada za glazbeni opus Josip Slavenski, potom Srebrna ptica kao nagrada Skupštine grada Zagreba, tri Zlatne note, Zlatni Zagrebfest... Dragi Dikliću  uručeno je toliko nagrada da ih je u jednom dahu teško nabrojiti i vjerojatno bi se lakše bilo sjetiti koju nije dobio.

O njegovoj vitalnosti dovoljno govori rasprodani koncert koji je 18. ožujka, u sklopu ciklusa Randevu u osam, u počast prijatelju i uzoru Ivi Robiću, održao u Tvornici pred publikom različitih generacija i afiniteta: šlagerskom gardom u „stanovitim godinama“, džez-entuzijastima, nostalgičnim obožavateljima šansone i tvrdokornim rokerima koji su Dragu (poput Jimmyja i Gabi) uvijek prihvaćali kao „svojeg“.

Tijekom više od šest desetljeća Fiko (rođenjem Sinjanin, ali po svemu ostalome Zagrepčanin, Trnjan!) unikatnom skladateljskom pojavom, neusporedivi vokalnim stilizmom i osobnim šarmom ispisivao je povijest domaćih evergrina. Diklić je, usto, mnogo više od glazbenika i autora. Diskograf, zabavljač, koncertni promotor, dugogodišnji predsjednik Zagrebačkog bridž saveza... riječ je o najsvestranijem hrvatskom entertejneru stare škole.

Uostalom, „sve je to šoubiznis“, reći će lakonski. Na pitanje može li izdvojiti omiljeni žanr (džez? evergrin? country and western?) odgovara slično: „Ma ne. Dobra glazba je dobra glazba.“

Drago Diklić u Tvornici kulture, 18. ožujka / snimio Željko Hladika / PIXSELL

Opušten, neposredan i dobro raspoložen, Diklić se u razgovoru za Vijenac predstavio kao originalan spoj „zagrebačkog fakina“ i decentna džentlmena fotografskog pamćenja. Bezbroj je povoda za razgovor s glazbenikom koji je u tolikoj mjeri zadužio domaću scenu, a posljednji se odnosi na činjenicu da je pozamašnu kolekciju odličja upravo upotpunio i nagradom za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu.

Kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na tu manifestaciju, njegovu povijest i ulogu u kulturnom životu glavnoga grada i Hrvatske?

Nekad je Zagrebački festival bio broj jedan, događaj ispred svih drugih. Nažalost, danas to više nije tako. Nekoliko dana prije festivala ljudi i ne znaju da će se održati, ali to je stvar organizacije, kojoj bi možda trebalo posvetiti malo više pažnje. To sam, uostalom, i rekao sadašnjem umjetničkom direktoru Branimiru Mihaljeviću, kojeg znam iz vremena dok je bio dijete. Jer festival mora biti događaj u širem smislu. Ako to nije, svodi se na običnu priredbu. Ali tradicija Zagrebačkog festivala dragocjena je i moramo učiniti sve da je očuvamo.

Prvi ste put ondje nastupili početkom 60-ih, a kao umjetnički direktor vodili ste ga čak sedamnaest puta. No 1971, kad ste postali umjetnički direktor, bila je osobito važna, uz ostalo i zato jer ste tada doveli i neka svjetski poznata inozemna imena. Je li te godine festival dosegnuo vrhunac po opsegu i programskoj raznovrsnosti?

Mislim da jest. Te sam godine Festival preuzeo s vlastitom kompanijom, Alta. I sve sam organizirao i financirao bez pomoći Društva skladatelja, koje danas velikim dijelom sudjeluje financijski. Bilo je raznovrsno. Organizirali smo pet dana rock and rolla u Austrijskom paviljonu (zagrebačkog Velesajma, op. a.), gdje su osim Indexa, Korni grupe i ostalih, nastupala slavna inozemna imena: The Pretty Things, Jucy Lucy ili sastav Mungo Jerry, koji je godinu prije postigao svjetski hit s pjesmom In The Summertime.

Naravno, bilo je isto toliko dana zabavne glazbe u Kongresnoj dvorani, jer tada KD Vatroslava Lisinskog još nije bila izgrađena, a imali smo i tri dana šansone u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bilo je to prvi put da je takva vrsta glazbe ušla u HNK. Osim toga, cijeli grad živio je u ozračju Festivala. Izlozi dućana bili su posebno aranžirani u festivalskom stilu, a hoteli su organizirali regionalne večeri – dalmatinske, zagorske, slavonske, prigorske. Restorani su imali posebne jelovnike, recimo, odrezak à la Gabi Novak i pašticada à la Tereza Kesovija. Jedan je restoran na jelovniku imao „svinjske nogice à la Drago Diklić“. Vama to možda zvuči kao dosjetka, ali je istina (smijeh).

Nedavno je održan 70. Zagrebački festival uz prigodnu monografiju, izložbu i CD / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

U povodu 70. rođendana festivala, Hrvatsko društvo skladatelja i Večernji list objavili su i monografiju koja ispisuje njegovu povijest. Jeste li zadovoljni knjigom?

Jesam, to je jako dobra ideja, i lijepo je osmišljena. Vidi se da je u nju uloženo mnogo truda. I odlično je opremljena.

Zanimljivo je istaknuti da je u početnim godinama festival bio zasnovan na nastupima samo jednog izvođača. Kako se koncepcija mijenjala godinama, i je li se mijenjala nabolje?

Prve godine održavanja, 1954, nastupila su samo dva izvođača, Ivo Robić i Rajka Vali, ali tada je to bio festival skladatelja, a ne interpretatora. Zato te godine nije pobijedio Robić s pjesmom Ta tvoja ruka mala, nego Ljubo Kuntarić, koji ju je napisao. Svaka skladba imala je dvije izvedbe, mušku i žensku, a publika je birala pjesmu, a ne pjevača. Smisao je bio popularizirati pjesmu i zato su autori bili nositelji nagrada. U tome je glavna razlika između izvorne ideje i današnjeg sustava nagrađivanja.

Kad ste vi debitirali?

Prvi put 1962. s pjesmom Dođi, olujo, a iduće, ‘63. godine pjevao sam Još samo večeras, za nju nisam dobio nagradu. Nagrade su počele stizati tek 1969, za pjesmu Igra života.

U tipično suptilnom stilu vaš vjenčani kum Arsen Dedić pjevao je Zagreb i ja se volimo tajno. Vi i Zagreb uvijek ste se voljeli itekako „javno“. Zašto je to „najljepši grad“ i jesu li ondašnji i današnji Zagreb dva različita grada?

Apsolutno. U Zagrebu imate sve što poželite. Pravi je srednjoeuropski grad s kulturnim nasljeđem Austrougarske, s tom razlikom što je nekadašnji Zagreb bio grad glazbe i kulture. I danas je tako, ali možda ne u toj mjeri. Nekad je ovdje bilo 28 plesnjaka sa živom glazbom urbanog tipa. Izvodila se zabavna glazba, džez, dixieland, malo country and westerna i slični stilovi. Bilo je i četrnaest noćnih klubova, također s glazbom uživo, ali su oni bili orijentirani samo na starogradsku glazbu. U nekad popularnim noćnim barovima, na primjer u Ritzu, u samom središtu grada, danas čujete samo cajke.

Počeli ste kao instrumentalist, a ne kao pjevač. Koji je bio motiv da s violine prijeđete na bariton-saksofon? Kakvo iskustvo ste stekli u tom kontekstu?

Završio sam srednju muzičku i u početku sam svirao violinu. Nisam studirao na Akademiji jer sam iz gimnazije otišao svirati u inozemstvo, u Njemačku. Tada sam prekinuo s violinom i primio se saksofona. A pjevao sam uvijek, nikada nisam prestao pjevati. Ispočetka, kad nisam imao instrument, posudio bih bilo koji... trombon, bilo što. Zato su me etablirani glazbenici zadirkivali riječima, „evo opet onog fiktivca koji je došao svirati i pjevati“ – i otuda nadimak Fiko. Poslije je sve išlo samo po sebi. Svirali smo posvuda, u Švedskoj, Francuskoj, Maroku i u Njemačkoj, uglavnom po američkim klubovima. U Frankfurtu su mi kupili bariton-saksofon, četiri dana prije nastupa, pa sam repertoar morao svladati u tako kratku vremenu.

Netko je napisao da vaše specifično vokalno fraziranje duguje činjenici da ste prije toga svirali saksofon. Može li svirački stil svjesno ili podsvjesno oblikovati pjevačku tehniku?

Definitivno, to je povezano. Ali moguće je čak i obrnuto. Razgovarao sam jednom prigodom sa Stanom Getzom, koji mi je pričao da on, kao saksofonist, svaku riječ pjesme koju izvodi zna napamet. Isti je slučaj i s drugim vrhunskim instrumentalnim solistima. To je zato što i o tekstu pjesme, o stihovima, ovisi specifično raspoloženje. Sve to utječe na samu interpretaciju. Prema tome, vokalni stil i pjevački stil utječu jedan na drugi. Ali instrumentalist taj osjećaj u sebi nosi od rođenja – ima ga ili ga nema. To se teško može naučiti.

Izvor Zagrebački festival Facebook

Ivo Robić bio vam je stalno nadahnuće s domaće scene. U kojim ste stranim pjevačima, a u kojim instrumentalistma, prepoznali vlastite uzore?

Svakako Frank Sinatra, Dean Martin, a posebno Sammy Davis Jr. Veliki uzor bio mi je Billy Eckstine, a od ženskih vokala Sarah Vaughan. Njih sam (Eckstinea i  Saru Vaughan, op. a.) pratio s orkestrom kad su dolazili nastupati po američkim klubovima u Njemačkoj i Francuskoj. I oni su, kao i mi, željeli nešto zaraditi! Oni bi doputovali samo s pijanistom, a mi smo bili dežurni orkestar koji je osigurao ostatak pratnje te večeri. Od džez-saksofonista cijenim i volim Stana Getza, Bena Webstera, Lestera Younga, Dextera Gordona i plejadu sličnih velikih imena američkog džeza. Webstera izuzetno volim, zapravo sviram u njegovu stilu. Postoji jedna snimka skladbe Još samo večeras za koju su neki mislili da je izvodi Webster. Od trubača Miles Davis, a osobno sam upoznao Cata Andersona, koji je svirao s Dukeom Ellingtonom. Upoznao sam ga jednom zgodom na zajedničkoj svirci u Francuskoj. Svidjelo mu se kako pjevam pa mi je ponudio da nastupim s Dukeom, ali nisam se usudio. Da sam barem bio hrabriji!

Radijski medij bio je ne samo jedini način da nešto ili nekoga čujete, nego je to bio medij bitan i za diskografiju / Godine ‘88. organizirao sam prvi veliki doček Nove godine u Zagrebu na Trgu. Došlo je više od sto tisuća. Praška ulica bila je puna, gotovo do Kolodvora, Ilica također. Bilo je veličanstveno. Nakon toga je proslava na Trgu postala dio tradicije

Počeli ste, kao i mnogi drugi umjetnici vašeg naraštaja, nastupima na radiju. Možete li, za mlađe čitatelje, pojasniti kakvu je ulogu imao radio u to vrijeme?

Jako veliku. Radijski medij bio je ne samo jedini način da nešto ili nekoga čujete, nego je to bio medij bitan i za diskografiju. Naime, ono što se u to vrijeme snimilo na radiju preuzimali bi diskografi. Na primjer, radijskim snimkama Jugoton bi se koristio za izdavanje ploča. Ali moram reći da u to vrijeme niste smjeli snimiti ni jednu jedinu pjesmu ako vam dikcija nije bila savršena. Mi mladi koji smo tada počinjali morali smo gotovo kopirati izgovor Ive Robića, koji je bio afirmiran i popularan pjevač. Robić je imao perfektnu dikciju i savršen izgovor. Kad snimate bilo što, svaka se riječ od početka do kraja morala čuti. Danas nije tako – možete tri dana slušati pjesmu na radiju, a da pritom niš ne razmete.

Koji je glavni motiv da 1968. pokrenete vlastitu izdavačku kuću Alta? Je li to rezultat želje da preuzmete potpunu umjetničku kontrolu nad svojim materijalom?

U svakom slučaju. Bio sam vezan uz Jugoton, ali njihovi komercijalni programi nisu me zanimali. Kad sam sa svojim Profesionalcima snimio starogradsku Teško mi je zaboravit tebe, odbio sam ponudu Jugotona, koji je želio izdati. I objavio je za svoju novu firmu, Alta. Bila je to jako popularna pjesma, postala je platinasta i vjerojatno bi se prodala u većoj tiraži da je izašla za Jugoton, ali nije mi bilo bitno. Imao sam i vlastitu distribuciju, ali sam se poslije povezao s RTB-om i slovenskim Helidonom. Želio sam se proširiti na druge dijelove države. Poslije sam predložio direktoru Jugotona Slavku Kopunu oblik suradnje kakav postoji u svijetu – da Jugoton bude tvrtka-nositelj koja ima nekoliko manjih produkcija sa svježim idejama, kao što je Alta, ili Suzy, koja je došla nešto poslije. Ali nismo se uspjeli dogovoriti. Imao sam i prodavaonicu ploča u Bogovićevoj, koncertnu agenciju... Zanimalo me sve u vezi sa šoubiznisom.

Pripremajući se za razgovor, naišao sam na podatak koji je mnogima možda promaknuo. Vaša je diskografska kuća 1976. izdala prvu singlicu Parnog valjka (Parni valjak / Šizofrenik)?

Tako je, Valjak je to objavio za Altu. U to vrijeme još nisu snimili prvi album. Izdao sam i ljubljanske Buldožere, i oni su prve snimke objavili za moju tvrtku, da bi poslije surađivali s Helidonom. Grupi Time izdao sam ploču. Ali zanimale su me i druge stvari, pa sam došao na ideju da na Jelačić-placu pokrenem noćni klub – Alta klub. Angažirao sam stalni orkestar, a vikendom je svirao big band, veliki orkestar s osamnaest ljudi. Bilo je to početkom 70-ih, a gostovali su nam najpoznatiji pjevači toga vremena. Uvijek je bilo krcato! Organizirao sam i plesnjak u Kolo klubu kod Kazališta. I u Dugom Selu sam otvorio klub, ali nakon nekoliko godina opet sam krenuo dalje, jer sam se htio okušati u nečem novom. Godine ‘88. organizirao sam prvi veliki doček Nove godine u Zagrebu. Mislio sam si, ako mogu London i New York, zašto nešto slično ne bismo imali i u Zagrebu? I došlo je mnogo ljudi, više od sto tisuća. Praška ulica bila je puna, gotovo do Kolodvora, Ilica također. Bilo je veličanstveno. Ali i to sam napravio sâm, s Altom. Nakon toga je proslava na Trgu postala dio tradicije, a već iduće godine organizaciju je preuzeo grad.

Jeste li zadovoljni nedavnim nastupom u Tvornici? Posvetili ste ga „svome prijatelju Ivi Robiću“, ali ste učinili i retrospektivu vlastita opusa?

Jesam. Izvodio sam repertoar Ive Robića, ali bilo je i mojih pjesama. Uvijek nastupam u jednome komadu. Ako nastupite u dva dijela, razbijete kontinuitet, prekinete raspoloženje. Robiću smo posvetili prvi dio. Naravno, on je u mojim počecima bio veliki uzor. Poslije smo postali jednako veliki prijatelji. Družili smo se, često smo odlazili kod njega i njegove obitelji u Ičiće. Uvijek je imao svojeg „čuvara“, suprugu Martu. Ništa nismo smjeli bez nje! Znali smo se kartati na terasi hotela Kvarner, a ona bi nam došla i „u povjerenju“ rekla: Samo vi igrajte s Ivom za novce. Ali ak on izgubi, nikad tu lovu nećete vidjeti!

U vašoj publici su, jedna do druge, sjedile i Tereza i Gabi. Je li vam dodatni poticaj davala činjenica da je barem dio staroga društva još na okupu? Imponira li vam činjenica da vas cijeni i naraštaj stasao uz pop i rock-glazbu?

Naravno, to mi je drago. Ali znate što? Ima nas malo. Tereza i Gabi uvijek dođu na moje koncerte. Tu je još i Jimmy Stanić. Zatim Radojka Šverko, koja je kao mlada pjevačica na scenu došla nešto poslije. Ali Tereza, Gabi i Jimmy, koji je stariji od svih nas, pripadaju generaciji koja drži i čuva temelje naše zabavne glazbe. Inače, na koncertu u Tvornici bilo je i mnoštvo mlade publike, koja je pjevala sve pjesme. To su očito pravi hitovi, izvode se evo već pedeset godina. U šali uvijek velim: ovi današnji hitovi su za hititi!

Ostali ste aktivni u dobi kad se mnogi odlučuju za mirovinu. Lani ste objavili Two of a Kind – odličan vokalni jazz-album u suradnji s pijanistom Draženom Boićem, ispunjen materijalom koji je dugo čekao u arhivi. Možete li nam pojasniti o čemu je riječ?

To smo snimili jedne Nove godine. Kod kolege Marijana Makara (poznati gitarist, skladatelj i aranžer, op. a.) bili smo na dočeku Nove godine i oko dva u noći Dražen je predložio da nešto izvedemo u kombinaciji klavir-glas. Ali pritom nismo znali da nas Braco Makar snima na svom dvokanalnom magnetofonu Revox. Bez prethodnog dogovora, jedna je pjesma spontano išla za drugom, rutinski smo to obavili. Svirali smo Gershwina, Colea Portera, Berlina i sličan materijal, a dodali smo i nekoliko mojih skladbi. Godinu dana poslije Makar nam je rekao da „ima one snimke“. Pitao sam ga, koje snimke? Već sam na to zaboravio, ali smo ih preslušali i zvučale su jako dobro. Odlučili smo ih objaviti nakon dodatne tonske obrade. No iz nekog razloga album je dugo čekao i tek je lani izašao u izdanju Alte i Croatia Recordsa. Možda tako dobro zvuči baš zato što nismo znali da nas netko snima. Nastao je u opuštenoj atmosferi.

U popratnom eseju u knjižici CD-a glazbeni kritičar Fran Potočnjak piše da vam je kao nadahnuće poslužila suradnja Tonyja Bennetta i Billa Evansa, osmišljena na sličan način?

Da, tako je. I oni su nastupili u kombinaciji glas i klavir. The Tony Bennett Bill Evans Album. Mislim da je vrlo malo takvih albuma u svijetu. Bennett je odličan pjevač, Evans ništa manje dobar pijanist, ali ni Boić nije lošiji. Jednom sam rekao da smo svoj album (Two of a Kind, op. a.) trebali kandidirati za Grammy!

Kad se u drugoj polovici 60-ih u našim krajevima usponom Grupe 220 afirmirao rock and roll, jeste li vi pjevači evergrina tu promjenu doživjeli kao konkurenciju? Možda poput Franka Sinatre, koji je pokazivao netrpeljivost prema Elvisu, a ni o Beatlesima u početku nije imao visoko mišljenje?

Ne, uopće ne. Upravo suprotno, dolazak tih mladih dečki za nas je bio osvježenje. Moramo prihvatiti da se glazba razvija i to je normalno. Kao što vidite, rock-muzičari ni do danas nam nisu preoteli publiku. A što se Sinatre tiče, jasno je – Beatlesi nisu bili njegova generacija, bio je sumnjičav iako su oni genijalci. Kad je rock stigao k nama, mene to nije smetalo, čak sam im i pomagao, izdavao im ploče. Osim toga u sklopu Zagrebačkog festivala organizirali smo i program rock-skladbi, gdje su nastupala cijenjena imena iz tog žanra.

I na kraju, što trenutno pripremate za svoju publiku?

Napravit ću nekoliko koncerata do kraja godine, a u studenom planiram još jedan veći koncert u Lisinskom. U povodu jednog od rođendana! (smijeh)