Oštro pero lingvističko

Roman Neprobuđeni, knjižni prozni prvijenac našega jezikoslovca svjetskoga glasa, književnog povjesničara i prevoditelja Ranka Matasovića, nije i moj prvi susret s njegovim proznim stvaralaštvom; susret se dogodio prije, i na donekle neočekivan način. Iz Hrvatske revije predložili su mi da napišem uvodni tekst o kratkoj priči Ilije Jakovljevića Cassoulet, koja je bila predviđena za rubriku Neobjavljena hrvatska književnost. Doznao sam i da je riječ o pseudonimu, iza kojeg se krije lingvist Ranko Matasović. U prvi mah bio sam iznenađen činjenicom da je jezikoslovac „iskočio“ iz svoje struke kojoj je predan 24 sata na dan i da je našao vremena okušati se u umjetničkoj prozi. Matasović je naime nekoliko mjeseci prije toga pod istim pseudonimom objavio u Republici dva duža prozna teksta – Kanon. Facebook novela i Pamćenje (Google novela)). Pročitavši ih stekao sam dojam da je riječ o već formiranu piscu, širokih interesa i golema znanja, zaokupljenu suvremenom zbiljom i čovjekovom situacijom u njoj, sklonu preispitivanju i kritičkom promišljanju događaja i pojava kojima je ispunjena naša svakodnevica.

Izd. Ibis grafika, Zagreb, 2022.

Premda novela i roman kao književne vrste imaju različite tvorbene i oblikovne zakonitosti, vjerujem da će čitatelji kojima je poznata Jakovljevićeva kratka prozna (novelistička) uvertira bez teškoća prepoznati Matasovićev rukopis u romanu Neprobuđeni. U njemu je obuhvaćen velik vremenski raspon, od tridesetih godina pa do kraja prošlog stoljeća. Radnja se zbiva u Hrvatskoj, uglavnom u Zagrebu, a neki od njegovih protagonista naći će se i u Parizu i Los Angelesu. Radi lakše orijentacije čitateljima, Matasovićevo bih djelo svrstao u žanr obiteljskih romana, ali mislim da će ga dio publike čitati i kao društveni ili politički roman. „Proslov“, koji ovdje spominjem zbog dva autoreferencijalna detalja, nije potpisan, ali se vjerojatno može pripisati autoru. A on s nevjericom konstatira kako o Radovanu Maretiću (1927–1997), glavnom junaku romana, nema gotovo nikakvih podataka na mreži, nema slike nijedne zgrade koju je projektirao, u medijima nema nijedne njegove fotografije, videozapisa ili tonskog snimka – „kao da ga nije bilo“. A kako smatra da ga je bilo, nalazi i način na koji bi se ta potpuna zatajenost mogla ispraviti: „Njegov život može se sastaviti iz krhotina sjećanja onih koji su ga znali.“

U Matasovićevu romanu jasno se vidi da je složen upravo prema tom načelu. Predodžbu o glavnom junaku – arhitektu i uspješnu direktoru projektantskog poduzeća, najstarijem sinu među devetero djece osječkoga gimnazijskog profesora – o njegovu obiteljskom i javnom životu, ali i o onom dijelu koji je pokušavao skriti od drugih, postupno oblikuju njegovi najbliskiji: otac, braća, supruga, ljubavnica, sinovi, prijatelji. Ali čine to i neki drugi: jedan udbaš koji ga je nadzirao, pa liječnik u bolnici kojemu je malo prije smrti ispričao svoje viđenje vlastita životnog puta, a na kraju i sam „Josip Broz, diktator“. Tito za arhitekta Maretića nije znao, ali je preduhitrio revne banjolučke partijce da ne miniraju njegovo životno djelo – modernu katedralu koja je prema njegovu projektu podignuta u tom gradu poslije potresa 1969. godine.

Činjenica da je „jedan od glavnih projektanata katedrale u Banjoj Luci“ bio zapravo otac autora romana Neprobuđeni, arhitekt Ljuboslav Matasović, upućuje na zaključak da su piscu za oblikovanje fikcijskog lika Radovana Maretića, a zacijelo i nekih drugih likova romana, u stanovitoj mjeri poslužili stvarni ljudi. No Matasoviću nije cilj romansirana biografija, nego fikcijski roman, pa tekst ne opterećuje faktografijom. Očito je da autor uz visoku teorijsku osviještenost ima i onu nužnu literarnu žicu: ulazeći u umjetničku prozu, jasno mu je da za izabranu temu nije presudna količina faktografije, nego koliko su uvjerljivo oblikovani (individualizirani) likovi, njihovi odnosi, situacije u koje dospijevaju, kako na njihov život utječu društvena zbivanja. Roman sadrži petnaest poglavlja i isto toliko različitih pripovjedača, čime čitatelj dobiva mnoštvo informacija pripovjedača/likova koji govore o svojim odnosima s protagonistom romana i iskazuju svoje mišljenje o njemu. Naratori pripovijedaju u različitim formama (ljubavnica piše dnevnik, udbaš podnosi Službi državne bezbjednosti opširan izvještaj o Maretiću, prijateljica liječnica šalje mu dramatično pismo), a većina jednostavno odgovara kao na očekivani poziv. Taj književni postupak čitatelj ponekad može doživjeti kao konstrukciju, ali autor zna naći sjajna rješenja, kao što je epizoda s „prodajom metle“ ocu na autobusnom kolodvoru koju su Maretićevi sinovi doživjeli na potpuno suprotan način.

Autor u „Proslovu“ govori i o „najvećoj razlici“ između generacije glavnog lika romana i današnje generacije: „…ljudi dvadesetoga stoljeća izlagali su se većim rizicima od današnjih, jer više su vremena provodili jedni s drugima. A najveći rizik za svakog uvijek su drugi ljudi.“ To je zapravo okvir priče o najvećoj Maretićevoj životnoj traumi (uz onu vezanu uz brak), koja će se u romanu čitati u ideološko-političkom ključu, a koja će glavnog junaka na koncu navesti da sinu koji je odustao od Hrvatske i postao Amerikanac poraženo prizna: „Ja se više ne snalazim u svijetu“. Matasovićev roman govori o temi koja u našoj prozi nije nova, ali na tu ljudsku dramu gleda iz mnoštva rakursa i o njoj pripovijeda uzbudljivo, bolno i uvjerljivo.