Oproštajnice Ane Horvat

Možda ni u jednoj svojoj knjizi pjesama Ana Horvat nije zakoračila u prostor intime kao u najnovijoj knjizi pod izazovnim naslovom Oproštajnice. Sam naslov sugerira opraštanje. Neke vrsti duhovni odlazak, iako je evidentno da knjiga s tristotinjak pjesama raspoređenih u pet ciklusa (Manje-više ljubavne, Posvećeno životinjama, Misleći kojekakve misli, Biljkama, stvarima i pojavama, Posvećeno Višnji i drugima), osmišljava poetizirano određenje bitka. Da se u srcu fundamentalnih stvari razmiču afektivni prostori koji vode egzistencijalnoj katarzi: kao svojevrsno pročišćenje i smirivanje čuvstava. Budući da riječi obvezuju, osobito one koje oduhovljuju pjesnici (jer pjesnicima još vjerujemo!), treba ih ponavljati u poetskim impulsima osjetilnog da bi se čula ta riječ, da bismo joj povjerovali: „oduvijek imam / više pjesama / nego dana / živim dugo / i raskošno / kupujem dane / pjesmama“ (Moneta).

Izd. Biakova, Zagreb, 2022.

Poetski paradoks, „kupovanje pjesama“ u obilju okupljenih u ovoj knjizi, donosi nam fenomen Vremena, nepostojana i prevrtljiva što traži pljesak, zanemarujući bdijenje u tišini, a pjesma niče iz svog središta i naglašava našu pripadnost svijetu: „žalosna / kao zvijezde u svitanje / kao smeđi list na vjetru / kao inje u vinogradu / kao opožarena šuma / kao magla nad jezerom / kao kiša u predvečerje / kao suze od snijega / kao snijeg od suza / kao život“ (Kao). Poetska imaginacija hrani našu volju vodeći nas novim perspektivama da spasimo što se spasiti dade. I naša pjesnikinja svjesna je toga i ne može zanijekati senzibilitet koji pruža poezija: „ponirem iz oblačića poezije / u središte jezera stvarnosti / uranjam / u kuhanje ručka za mačke / i pranje vrata i prozora / znojnog čela / u mjehurićima sapunice / ipak se nadam da će doći / i neću opet trebati / prokletu utjehu pjesme“ (Nadanje).

Čin opraštanja koji nam sugerira autorica vodi nas jednostavnošću izričaja do nekih vječnih tema kao što je ljubav, samoća, smrt, bol, tišina, sjećanja. I ništa se ne gubi. I čini se da je sve na svome mjestu. Da komunicira čistoćom u pjesničkoj sintezi žaljenja, utjehe, začudnosti: „hvale je vrijedno / dragi dečki / što ste izmislili / računala / i društvene mreže / pa kad baš moram / pisati te pjesme / zbog mene više / ne treba rušiti stabla / već samo / isplesti mreže / i izglačati oblake“ (Hvale vrijedno).

Ipak, pjesnikinja Ana Horvat konstantno se oprašta iako ostaje u imaginaciji svojih pjesama. Njezina pjesma odnosi pobjedu. Ostaje i određuje bitak. Usprkos imaginarnom opraštanju ona se pokorava poruci, jer poruka je napisana. I tako pjesma biva središte svijeta. I dalje živi.

Naslov Oproštajnice ima u sebi delikatnu ironijsku primisao: mudro umjerena a intenzivno usmjerena u traženju kreativne ravnoteže. Možda bi u obilje pjesama koje knjiga donosi trebalo unijeti malo poetskog reda. Usprkos tomu knjiga Oproštajnice autonomna je i paradoksalna istodobno.

Naslovnica je definitivno pogođena: ljekoviti maslačak koji se nakon cvatnje pretvara u bijele pahuljaste loptice u kojima se nalazi mnoštvo sjemenki. Treba samo puhnuti u lijepost bijelih pahuljastih loptica pa da sjemenke krenu u putovanja zrakom uz pomoć sićušnih padobrana nalik na paperje. A kad se oni dotaknu tla, niče novi maslačak...

Neka tako bude i s Oproštajnicama pjesnikinje Ane Horvat: pjesme sjemenke rađat će nove pjesme, a oproštaj koji nude „pjesme oproštajnice“ ostat će simbolika.