Novi albumi, stari plesovi

Plesač sporog stepa,  Sunčana strana Mjeseca 1

Što – ili točnije tko – povezuje prvu (odnosno, „nultu“) postavu Azre, grupu Film iz najslavnijih dana, energični koncertni cover-sastav Le Cinema, nekonvencionalnost Vještica, ritmiku skupine Šo!Mazgoon i vedrinu Ljetnog kina? Ukratko, tko je prevalio naoko nemoguć put od zagrebačkog i hrvatskog novog vala do mediteranske i karipske glazbene pop-egzotike?

Odgovor nije teško dokučiti: Mladen Max Juričić, gitarist, pjevač i autor koji, unatoč karijeri dugoj više od četiri desetljeća, karijeru gradi u drugom planu funkcionirajući kao radoznala kreativna osobnost, uvijek nadomak masovnijoj slavi i srednjoj struji. Doduše, vjerne mu publike (a još manje strastvene kritičarske potpore) ne nedostaje ni danas, kad nastupa pod plaštem projekta pomalo nezgrapna umjetničkog imena Plesač sporog stepa.

Izd. Aquarius, 2023.

Plesač zapravo nije nova priča. Počela je prije četiri-pet godina skladbom Lutam koja se, međutim (kao niti nekoliko idućih, koje su sporadično ubacivane u medijski optjecaj) nije uspjela probiti među deset odabranih na debiju Sunčana strana Mjeseca 1. Koncepcijom, zvučnom slikom i realizacijom album se naslanja na recentnije Juričićevo stvaralaštvo; od novog vala nije preostalo ništa i sve je u skladu s naslovom podređeno osunčanoj i melodioznoj pop-glazbi, ugođajem i vedrinom nalik onoj iz suradnje s pokojnim Vladom Divljanom u Ljetnom kinu. Max je zajedno s Johnnyjem Štulićem odrastao u nekad najrokerskijoj novozagrebačkoj četvrti, Trnsko, ali to je daleka prošlost – njegov idealan svijet protkan je drukčijom estetikom, bezbrižnim zvucima marimbe i drugih udaraljki, reggaeom, starinskim popom, toplim Mediteranom i Južnom Amerikom, dalekim otocima... i raspjevanim pozivima u daleke predjele, ondje gdje vječno traje ljeto, gdje svi se „smiju i od smijeha suze liju“.

Mangroove i Jazz orkestar HRT-a, Nešto veće od nas

Pop-glazbu izvoditi u orkestralnom jazz-kontekstu nije osobito nova ideja, čak ni u Hrvatskoj. No malo tko je tu ideju kadar provesti u život tako da rezultat bude mnogo više od pukog sudara svjetova. Na albumu Nešto veće od nas zagrebački sastav Mangroove i Jazz orkestar HRT-a tu su misiju dovršili gotovo besprijekorno, čemu je, za početak, kumovala činjenica da iza zahtjevna projekta s obiju strana stoje vrhunski glazbenici, do posljednjeg detalja posvećeni cilju: stvoriti autentičnu sintezu pop-rafinmana i džezerske raskoši. To je teško zamisliti bez gipkog vokala Željke Veverec te njezina kreativnog i životnog partnera Tonija Starešinića – vjerojatno najsvestranije i stvaralački najznatiželjnije figure koja se na hrvatskoj sceni pojavila u posljednjih dvadesetak godina.

Izd. Aquarius, 2023.

Dodamo li tomu moćan HRT-ov orkestar koji savršeno diše pod sigurnom dirigentskom rukom Mirona Hausera, dobivamo slojevitu zvučnu sliku satkanu od mnoštva nijansi – ne samo jazza i popa nego i sofisticirane psihodelije, elemenata sanjivoga progresivnog rocka (osobito u dionicama flaute), domaćih šlagera u stilu Gabi Novak te hipnotičkog funka ranih sedamdesetih u Azimut Theme. Uostalom, nije li Mangroove zgodna igra riječi koja jednako energično zagovara čovjeka (man) i njegov ritam (groove)? Dakako, pjesme nisu nove – riječ je o svojevrsnu rezimeu dosadašnje karijere Mangroovea – ali njihovi aranžmani jesu.

Van Morrison, Moving On Skiffle

Nakon što je na posljednja dva albuma (Latest Record Project, Vol 1 i What’s It Gonna Take) dotaknuo dno karijere i naljutio ne samo kritiku nego i stare obožavatelje, nepredvidivi irski bard napokon se vraća onomu što najbolje zna: izvođenju glazbe koju voli i dubinski osjeća. Doduše, ne svoje, nego tuđe. U skladu s naslovom, Moving On Skiffle posveta je žanru koji je, unatoč američkim ishodištima, najjednostavnije opisati kao britansku inačicu ranog rock ‘n’ rolla – u poslijeratnom razdoblju u Ujedinjenom Kraljevstvu djelovalo je, prema nekim procjenama, više od trideset tisuća skiffle-izvođača.

Skiffle je u osnovi izrastao iz folk-tradicije, dobivajući – ovisno o dominantnom utjecaju – različite dodatne okuse, oblike i nijanse, od bluesa i jazza do countryja i bluegrassa. Njegova specifičnost krije se u izvedbi, gdje su se, osim konvencionalnih instrumenata, nerijetko (najprije iz puke nužde, a potom slijedom tradicije) koristila glazbala kućne izrade, kao što su prilagođena daska za pranje rublja, adaptirana kutija cigara s ugrađenim žicama, ili pak mali i jeftini instrumenti poput kazooa.

Izd. Exile, 2023.

Moving On Skiffle sadrži mnoštvo izvedbi, ukupno 23, redom reinterpretacija standarda iz razdoblja Morrisonova odrastanja i umjetničkog formiranja 1950-ih u Belfastu, uz vlastiti ovovremeni pečat, nezamisliv bez tople i organske produkcije te dodatnih gospel-vokala koji zvučnu sliku obogaćuju posebnom dinamikom. S obzirom na to da je prevalio 77, Morrison je u izvrsnoj vokalnoj formi, energičan i artikuliran od prve skladbe Freight Train (folk-klasik izvorno iz repertoara Elizabeth Cotten) do devetominutne meditacije Green Rocky Road u kojoj Van The Man primjenjuje staru i omiljenu strategiju, uvedenu poznih šezdesetih na remek-djelu Astral Weeks: poetično improviziranje koje poništava ili zamagljuje granice između jave i transa, gospela i folka, trubadurskog iskaza i nečeg što je nemoguće precizno definirati jer pripada samo njemu.

Iz razmjerno ujednačene cjeline vrijedi izdvojiti još i nadahnutu izvedbu tradicionalnog gospela This Loving Light of Mine, potom uvjerljivu izvedbu osamljeničke ode Hanka Williamsa I’m So Lonesome I Could Cry, te obradu škotskog folk-standarda Gypsy Davey koja roots-energijom evocira ugođaj albuma Into The Music. Premda se u konačnici teško može usporediti s tom (ili nekom drugom pločom iz zlatnih 70-ih), Moving On Skiffle dobrodošao je dodatak ionako impresivnu opusu.