Neprigušena ambicioznost Alena Šimokovića

Alena Šimokovića znam dugo, a nekoliko godina pratim njegov slikarski opus. Od vremena do vremena navratim u njegov atelijer, koji je – neobično za prostor za slikanje – bez prirodnog svjetla. Desetljećima unatrag u tom prostoru bili su fliperi i stolni nogomet, a vodio ga je ugledni pripadnik jugoslavenskih Službi, likvidiran na Preluku. Dok gledam slike u nastajanju, osjećam nadrealan dah Pinball Wizzarda i rock-opere Tommy grupe The Who. Sjećanja oslobađaju. Rad iscrpljuje.

Nakon godinu dana predana rada Šimoković je dovršio dva ciklusa slika: Babel i Styx. Ciklusi su mračni, prijeteći, konceptualno povezani, upozoravaju, destruktivno su poetični. Od poigravanja slovima, kao simbolima jezika i njihovih raspada, do migracija, dobrovoljnih i prisilnih. Nesporazumi vode do nasilja i izbjeglištva. Poigravajući se slovima, Šimoković se odužio i ocu i svom odrastanju. Naime, njegov je otac bio pismoslikar, a on mu je pomagao u velikom atelijeru.

Alen Šimoković kraj svoje slike Splav Meduza

Šimoković je mogućnost nesporazuma predstavio u Galeriji Klović, izloživši niz radova koji istražuju grafički pristup slikarstvu. Izložbu u Kloviću, koji vodi HDLU, otvara Damir Šegota. Jednom davno on je prijateljevao na Silbi s Branimirom Štulićem, nešto prije Azre. Odveo me kod Štulića, kad je postao slavan. Naš razgovor bio je potpuni nesporazum, a onda je on, koju godinu poslije, otišao u izbjeglištvo. Ne zbog mene. Pa sad prevodi Homera. Mileniji u području nesporazuma.

Drugi je predstavljač Ervin Dubrović, upravo umirovljen dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada Rijeke. Ervin je oduvijek zaokupljen riječkim slikarima – u traženjima šireg kulturnog dosega. Dugo se bavi i fijumanskim slikarstvom, nestalim na području nesporazuma i zbjegova nakon 1945. godine. Ervin je pomirljiv, ja nisam. Šimoković je nasmijan.

Izložba je okupila između stotinu i dvije stotine posjetitelja. Raspon je velik zbog koncepta otvaranja u dva međusobno udaljena prostora. Dio ljudi došao je samo u jedan prostor, dio samo u drugi, a najveći dio je, poput izbjegličke kolone, prolazio obalnim dijelom grada. Od uspavane tržnice, uz velike, tek oživjele jahte, koje plove pod raznim zastavama, do posve mrtve željezničke postaje. Uz postaju u kontejnerima su prave izbjeglice pa cijeli dugi marš dobiva vrlo mračni odjek. Revolucija koja teče postaje revolucija koja jede svoju djecu. Revolucije uvijek pojedu svoju djecu. I francusku revoluciju, presudnu za današnje promišljanje svijeta, giljotinirao je Napoleon. Mali korzikanski car. Théodore Géricault propast svijeta smjestio je na Splav Meduza. Njegovom slikom završava klasično slikarstvo u Napoleonovu Louvreu.

Ta vrlo mračna slika, posveta modernom kanibalizmu, već dugo zaokuplja Šimokovića. Jednu slikarsko-grafičku inačicu Šimoković je izložio prije dvije godine na izložbi Metamorfoze brodoloma u trsatskom kaštelu. U uništenoj grobnici feldmaršala Lavala Nugenta. Čiji je pobočnik bio barun Josip Vrkljan iz Svetog Roka u Lici, višegodišnji ljubavnik carice Marije Luise. Svojevremeno Napoleonove žene. Ljubovali su u Parmi, dok je Napoleon razmišljao što mu je sve to trebalo na Svetoj Heleni. Najmoćniji čovjek na svijetu skončao je u progonstvu usred ničega.

Babilonski toranj ruši se svakodnevno. Četiri Filipinke čistile su, dugo u noć, jedan prostor koji se ubrzano preuređuje. Nitko ne voli izbjeglice. Nitko ne voli ljude koje ne razumije. Nesporazumi vode u nasilje. Izložba Styx postavljena je u impresivnoj barokno-klasicističkoj palači Rafinerije šećera. Izvorno to je bila upravna zgrada najveće privatne kompanije Habsburške Monarhije. Poslije velikih problema, i uz dosta novca, zaslugom upornosti Ervina Dubrovića, transformirana je u Muzej grada Rijeke.

Uspinjemo se vrlo strmim baroknim stubištem. Nešto je neugodno u tom uspinjanju. I dok se mučimo na pu tu prema Gore, možemo gledati izbjeglice koje idu od Nigdje prema Ničemu. Oni su tek mračne mrlje na mračnim platnima. Veliki formati izgledaju primjereni prostoru. Malo me sve skupa podsjeća na Anselma Kiefera, velikoga suvremenog slikara i njegovu vrlo dugu izložbu u Duždevoj palači u Veneciji. Bio sam na toj veličanstveno depresivnoj izložbi 6. siječnja. Na njezin posljednji dan. Da bi dosegnuo Kiefera i njegov mračni gigantizam, Šimokoviću nedostaje tek Larry Gagosian, moćni suvremeni galerist. Čitaj: trgovac umjetninama. Mnogo je dobrih umjetnika koji nikad nisu dobili pravu priliku.

Izložba Styx završava u impresivnoj svečanoj dvorani sa štukaturama, slabim odjekom davnašnjeg bogatstva Rafinerije šećera. U tom prostoru mlada i ambiciozna povjesničarka umjetnosti Ema Makarun nastoji povezati sve komadiće mozaika propasti naše civilizacije, vizualizirane na sumoran način slikama. Iza nje je nova grafičko-slikarska verzija Géricaultove slike Splav Meduza. Dimenzije odgovaraju prostoru. No ukazuju i na neprigušenu ambicioznost Alena Šimokovića. Koji razmišlja o Kieferu. Na njegovu putu dva besprijekorno dizajnirana kataloga oblikovala je Vesna Rožman. Ars longa, vita brevis. Poslije ove izložbe Šimoković će teško naći nove izazove. Bez Gagosiana...