Nema kulture bez infrastrukture

Slavko Kozina čovjek je koji će za sebe reći da je na čelo Zajednice nakladnika i knjižara došao iz bijesa nakon krize koja je taj sektor pogodila 2017. i kada je njegova, tržišno orijentirana, izdavačka kuća Naša djeca izgubila golem novac zbog propasti Algoritma i Agrokora. Od tada branšu nastoji pozicionirati u javni prostor s velikom širinom, vodeći brigu kako o malim, tako i o velikim nakladnicima i knjižarima, što je, kaže, vidljivo i po stvorenoj infrastrukturi. Noć knjige, koja će se održati od 21. do 23. travnja, najšira je manifestacija koju organiziraju Zajednica nakladnika i knjižara, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Knjižnice Grada Zagreba, Društvo školskih knjižničara, nakladnici ZANA i portal Moderna vremena. Povod je to razgovoru sa Slavkom Kozinom.

Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Noć knjige manifestacija je koja se s godinama razvija, kao i umjetna inteligencija, koja je ove godine u žarištu?

Mogu reći da je to priča koja je zaživjela kroz sve pore društva – od škola, bolnica, fakulteta, udruga, vrtića, knjižnica i knjižara pa do zatvora. Svi sudionici shvaćaju važnost knjige i preko nje nastoje plasirati neku ideju i mijenjati društvo. Knjiga je, dakle, osnova. Vrijedno nas prati HRT, imat ćemo najavne emisije, a već desetak godina radimo jedino istraživanje o čitanosti i navikama čitanja u Republici Hrvatskoj. Kako to istraživanje ima kontinuitet, sociološki je važno jer se tako mogu iščitati različiti parametri. Kada smo započeli, gotovo da i nije bilo društvenih mreža, odnosno nisu bile ni stotinku važne kao danas, dok sada imaju dominantan utjecaj na čitanje. Nije pitanje samo koliko se čita, već i kako se čita. U sklopu programa imat ćemo, na društvenim mrežama, i prijenos emisije Ure bez cenzure iz Društva hrvatskih književnika, koja će se moći pratiti na YoutTube kanalima HRT-a i Zajednice nakladnika i knjižara, koja je s namjerom pomalo subverzivna i u kojoj ćemo raspravljati o umjetnoj inteligenciji kojom smo bombardirani pa i preplašeni da će nas ona izbrisati s lica zemlje, a neće. Bit će točno onakva kakvom je mi oblikujemo, a u tome, možda, i leži čitava opasnost. Umjetna inteligencija samo je jedna od tema koja je u žarištu.

Ove godine imamo i nekoliko važnih književnih obljetnica. O koliko je, sveukupno, programa riječ?

Tako je, tu su obljetnice koje se tiču Marije Jurić Zagorke i Miljenka Smoje i one će se, na razne načine, obilježavati diljem Hrvatske. Imamo oko 1500 programa. Noć knjige je platforma i na internetskoj stranici čitava nacija može pronaći informacije o pojedinim knjižnicama, ustanovama, gradovima ili priredbama, odnosno o svemu što će se događati tijekom Noći knjige. Nastojimo zainteresirati čitavu javnost da se uključi, jer doista nudimo paletu raznovrsnih programa – od turističkih vodiča koji će građane voditi rutama Marije Jurić Zagorke pa do čitanja po bolnicama. Potičemo razne oblike programa, pa mogu reći da će se u zagrebačkoj zračnoj luci čitati poezija na engleskom i na hrvatskom, tzv. Poezija to go. Konstantno pokušavamo plasirati knjigu u prostore u kojima se ona ne očekuje – od zračnih luka, botaničkih vrtova pa do parkova. Važno je napomenuti i da knjižare od 21. do 30. travnja imaju popust „Knjiga svima i svuda“, gdje se knjige mogu naći po sjajnim cijenama.

Mnoštvo je projekata tijekom godine kojima se nastoji popularizirati knjiga i čitanje – od Interlibera, Mjeseca hrvatske knjige pa do Noći knjige. Pospješuju li spomenuta događanja čitanje? 

Istraživanje o čitanosti koje sam spomenuo ove će godine biti zanimljivo. Naša infrastruktura, kada govorimo o branši, broji 3500 ljudi s tri milijarde kuna prometa – toliko naprave nakladnici i knjižari, aktivni pisci, tu su i dizajneri i prevoditelji koji aktivno rade na knjigama. Znači, nije riječ o nebitnoj branši i nebitnoj cifri. Naš je utjecaj na društvo golem, ulazimo u svaki dom. Teme koje pisci nameću, te teme boje društvo identitetom i otvaraju prostore za dijalog i razmišljanja, prostore u kojima se propituje znanost, obrazovanje, umjetnost, religija i tako dalje. Mi smo, kao ceh, uspjeli sagraditi niz alata koji nazivamo infrastrukturnom podlogom i u razgovoru s Ministarstvom kulture i medija naglašavali smo uvijek da nema kulture bez infrastrukture. Ta nam je podloga omogućila organizaciju brojnih tuzemnih i sudjelovanje na brojnim inozemnim sajmovima. Od tuzemnih sajmova radimo Mediteranski festival knjige u Splitu, koji je počeo s nula posjetitelja, da bi lani privukao petnaest tisuća ljudi. Tu je i Panonski festival knjige u Osijeku s jakim programom i jakom kampanjom. Imamo najavljenih četrdeset najvećih izdavača, a vjerujem da će broj zainteresiranih i dalje rasti. Osijek i Slavonija nemaju ozbiljan sajam i festival, to je skupo, ali smo uspjeli sagraditi platformu i time knjigom pokrivamo cijelu Hrvatsku. Čini mi se da stvari idu nabolje – tu je Interliber, Vrisak u Rijeci u organizaciji VBZ-a i Sa(n)jam knjige u Puli u organizaciji Castropole. Naši nakladnici sudjeluju na svim važnijim europskim sajmovima – od Londona, Frankfurta i Liepziga, pa do Sarajeva i Beograda. To sve utječe na čitanje, poboljšava se kupnja knjiga u knjižarama, a to nije slučajno. Da bi to toga došlo, treba napraviti dobru promociju, plasirati knjigu u infrastrukturu koja je 2017. bila u rasulu nakon propasti Algoritma i Tisak medija knjižara. Sada stvari, u sinergiji knjižara, sajmova i događanja idu naprijed.

Ceh je aktivno sudjelovao u izradi novog modela otkupa knjiga. Gdje će konkretno doći do poboljšanja i jesu li opravdani strahovi od, primjerice, distributera?

Ima ona pučka – strah je dobar kome ga je Bog dao. Uvijek treba biti oprezan i u tom duhu prišli smo razgovorima s ministarstvom, koje već godinama nastoji promijeniti postojeći model. Za početak, informirali smo sve dionike. HGK od 1. siječnja radi po novom Zakonu, do lani smo imali 160, a sada imamo 54 članice. Stvari od javnog interesa, kao što je ova, pokušavamo odgovorno podijeliti sa svima. Napravili smo radnu skupinu koja je od vijeća dobila mandat i u kojoj su bili zastupljeni i mali i veliki nakladnici. Tražili smo više novca. Dosad je država davala 13 milijuna kuna za otkup i 18 milijuna kuna za narodne knjižnice. Kada se uvodi novi model otkupa, dolazi do nekoliko problema – ekonomije, logistike i kulture, te je naš zadatak bio maksimizirati interese nakladnika u spomenutim sferama, ne zanemarujući ulogu knjižara, a vodeći brigu o knjižnicama kao konačnom mjestu knjige. Osamnaest milijuna kuna za knjižnice ostaje, a umjesto trinaest milijuna kuna za otkup uspjeli smo dobiti petnaest. Imamo više novca, to je jako bitno. Kada govorimo o distributerima, odnosno logistici, morate znati da oni u Hrvatskoj još gotovo da i ne postoje, a ovi koji postoje zanemarivi su, u ekonomskom smislu. Distributeri će tek postojati i pojavit će se između velikih sustava, koji će shvatiti da im se to isplati. Dogovorili smo maksimalnih deset posto rabata. Ne može se dati više, osim na sajmovima. Nitko nakladnike neće uništiti, nakladnik ne mora dati knjigu distributeru. Ista je stvar i s knjižarom. Kada je riječ o logistici, odlučili smo izraditi softver koji će povećati transparentnost. Bit će vidljivo od koga je, i po kojoj cijeni, knjižnica kupila knjige. Dogovorili smo da će knjižnica kvartalno puniti obrasce za naručivanje knjiga, a ako se novac ne potroši, prebacit će se onima koji ga potrošiti žele. Time je nešto lakše knjižnicama, jer se ranije događalo da su one same kupovale knjige, da bi, nakon nekog vremena, dobile iste naslove koje je za njih otkupilo Ministarstvo. To se više neće događati, knjižnice će biti mnogo slobodnije i fleksibilnije. Kada je riječ o kulturi, ne može se tražiti da država stopostotno preuzme proces otkupa svih knjiga potrebnih za kulturu. Kulturna vijeća, kao stručno tijelo, procjenjuju što je vrijedno. Istodobno, nema šanse da se država ne brine o kulturi, da se stvar prepusti samo tržištu. To je njezin posao – kako se skrbi o vojsci, tako i o kulturi. U više sam navrata spomenuo sjajnu priču koja kaže da je u Oslu ministrica obrane otvorila operu. Iza nas ostaje samo kultura.

Što je s A i B listama naslova?

Bilo je različitih prijedloga. Dio nakladnika htio je potpunu liberalizaciju, a dio da se ništa ne mijenja. Sav novac morat će se potrošiti. Razlika je da je A lista lista obaveznih naslova, koje knjižnice obavezno kupuju, a B lista također je obavezna, ali knjižnice s te liste biraju koje će naslove otkupiti. Dakle, knjižnice moraju, u konačnici, potrošiti više novca nego dosad, i to na naslove koje će im kulturna vijeća predložiti na A i B listu, bez razdvajanja žanra, s kriterijem kvalitete.

Tko onda gubi?

Kulturna politika je u ovom slučaju poludirigiran ždrijeb. Mislim da smo izvukli maksimum za mnogo dionika u procesu stvaranja i plasmana kvalitetne knjige do čitatelja u knjižnici. Nije me strah ekonomije jer ima više novca za nakladnike. Nije me strah ni netransparentnosti, jer postoji softver Ministarstva kulture i medija koji prati dobavljačke kanale za knjižnice. Kvalitetu za kulturu procjenjuju kulturna vijeća, a ni logistički dio nije jednodimenzionalan. Tko onda gubi? Neki su izgubili lagodnost i morat će početi raditi na komunikaciji s knjižnicama – izravno ili posredovanjem distributera. Morat će se više raditi. Udobna situacija u kojoj imate jednog zaposlenog i sto posto otkupa knjiga od države zapravo je položaj državne firme. Nemate nikakav poslovni rizik, i taj dio meni nije jasan. Važne knjige će se i dalje otkupljivati. Uostalom, ovo je pilot-projekt i ako vidimo da ne funkcionira, branša će prva ustati.

Vidite li hrvatsku knjigu kao brend?

Nakladništvo je sjajna stvar. Nema mnogo novca, ali kada nađete zlatni gral – e, to je prava stvar. Kada ga pogodite, on najčešće dolazi iz garaže i iz malih sustava. Ako smo zanimljivi turistima, a jesmo, pa imamo mediteransko i panonsko zaleđe, tu različitost netko mora prepoznati i u književnosti. U brendiranje književnosti uključio bih i sociologe i druge kulturne djelatnike. Iza skandinavskih pisaca stala je država velikim inicijalnim potporama, da bi danas tu književnost transmedijski prenijeli i u audiovizualnu sferu. Hrvatska knjiga može biti brend, ali samo u slučaju sustavnog ulaganja u pisce, infrastrukturu o kojoj smo govorili. Oslobodili smo se „dječjih bolesti“ i sada idemo dalje, na sljedeću razinu.

Što čitate?

Čitam, u zadnje vrijeme, literaturu o dizaj­nu, a od beletristike Poštovane kukce Maše Kolanović.