Nan Goldin i aktivizam na hrvatski način

-

Prije nešto više od četiri godine američka umjetnica Nan Goldin postavila je ultimatum Nacionalnoj galeriji portreta, instituciji koja je započela pripremne radnje za njezinu retrospektivu. Tražila je da londonska kuća odbije donaciju od više od milijun eura obitelji Suckler, koja se obogatila na promociji i prodaji OxyContina, opioida za ublažavanje boli, potentnijeg nego što su morfij i heroin. Zahtjev je, dakako, temeljila na osobnom iskustvu s oxy-tabletama, koje u konačnici izazivaju tešku ovisnost i povezuje ih se s nemalenim brojem smrtnih slučajeva diljem Amerike. Nakon što se izvukla iz trogodišnje krize liječeći ozlijeđenu ruku oformila je ekipu istomišljenika radnog naziva P.A.I.N. (Prescription Addiction Intervention Now) uz pomoć koje je organizirala javne proteste na štetu „zle obitelji filantropa“ izvan i unutar američkih i europskih muzeja. Na njezinoj je meti bio nezaobilazni njujorški Metropolitan, londonski Tate kao i pariški Louvre.

Protest protiv lažnih filantropa

U filmu Ljepota i krvoproliće koji je potkraj ožujka prikazan na 19. ZagrebDoxu u Kaptol centru njezin pohod počinje s upadom u Metropolitan. Tom je prigodom u bazen glavnog krila muzeja s istomišljenicima pobacala stotine plastičnih bočica označenih imenom lažnih filantropa uz glasnu parolu „Sucklers lied, thousands died“ (u slobodnom prijevodu: Suckleri lažu, tisuće umiru). Četiri godine nakon upada u muzejsku kuću u suradnji s Oscarom nagrađenom redateljicom Laurom Poitras realizirat će film s fokusom na spomenuti aktivizam. I ne samo to, dokumentarac je također široka slika njezine fotografske prakse, i razlog da se dvije žene osvrnu na obiteljske nedaće koje su Nan gurnule prema underground-sceni i životu s freak-likovima iste (scene).

Nan Goldin protestira ispred Harvard Art Museuma u Bostonu (scena iz filma Laure Poitras)

Već je sedamdesetih i ranih osamdesetih na relaciji između Bostona, New Yorka i Berlina snimala svoje družbenike i družice – transvestite, prijateljice noći, ovisnike, partnere, žrtve nasilja, sebe, pa čak i scene iz obiteljskog doma. Ti su likovi u početku bili isključiva publika njezinih slajd-projekcija koje bi organizirala subotom ili nedjeljom u alternativnim prostorima, barovima i klubovima između Boweryja i Donjeg Manhattana. Balade o seksualnoj ovisnosti, kako je umjetnica zvala svoj „vizualni dnevnik“, važna su okosnica njezine umjetničke karijere. Na njima se, uglavnom, temeljio filmski metar redateljice Poitras, što je razumljivo iz više razloga. S njime je Nan Goldin stekla međunarodnu reputaciju – nema važnije muzejske kuće u svijetu koja ne posjeduje ponešto iz njezine fotointime snimljene u dobi između tridesete i četrdesete godine života (rođena je 1953). Važno je pritom voditi računa o činjenici da je izravno bila involvirana u zajednicu desetkovanu korištenjem opioida, čak je znatno kasnije (2014) na vlastitoj koži iskusila sličnu krizu. Štoviše, javno predstavljanje delikatnih trenutaka s partnerima, pogotovo snimke pretučena lica – ozljede joj je 1984. nanio partner Brian – moguće je tumačiti kao rani aktivizam. Dakako, ne izvršni, ali dijelom strategije koja iz današnje perspektive ima kritičnu težinu dokaza o, primjerice, partnerovu zlostavljanju.

Riskantna avantura

Ranih osamdesetih američka je zajednica sumnjičavo gledala na „brzo okidanje“ (snapshots) Nan Goldin, smatrajući njezine fotografije stranim tijelom, neprimjerenim standardima tog medija. (Na sličan su način reagirali kritičari u službi komunističkih glasila u pogledu Jermanovih fotorola kojima je potkraj sedamdesetih i poslije remetio opstojnost tog medija. On je već 1978. u izdanju Galerije suvremene umjetnosti na Katarinskom trgu predstavio intimni fotodnevnik pod naslovom Moja godina. S promjenom vodstva u MSU-u instalacija je nedavno maknuta iz stalnog postava, vjerojatno kako bi ustupila prostor problematičnoj ideji „drugarstva“ u umjetničkoj praksi bivše države.)

Instalacija Neli Ružić na zagrebačkom Glavnom kolodvoru

Dakle, već od ranih dana rukovanja fotoaparatom Amerikanka je polagala slojeve budućega protesta protiv javne politike kulturnih institucija. Prema filmu iz 2022. ustrajnim ih je akcijama primorala na kapitulaciju, počevši od londonske, spomenute na početku teksta. Zatim je domino-učinkom pometena vjerodostojnost lažnih filantropa, gotovo na svim razinama, u Londonu od Tatea do galerije Serpentine, u Parizu u Louvreu i, dakako, u Metu u New Yorku, od kojega je počela riskantna avantura. Riskantna jer je žena na kocku stavila svoje ime i umjetnički ugled, što bi, vrlo vjerojatno, u sredinama poput Hrvatske bilo teško izvedivo, ako ne i nemoguće. Teško je zamislivo da bi spomenuta institucija s južne strane Save pokleknula pred sličnim zahtjevom nekog pojedinca, bez obzira na njegov umjetnički kapacitet. Taj se kapacitet isključivo koristi u svrhu dizanja pozamašnih svota iz javnih sredstava države ili grada Zagreba (kao što je recentni slučaj pretpripremnih radnji za izložbu Sanje Iveković u MSU-u).

Priča o riziku izvrstan je okvir za provjeru aktivističke uvjerljivosti u domaćoj sredini. Na samu pragu slične analize treba zaboraviti na radikalno kockanje s karijerom jer se hrvatski standard najčešće svodi na šuplje parole, i fizičko izuzeće autor(a)ice. Eklatantni primjer nedavno je postavljena parola na Glavnom kolodvoru u Zagrebu koja je navijestila izložbu Neli Ružić, planiranu za Umjetnički paviljon, no iz objektivnih je razloga (paviljonu je narušena statika u potresu) premještena u Vranyczanyjevu palaču. Neonska parola Prekasno je za odustajanje besmislena je i kao „poetska“ i kao „nastojanje za osobni i kolektivni bolji svijet“, kako poruku tumače i organizator i umjetnica. Baš će se putnici (čitaj migranti) na zapuštenom kolodvoru uz svjetleću propagandu dodatno poetizirati i mobilizirati za bolji svijet. Umjesto što su javna sredstva potrošena na neon primjerenije bi bilo da su usmjerena u građevinsko resetiranje perona, čekaonica i ostalih sadržaja koji pripadaju glavnoj zagrebačkoj postaji. Međutim, to je izvan fokusa salonskog aktivizma jer bi moglo ugroziti autoričin karijerni profil.

Ako je već zabrinuta za migrantsku (čitaj putničku) misaonu krizu, onda je, poput američkog filmskog primjera, trebala zasukati rukave i umjetničku karijeru potisnuti u korist izvršne prakse. Uostalom, u posljednje se vrijeme sve više umjetnica-aktivistica fokusira na temu migranata. Rezultati velike zabrinutosti zbog njihova nomadskog statusa uglavnom se prezentiraju kao visokoestetizirane video- ili fotoscene. Raskošni je primjer trokanalna videoinstalacija Kretanja predstavljena u sklopu prošlogodišnjega 57. Zagrebačkog salona u režiji Selme Banich. Žensko društvo, među kojima je ucviljeno lice Ane Dane Beroš bilo posebno iritantno, zabrinulo se nad sudbinom likova koje maltretira hrvatska policija, kako se navodi u ekraniziranu sadržaju, premda publika u galeriji nije mogla pratiti „prljavu rabotu“ organa javnog reda i mira. Moramo im vjerovati jer je jedna od potresenih žena bila prisiljena uspostaviti unutarnji mir posebnom istočnjačkom tehnikom. (Uz najbolju volju autor ovoga teksta nije uspio otkriti ime „potresene“ aktivistice.)

Aktivistička magla

Spomenuti radovi te imena autorica dio su široke mreže umjetničkih platformi, uvjetno rečeno umjetničkih, one se (osobe) ne moraju nužno ni poznavati, no povezuje ih isti cilj ili perspektiva. Možda poneke od istraživačica nisu svjesne činjenice da djelovanje u rukavicama ima konačni horizont: otupljivanje oštrice socijalnog bunta, birokratiziranje umjetničkih procesa, razvijanje široke mreže rezidencija u kojima se programiraju trendovi razvodnjavanja socijalnih tema od feminizma do ekološke zabrinutosti za planet Zemlju i ono najvažnije – sponzoriranje toga cilja ide javnim sredstvima. U tom kontekstu posve je jasno da formula javnog raskrinkavanja problematičnih sponzora po primjeru američkog filma nije primjerena mentalitetu hrvatskih radikala. Svaki put kada gledate suze na licu aktivistice A. D. Beroš ili agresivni javni nastup S. Banich treba znati kako su to instrumenti za puštanje aktivističke magle. Poanta je u kondicionalu, u činjenici da socijalni signal na kolodvoru ili zgražanje nad postupcima policije u konačnici treba odraditi netko drugi. Vjerojatno zato slični projekti idu ruku pod ruku s galerijskim prezentacijama, ili svetim prostorom umjetnosti, što dalje od prljave svakodnevice. Nan Goldin javne istupe nije smatrala umjetničkim performansima jer se u njima gubi smisao socijalnog marša. Širu mjeru sponzoriranim programima empatije uzeo je jedan beogradski filozof i promotor Tesline ostavštine (Velimir Abramović) smionom izjavom o tome da „ako želite utjecati na promjenu političke klime u nekoj sredini, prvo treba okupirati kulturne platforme“.