Magić Mala

S tim selom u Brodsko-posavskoj županiji (općina Nova Kapela) prijateljujem već dulje od pola stoljeća. Ono je u mojoj široj obitelji važno, jer su u njemu rođeni neki njezini članovi, pa sam o njemu slušala od nekih iz prve ruke. Moja svekrva, koja je u tom selu rođena davne 1923. godine, često mi je o njemu pričala. Onamo su nakon bijega iz Rusije pred crvenom metlom došli njezini roditelji (otac sibirski ratni zarobljenik i majka Ruskinja) pošto su se dva mjeseca zlopatili po vlakovima s malim djetetom, koje je jedva preživjelo. Magić Mala bila je zavičajno mjesto svekrvina oca Nikole i u njemu su se na neko vrijeme njezini roditelji skrasili. Pripovijedala mi je kako su joj majku Ruskinju ovdašnje žene nepovjerljivo gledale, čak pomalo sumnjajući da je i Ruskinja žena poput njih, no njezina je majka bila spretna i svašta je znala, pa ih je naučila i ono što ove naše nisu znale. Time ih je pridobila. A djed moga muža, isti taj Nikola, zaposlio se u selu kao učitelj, pa su barem imali prosvjetni krov nad glavom i kakav-takav prihod. Okretna baka Šura znala je i oko zemlje, pa su se nekako prehranjivali. Spominjala je i Galicijane, kako su ovdje zvali Ukrajince koji su se u Slavoniju naselili zbog plodne zemlje. Bili su grkokatolici, pa su si za vjerske potrebe izgradili i kapelicu.

Crkva prema groblju u Magić Maloj / Izvor Google Maps

Magić Mala potiče i jedno gramatičko pitanje: u Magić Mali ili u Magić Maloj? Danas je ljudima običnije u Magić Maloj, jer ono Mala shvaćaju kao pridjev, no izvorno nije tako. Ime potječe od tur. mahala, dakle, bila je to Magića Mahala (Magić je ovdje i prezime). Stoga bi ime trebalo sklanjati u Magić Mali (mahali), kako je to dosljedno činio dr. Davorin Peterlin u opsežnom članku o svojem djedu Nikoli (zajednički je njemu i mojem mužu). No danas skraćenu mahalu (u malu) nitko tako ne shvaća jer se to više i ne zna. Raspitala sam se i kod današnjih starijih stanovnika, pa su mi potvrdili: u Magić Maloj. Tako ću onda i ja.

U Magić Malu prvi sam put došla 1970-ih na pravu pravcatu slavonsku svadbu rođaka Luke. Svadba se održavala u njegovoj rodnoj kući, no najprije je trebalo otići po mladenku Ankicu u obližnju Komarnicu. Bilo je pred zimu, kada su se slavonske svadbe i održavale, jer je najprije trebalo obaviti sve poljske i šumske radove, pa se tek tada odati proslavama. Zatvorio se već i cijeli taj krug od Ankičine udaje, rođenja kćeri do smrti prije pet godina.

Za mnoge svatove trebalo je osigurati spavanje po selu, što nekoć i nije bilo teško, jer je selo ionako uvijek sudjelovalo u pripremama za takav nesvakidašnji događaj. Žene su pomagale u spremanju kuće i pečenju kolača, trebalo je zaklati i očerupati više kokoši za juhu s rezancima, muškarci su se brinuli oko drugoga mesa (jer, zna se, nema ptice do prasice), trebalo je pripremiti i vino, jer je mladoženja u svojem višekratnom obraćanju okupljenima svako malo molio susjede lijeve i desne: hoćete mi oprostiti ovu čašu vina?! Dakako, svi su blagonaklono kimali i s oproštenjem potezali. Kad smo se prve večeri počeli razilaziti prema gostoljubivim kućama (hladnoća iz negrijanih soba uvukla se i ispod tri perine, pa noge nikako ugrijati), sjećam se da smo se moja svekrva, šogorica i ja držale doslovno jedna druge i plota kao da smo pijane, jer nikad prije nisam vidjela takvu mračinu u kojoj se doista nije vidio ni prst pred nosom. Svjetlosnog onečišćenja još nije bilo. Zvijezde su se vidjele kao na zvjezdarnicama.

Ovo je jedina slavonska svadba kojoj sam prisustvovala. No bilo je u tom selu još svetkovina. Ovdje se kao crkveni godovi slave sveti Florijan (4. svibnja) i sveti Ivan Glavosijek (29. kolovoza). Sv. Florijana časte u mnogim mjestima, jer on je neraskidivo povezan s vatrogascima, koji dobrovoljna vatrogasna društva imaju i u mnogim selima. Magićani su na svoj DVD (osnovan 1932) s pravom ponosni. Sv. Florijan potjecao je iz Donje Austrije (rođen oko 200. u današnjem St. Pöltenu), na kipovima je prikazivan kao rimski časnik koji vodom gasi vatru, pa je postao zaštitnik vatrogasaca i dimnjačara, ali i nekih gradova i zemalja (Linz, Poljska). Zaštitnik Poljske postao je zato što se u Krakovu nalaze njegove relikvije. Magićane i inače bije glas da su malo na svoju ruku, pa oni ni Florijana ne zovu Florijan nego Frolijan. Volim takva pučka iskrivljavanja. I moje su bake imale takvih svojih bisera: dalmatinska je govorila trajvan i pemzija, a slavonska safun i apateka.

Drugi god, Sv. Ivan Glavosijek, odnosi se na mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, kojemu je Herod Antipa dao odrubiti glavu na nagovor Herodijade, žene Herodova brata, koju je on uzeo za svoju, što mu je sv. Ivan Krstitelj bio spočitnuo. Vladar ga je zbog toga prigovora bacio u tamnicu, a zaveden plesom Salome, Herodijadine kćeri, dao mu je na njezinu molbu, premda nevoljko, odrubiti glavu. Prikaz te glave na pladnju čest je slikarski motiv. Inače, Ivan Krstitelj, kasno dijete Elizabete i Zaharije, krstio je Isusa u rijeci Jordanu i smatra se Kristovim pretečom. Kod nas se po njemu zovu mnoga mjesta: Ivanić-Grad, Ivanec, Kloštar Ivanić, Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Žabno, Ivankovo i sela (samo na Krku znam dva – kod Dobrinja i Dubašnice). On je pak zaštitnik i vrlo udaljenih zanimanja: pjevača, krojača, glazbenika, krznara, kožara, gostioničara, brusača, zatvorenika, a od zemalja Malte i Jordana.

No i bez godova, iz Magić Male nosim lijepe uspomene. Već spomenuti rođak Luka bio je upravitelj Šumarije u Novoj Kapeli, koja pod sobom ima i lovište Radinje, gdje nas je jednom ugostio, ali u vrijeme kad ondje nije bilo ubojitih lovaca. Danas čujem da je lovačka kuća obnovljena, no meni je draže kad lovaca nema ni u blizini.