Ljubav usprkos rastancima

Prepuno gledalište našega riječkog HNK Ivana pl. Zajca odzvanjalo je oduševljenim pljeskom na završetku nove premijere Hrvatske drame Rastanci, na tekst istoimenoga romana Mani Gotovac, u adaptaciji i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka i u režiji Anastasije Jankovske. Izvedbi je prethodila i izložba Mani u Rijeci u foajeu Kazališta, kao i čitanje svjetske i hrvatske poruke za Svjetski dan kazališta, u interpretaciji glumice Olivere Baljak.

Rastanci su ljubavna priča dvoje ljudi koji od trenutka susreta više ne mogu jedno bez drugog / Snimio Dražen Šokčević

Iako sam pročitala roman Rastanci, koji je u srži autobiografske prirode, izvedbu sam gledala s odmakom od lika Mani Gotovac, imajući pred sobom likove Luz i Luv. No poznavajući osobno Mani i njezin životni moto, teatarski gard i način njezina prolaska kroz život, usporedba se nametala sama od sebe. Jer pred nama se odvijao život koji nam je svima poznat i koji nije samo glumačka izvedba i priča Manina svijeta, već realnost međuljudskih odnosa, ljubavi, mržnje, preljuba, patnji, davanja i uzimanja. U osnovi, riječ je o priči o ljubavi i rastancima, ali priči koja kazuje da to nije rastanak u jednini, jer takav u biti i ne postoji. Mi se uvijek negdje, bar u sjećanjima, s godinama vraćamo onima od kojih smo otišli, a emocije u nama nikada dokraja ne umiru, samo se s vremenom modificiraju, odijevaju drukčiji kostim pod kojim je uvijek ono početno tijelo sjećanja i ljubavi.

Roman Rastanci govori o rastancima koji su nemogući, koji uporno oslikavaju ljubav u tisuću boja u odnosu Luz i Luva, o njihovu začudnom susretu u kojem tišina i strast govore više od riječi, o ljubavnoj priči dvoje ljudi koji od trenutka susreta više ne mogu jedno bez drugog, a njihove emocije ispisuju glazbu kao sastavni dio događaja na sceni. I ta ljubavna priča prepuna je životne istine i surovih trenutaka u sukobu različitih viđenja zajedničkog života koji dovodi to dvoje ljudi do neprekidnih rastanaka i ponovnih vraćanja u kojima se stapaju njihova bića, koja se emotivno nikada i nisu rastala.

Izvedba je trajala gotovo puna tri sata s jednom pauzom, uokvirena scenografijom Marite Ćopo, koja se sastojala od različitih elemenata na kotačima, vrata, ormara, kauča, stola, visokih balkona. Zanimljive su i videoprojekcije autora Martina Šatovića u dubini pozornice, koje funkcioniraju kao sastavni dio priče koja se odvijala između dvaju glavnih likova.

Luz je utjelovila Tanja Smoje, pomalo suspregnuta u izričaju u prvom dijelu, da bi nas u drugom dijelu posve osvojila snagom emocija i duboke ljubavi ogrnute plaštem patnje i opipljive boli. Tako je ostvarila dojmljiv prikaz beznađa rastanaka i sastanaka koji je uništavaju i nanovo osnažuju sa svakim novim pogledom i dodirom. Luva je maestralno odigrao Janko Popović Volarić, posve prirodan u tjelesnom izrazu, nepatvoreno snažan u sirovoj osobnosti i razumljivoj muškoj tjelesnoj strasti koju odvaja od ljubavi koja ga uvijek nanovo vraća Luz. Uz njih su se istaknuli Jelena Lopatić, Leonora Surian Popov, Romina Tonković, Damir Orlić, Jasmin Mekić i Denis Brižić.

Možda je jedina važnija zamjerka koja se može pronaći u cjelini predstave režijska postavka koja zahtijeva da svi glumci na sceni neprekidno pijano teturaju i plešu u bučnoj galami. Iako je razumljivo da je to boemsko-umjetnička avangardna skupina, navedena rješenja ipak djeluju ponešto pretjerano. Slično je i s naglim glazbenim ispadima (autor glazbe je Grisha Levchenko) koji bi isto tako naglo prelazili u tišinu. Sjajno su odabrane pjesme u interpretaciji Gabi Novak, koje pričaju tekstom događaje na sceni. Treba posebno istaknuti prekrasnu posljednju sliku Luz i Luva na morskoj obali, dok se na videu valovi rasprskavaju čipkastom bjelinom na plavoj podlozi iza njihovih leđa.

Zaključno, na kraju ove ljubavne priče ostaje dojam kako unatoč rastancima, ipak u konačnici ostaje ono što se zove jednostavno – ljubav.