KUĆA – roman o gradnji u vrijeme socijalizma (ulomak iz rukopisa romana)

-

Enigmatikom se Daniel zarazio kad mu je bilo petnaest. Šarlah je možda bio posljedica jednog od prvih istinskih njegovih poljubaca u životu. Djevojka je imala čudno ime – Stjepanija. Imala je i čudan stas. Bila je sasvim tanka i visoka, viša od svih učenika osnovne škole. Daniel nije vjerovao u sudbinu, ali jedan od bliskih njegovih prijatelja jest. Taj će poslije tvrditi da je sudbina određivala stas Danielovih partnerica. Stjepanija je bila nedavno upoznala draži tjelesne ljubavi i željela je u njima ne samo što češće uživati nego se i ponosila svojim novim spoznajama. Atribut lake djevojke bio je za nju kompliment sve dok je obuhvaćao gimnazijalce kao partnere. Kada mu je na odmoru dala papirić u kojem je stajalo da želi s njim razgovarati navečer u devet, u parku iza crkve, Daniel nije imao izbora. To je bila jedna od onih situacija za koje se ne može upotrijebiti ispričnica.

„Jesi li ti već…?“ pitala je na klupi, u mraku iz crkve.

Daniel je bio dovoljno priseban da se prisjeti pravog odgovora: „Džentlmen o tome ne priča!“

„Znači, jesi. Koliko? Više njih? Je li? Koliko?“

„Brojke!“ izgovorio je Daniel. Osjetio je kako mu na tjemenu izbija znoj od napora da smisli pravi odgovor. Ali dosjetio se. „Brojke, brojke! Tko će popamtiti sve te brojke!“

Nije bio siguran je li poluglasan kikot, onoliko glasan koliko je dopuštala tama onog dijela parka iza crkve, znak odobravanja ili je u njemu, u tom kikotu, bilo i ironije ili skepticizma. Ali trenutak nije bio pogodan da se utvrđuje što je tu istina. Stjepanija je poznavala i tehniku filmskog poljupca, ali i mnogo više od toga. Znala je raskapčati muške hlače ne prekidajući poljubac koji je nalikovao na pružanje prve pomoći disanjem usta na usta. Bila je toliko ponosna na svoja novostečena znanja da je smatrala potrebnim davati Danielu i glasne upute pa mu se iz cijele dramatične scene najviše urezao u pamćenje njezin drhtav i ponešto zapovjednički glas: „Ne tako! Pazi sad! Malo gore!“

Nakon tri-četiri dana počelo ga je boljeti grlo, ali onda se pojavio i osip. „To si trebao preboljeti ranije!“ rekla je doktorica tonom prijekora. „Obično se djeca razbole do dvanaeste godine, ako postoji infekcija.“

„Nisam se razbolio kao dijete!“ rekao je Daniel. „Naprotiv!“ Bio je blizu toga da se izlane u kakvim se okolnostima zarazio. Ali tu zapravo i nije bilo previše tajne jer se od šarlaha razbolio gotovo cijeli Stjepanijin razred. Kod Daniela je sve to duže trajalo. Osip se nije sasvim povukao ni kada mu se temperatura već odavno normalizirala. Nije smio izaći iz kuće. Nije mu imao tko donijeti knjige iz knjižnice pa se umjesto čitanju posvetio tetkovim križaljkama. Bila ih je cijela gomila. Tetak je neobično volio rješavati križaljke, ali nije gotovo ni jednu uspijevao riješiti. Danielu je upravo to bio poseban izazov. Vrlo je brzo usvojio karakterističan fond riječi pa je pravi izazov postalo sastavljanje vlastite križaljke. Imao je očito poseban dar. Prije nego što je sasvim ozdravio, odnosno prije nego što je doktorica dopustila da ponovno odlazi u školu, već je dobio prvu nagradu za skandinavku koja se protezala na dvije stranice enigmatskog časopisa Mudra sfinga. Nagrada je bila godišnja pretplata na časopis. Neki su Danielovi kolege u to vrijeme već postajali ovisnici o cigaretama. On je postao ovisnik o rješavanju križaljki i enigmatskih zagonetki, ali još više o njihovu sastavljanju. Sastavljao je rebuse čak i u snu. Sastavljao je i kratke zagonetne priče. Mudra sfinga objavljivala je sve što bi poslao na adresu redakcije. Počele su stizati i narudžbe. Za neke prigode, državne praznike i slično, valjalo je sastavljati tematske križaljke. Danielove su se pokazale kao najuspješnije. Dobra križaljka morala je biti vrlo složena, ali nije smjela sadržavati riječi koje nitko ne zna, poput imena nekog otočića ili grebena u Polineziji, ili nećaka nekog mitološkoga kralja, i to još u nekom sasvim dvojbenom obliku. Dobra rješenja nisu smjela biti nategnuta. Dobra rješenja morala su biti harmonična! Na jednoj stranici Mudre sfinge objavljivali su i viceve. I tu je Daniel ubrzo otkrio shemu prema kojoj se gradi vic pa je počeo smišljati vlastite. To su mu također objavljivali. Iz redakcije su ga pitali gdje nalazi viceve koje im šalje. Nakon što je rekao da ih smišlja, urednik je nekoliko puta izgovorio muklo Hm u slušalicu. „Ako je to točno“, dodao je, „ti si jedini čovjek kojega znam koji smišlja viceve. Svi su ih ostali negdje čuli.“ Za Daniela je i vic bio enigmatski problem. Trebalo je samo iskonstruirati scenu u kojoj će se iznevjeriti očekivanje.

Vicevi su donosili relativno najbolje honorare. Za kratak tekst dobivao je iznos koji je bio samo upola manji od složene skandinavke. Neko vrijeme bio je redoviti suradnik beogradskog humorističkog lista koji se prodavao u cijeloj državi. Pokoji od viceva pojavljivao se s potpisom pa je Danielov ugled u gimnaziji dodatno porastao; za križaljke se znalo otprije. Odjednom su ondje njegove priloge počeli potpisivati tuđim imenima, u pravilu je to bio netko s beogradske estrade. Daniel je zaključio da s takvim potpisom humoristički tekstovi mogu biti bolje prihvaćeni, popularniji kako se tada počelo govoriti. Danielu je njegova vlastita popularnost kao autora humorističkih priloga bila prilično ugodna, ali nije mu bila onoliko važna kao honorari koji su znatno pridonosili budžetu srednjoškolca, a koji je uglavnom trošio na odlaske u kino i kupovanje knjiga. Pored beletristike kupovao je sve što mu se činilo da je povezano s enigmatikom, ali naslovi u tom pogledu nisu uvijek bili dovoljno pouzdani pa je tako na njegove police dospjelo i nekoliko knjiga okultne tematike. Bilo kako bilo, za one priloge koji su nosili tuđi, zapravo lažan potpis Daniel nije dobivao honorar. Napisao je redakciji pismo u kojem je izrazio gađenje prema plagiranju. Nije dobio nikakav odgovor te je učinio jedino što mu je preostalo: humoristički je časopis izgubio suradnika, a Daniel je izgubio dio prihoda. U Hrvatskoj je potražnja za vicevima i srodnim tekstićima bila manja, i Daniel se više posvećivao enigmatici.

Kada je došlo vrijeme da izabere studij, shvatio je da je sve vrijeme bio nedopustivo naivan, s iznenađenjem je ustanovio da ni jedan fakultet ne nudi nešto blisko njegovu najužem interesu – enigmatici. Neko vrijeme činilo se da bi matematika davala dobru podlogu za temeljitije poznavanje područja koje je već bez dvojbi smatrao svojom strukom, ali na temelju nekoliko razgovora sa studentima matematike shvatio je da bi se veza doduše mogla pronaći, samo što je pri studiju matematike bilo suviše matematike, zanimalo ga je rješavanje problema mnogo više nego same brojke, koje su u svemu bile neizbježne. Humoristički tekstovi bili su ono što ga je približilo književnosti kao najužem izboru. Vjerovao je da se za studij materinjeg jezika ne treba previše truditi jer bio je siguran da vlastiti jezik sasvim dobro poznaje, a tom je pridodao komparativnu književnost jer je dokučio da bi kod ovog drugog studija najvažnije bilo čitati. Čitanje je oduvijek volio, uživao je u čitanju zanimljivih knjiga pa je enigmatici davao prednost samo zato što je za njega bila kreativnija; nije se nikada okušao u pisanju kakva ozbiljnijega, ambicioznijeg teksta, koji bi se mogao smatrati istinski književnim.

Studij vlastitoga jezika pokazao se ipak nešto složenijim nego što je bio pretpostavio, ali trebalo je na predavanjima pohvatati slabosti određenog profesora, anegdote koje su pojedini od njih voljeli ponavljati i tako se mogla stvoriti određena shema uspješnog polaganja ispita kod većine profesora. Bilo je u tome dosta srodnosti sa sastavljanjem križaljki. Trebalo je također usvojiti specifičan jezik, Fachsprache, i usklađivati željene elemente. Unaprijed je išao slušati ispite koje su polagali kolege na godinama ili semestrima ispred njegovih, i tako je naučio potrebne taktike. Uz ostalo shvatio je da o knjigama i piscima koje je s pažnjom čitao i zavolio, ne treba iznositi svoje mišljenje jer ono se vjerojatno razlikovalo od profesorova; trebalo je dakle govoriti ono što bi profesor na njegovu mjestu mogao reći. O nekom slobodarskom pjesniku kojeg je Daniel zavolio zbog artizma znao je da treba inzistirati upravo na njegovu slobodarskom duhu, a najvažnije je svakako spomenuti da nije nosio sat na lancu, a objašnjavao je to time da ne podnosi lance.

Iako su to svojevremeno spominjali, Danielu se činilo da su njegovi roditelji napustili svoju kuću iznenada, svakako odjednom, bez duljih priprema o kojima bi on nešto mogao znati. I povod je bio takve prirode. U Stuttgartu, gdje su desetljećima živjeli, a posljednjih dvanaest godina s uspjehom vodili gostionicu Adria umro je iznenada muž očeve sestre Ane. Adria je mjesec dana bila zatvorena, a onda je udovica pozvala Danielove roditelje da se presele k njoj i pomognu joj u poslu. Bekerovi, očeva sestra Ana i pokojnik Gerhard, bili su navikli voditi posao tako da je uvijek jedno od njih u gostionici. Ana je telefonom uvjeravala brata da njega i njegovu ženu ne čeka u Stuttgartu težak posao. Trebalo je samo sjediti u kuhinji, a povremeno proći kroz blagovaonicu i uvjeriti se da sve izgleda uredno. „Balkanci su dobri radnici, govorio je moj Gerhard, dok osjećaju da su pod nadzorom“, ponavljala je. „Samo malo nadzora! Ovdje će vam biti kao na ljetovanju!“

Danielovi su roditelji donijeli novac od prodaje kuće i zemljišta. Svotu koja je bila čak upola manja od onoga što se moglo smatrati stvarnom vrijednošću zemlje promijenili su u zapadnonjemačke marke, kao što je u to vrijeme bio običaj, i podijelili na tri dijela. Jedan dio namijenili su tetku i teti koji su se prema Danielu odnosili kao prema rođenom sinu, drugi dio namijenili su Danielu, a treći dio namjeravali su ponijeti sa sobom. Daniel je u to vrijeme zarađivao dovoljno za skromne studentske potrebe pa je inzistirao da svoj dio podijeli s roditeljima i tetom. I teta se htjela odreći svoga dijela u korist Daniela, ali su se nakon dosta pregovaranja i uvjeravanja nakraju dogovorili da se novac podijeli na dva dijela pa bi jedan ostao Danielovim roditeljima, drugi bi išao teti i tetku koji se u dogovor nije htio ni miješati, a teta je njihov dio namjeravala čuvati za Daniela. Ta svota bila je oročena na posebnom računu u banci na njegovo ime i čuvala se i nakon što je Daniel diplomirao i počeo tražiti unosniji posao od svojih dotadašnjih angažmana u enigmatici i na kratkim novinskim prilozima, uglavnom vicevima. Nakon smrti tete i tetka ta je svota ostala deponirana na njegovo ime i on ju je doživljavao kao dio svoga nasljedstva koje ne namjerava olako iskoristiti, ali nije imao predodžbe što bi s tim nasljedstvom htio ili mogao učiniti. U vrijeme kada je počeo razmišljati o kući banke su na temelju oročenoga depozita kao učešća odobravale takozvane stambene kredite. Imao je dakle barem dva oslonca od kojih bi mogao početi. Oba su bila naslijeđena.

…

Na zidu koji Bayswater odvaja od Hyde Parka i tamo dalje, zapadnije, od Kensington Gardensa, zadržao se tanak sloj snijega. U Londonu su rijetki dani s temperaturama ispod nule pa je i snijeg rijetka i zapravo neuobičajena pojava iako svake zime dva ili tri puta zalepršaju i ondje bijele pahuljice. Tanki sloj snijega zna se zadržati dva dana na granama četinara i zimzelenim grmovima u parku, a ovaj put nakon dva dana palo je i nešto novoga snijega pa je u parku i na travnjacima nastao bijeli sloj, ili možda šupljikava koprena kroz koju su provirivale vlati trave ili poneki nepometeni list. Sandra i Daniel prolazili su u kasno poslijepodne uz rub parka – išli su na otvaranje izložbe akvarela u privatnoj rezidenciji blizu Lancaster Gatea – kada je iz parka izašla žena koja je vukla saonice. Zvuk saonica koje su strugale po asfaltu na kojem su bili samo tragovi snijega privukao je njihovu pažnju, u isti mah okrenuli su se udesno i u isti mah podigli ruku prema onom zvuku pokušavajući jedno drugom skrenuti pažnju na neobičan prizor. I pojava saonica bila je neobična, ali njih dvoje doživjeli su kao neobičan i nesklad između odjeće žene, koja je po svoj prilici bila majka, i dječarca, možda petogodišnjaka koji je sjedio na saonicama i lijevom se nogom pokušavao odgurivati jer su saonice stalno zapinjale. Žena je imala na sebi dugi kaput, na rubovima opšiven krznom, lisičjim valjda, a dječarac je bio odjeven u džemper i kratke hlače pa se u svjetlu ulične svjetiljke posebno isticalo golo dječakovo koljeno. Sandra i Daniel htjeli su jedno drugome skrenuti pažnju na nesklad u odijevanju majke i djeteta, ali su svojom udvojenom kretnjom privukli i majčin pogled pa su se, i opet sasvim sinkronizirano prijateljski osmjehnuli, onako kako je već običaj u Londonu pri neverbalnoj komunikaciji.

„Ne znam“, rekao je Daniel kada su se malo udaljili, „je li ovdje u pitanju majčin nemar ili su ta djeca otpornija. Već sam više puta uočio da ih uopće ne štede. Viđao sam kako drže dijete za ruku i hodaju po kiši, a ne prave paniku ni kada djeca ovdje u parku zagaze u jezero i hodaju uz rub do koljena u vodi.“

„Ja bih uvijek dijete obukla bolje nego sebe!“ rekla je Sandra. „Pa to je sasvim nježna koža i osjetljiv organizam. Te tanke ručice ili nožice nemaju nikakvu masu, to se odmah rashladi čim je izloženo. Ne, ne, ne bih to nikada dopustila!“

Daniel se osmjehnuo, ali nije ništa rekao. Bilo mu je neobično što Sandra reagira tako temperamentnim tonom na ono što su upravo bili vidjeli. Progovorio je kada su već bili na domaku cilja. „Naša djeca bit će uvijek odjevena bolje nego mi! To ti mogu obećati!“

„Naša djeca?“ Sandra je očito bila zatečena. „Kako to misliš naša djeca? Tvoja djeca i moja djeca? Kad jednoga dan jedno od nas ili oboje bude u braku, ili barem u ulozi roditelja?“

„Ne, mislio sam na našu djecu. Našu zajedničku djecu.“

„Nije li to možda suviše far fetched? Hoću reći da trčiš pred rudo. Ili kako već na našem jeziku glasi odgovarajući idiom. Pa nisi me nikada ni zaprosio!“

„U pravu si! Onda te prosim sada.“

„No, krasno! Nisam ni ja pretjerano formalna, ali ovo je pretjerano u suprotnom pravcu.“

„Ne ljuti se. Htio sam samo da na vrijeme uskladim svoj stav prema vlastitoj djeci.“

„Ti si lud!“ rekla je, poljubila ga u obraz.

Nasmijao se i nadao se da će se i ona nasmijati, ali ostala je ozbiljna. Shvatio je da se s prošnjom ne može šaliti. Sandra je možda više držala do forme nego što je tako o sebi mislila.

Večera u privatnoj rezidenciji direktora velike turske banke sa sjedištem u Londonu privukla je šaroliko društvo pretežno vidljivo bogatih muškaraca i vrlo lijepih žena među kojima je Daniel nehotično, ali i uzaludno tražio pogledom nekoga tko bi statusom bio bliži njemu. Teški zlatni prstenovi na srednjacima njegovanih muških ruku i skupocjeni Rolex ili Patek Philippe koji je izvirivao ispod manžete bijele košulje, a uočio je čak i jedan model Da Vinci uglednog IWC-a, dakle sat koji je točniji i od Sunca, kako je čuo znalce da govore – sve je to svjedočilo o tome da se našao u društvu pripadnika više klase u koju je Sandra možda mogla zakoračiti, ali on nikako nije. Razgovor u dva salona koji je prethodio večeri, ono sporo miješanje gostiju od kojih se neki tek upoznaju međusobno, a drugi su se vidjeli prije tako kratka vremena da bi čak i konvencionalno How are you? ispalo ishitreno, dalo mu je prilike da sazna kako su dvojica od korpulentnije gospode, ako je to prava riječ za muškarce kojima je obujam struka ponešto remetio ravnotežu ili barem estetski sklad prema kojem su bila usmjerena fina odijela, sašivena kod kraljevskog krojača u Savile Rowu, bili trgovci oružjem, da su čak tri mlade dame u sličnim svilenim haljinama otvorenih leđa sve do mjesta na kojem leđa gube to ime bile glumice u usponu, da je stasita crnka sa malo preglasnim zvučnim altom bila osobna tajnica američkog ambasadora Miss Faulkner. Krug u kojem se i ona našla nekako se ubrzano razrijedio pa je na kraju Daniel ostao s Amerikankom sam. Bila je nećakinja književnika Faulknera. Osobna tajnica osobno je to povjerila Danielu dodajući da nosi prezime svoga strica, ali književni talent još nije zloupotrijebila. Propustio se nasmijati, i ona je djelovala malo uvrijeđeno. Kako mu se sviđa u Londonu? Daniel priznaje da mu se sviđa, London je vrlo udoban grad, very comfortable indeed, a Miss Faulkner izjavljuje, ponešto trijumfalno kao da je London njezin, da Yugoslovakia vjerojatno nema takav magnificent metropolis. Nema, nema, zaista nema, priznaje Daniel, ali i sasvim mala mjesta mogu imati svoju specifičnu privlačnost koja nije dostupna u velegradu. Nešto ga potiče da počne evocirati slike iz djetinjstava koje su mu nedavno opet postale bliske pa opisuje seosko dvorište i nepokošen travnjak s paperjastima kuglicama sasvim malih pilića koji se kotrljaju kroz travu. On se s nostalgijom prisjeća takvih slika iz domovine, a sada je gotovo na putu da se onamo vrati i posveti ostvarenju toga sna. Miss Faulkner djeluje iznenađeno, odmaknula se korak, valjda da ga bolje odmjeri, čak je i zinula. Zar svi Jugoslovaci, all Yugoslovakians, uzgajaju piliće? Daniel žuri objasniti da nije imao na umu komercijalni uzgoj peradi, ti bi pilići bili nešto poput cvijeća koje se uzgaja pod prozorom, ukras dvorišta i života, ali je Miss Faulkner već promrmljala svoje excuse me – jer ni najprezrenije društvo nije ispravno napustiti bez isprike – i izgubila se među gostima koji se guraju oko pulta s aperitivima. Sandra mu je mahnula s drugog kraja salona, ali Daniel nije ništa primjećivao. Probila se kroz onih dvadesetak ljudi koji su nekako izlazili na kraj s neizbježnom konverzacijom i pomilovala ga po obrazu. Rekla mu je da je sav pokisao, i da je to vjerojatno bez ozbiljna razloga. Tajnica američkoga ambasadora i nećakinja slavnog pisca proglasila ga je kokošarom, objasnio je, odnosno uzgajivačem kokoši i uvrijedila se. Sandra je odmahnula rukom. Abigail je trknuta! I nije tajnica ambasadora. Ona ambasadorovoj tajnici kuha kavu. I za tog njezina strica Sandra je već čula. Zove se Peter Faulkner, ali Abigail obično prešućuje njegovo ime. Napisao je knjigu o koristi od znojenja. On je zagovornik tjelesne aktivnosti. I Abigail je ovdje kao zamjena, baš kao i ona sama, Sandra. „Ja zamjenjujem svoga šefa, a Abigail savjetnika za ekonomske poslove. Smisao je u tome da se da na znanje da ni jedna od zainteresiranih strana nije protiv projekta, ali je u ovoj fazi suviše nerazrađen da bi se uz njega decidirano pristalo.“ Uhvatila ga je ispod ruke i odvela do dvojice trgovaca oružjem. Objasnila je da su oni najkulturniji džentlmeni u ovom salonu. Obojica su se prijateljski osmjehivala, a jedan je odmah pitao Daniela što misli o najnovijoj predstavi Cezara i Kleopatre na West Endu, ako mu slučajno nije promaknula. Nije! Daniel je smatrao da su i Glenda Jackson i Richard Burton vrhunski glumci, ali je zamjerke uputio kostimografiji. Umjesto da budu simbolični, kostimi su pokušavali biti vjerne kopije rimskih pa umjesto da to pridonese autentičnosti, bilo je zapravo svojevrsna distrakcija: rimski legionari imali su na nogama sandale s gumenim đonovima, onakvim kao na planinarskim cipelama. Dobro protiv klizanja, ali sasvim narušavajuće u odnosu na vjerne replike rimskih oklopa! Onaj niži od dvojice preplanulih i elegantno odjevenih trgovaca, onaj koji se bio predstavio arapskim ili libanonskim prezimenom (ili je to bilo ime?) koje Daniel nije uspio sasvim dobro uhvatiti – Shaloub ili Khaloub? – zamišljeno je gledao Daniela, a onda pljesnuo dlanom o dlan, kako se to kaže, iako zapravo samo vrhovima prstiju da ne proizvede zvuk, i rekao da je osjećao da nešto nije sasvim u redu, ali nije uspio to točno detektirati, iako je predstava u cjelini bila bolja od nekoliko posljednjih koje je izvodila Royal Shakespeare Company, i tu je naveo predstave koje je imao na umu. Drugi je glavom potvrđivao mišljenje svoga kolege i konkurenta, kako je bio prethodno ovlaš spomenuo, a onda je konstatirao da je kazalište u Londonu bolje nego igdje drugdje, ali je život u cjelini poprilično različit od onoga na što smo, kako se izrazio, mi Mediteranci navikli. To je potaknulo Daniela da, gestikulirajući živo s četvrtim martinijem u ruci – Sandra mu je s udaljenosti od pet-šest metara priprijetila prstom i ispružila svih pet prstiju lijeve ruke, iako je on bio siguran da je to tek četvrti – ispriča scenu iz parka. Žena u krznenom kaputu i dijete u kratkim hlačama bez čarapica!