Koreografske inačice i različice

Gran bolero Jesúsa Rubija Game prvi sam put gledala na plesnom festivalu u Svetvinčentu 2021. u izvedbi šestero madridskih i šestero barcelonskih plesnih umjetnika i ta se izvedba posve opravdano može svrstati među ostvarenja po kojima se pamte festivalske godine. Dugo očekivana inačica Gran bolera u izvedbi šestero ljubljanskih i šestero zagrebačkih plesača u Zagrebačkom kazalištu mladih ostavila me, ipak, posve ravnodušnom. Ako scenska interpretacija hipnotična Ravelova Boléra koji uzlazi prema krešendu ništa ne pomakne u gledatelju, onda je to uprizorenje zakazalo. Dobro, dopuštam i da su možda zakazali moji perceptivni mehanizmi. I da, posrijedi je pojedinačno mišljenje. Iz te perspektive gledano, kako je moguće da ista koreografija, gotovo doslovno prenesena, za što je bila zadužena asistentica koreografa Clara Pampyn, poluči tako različite učinke? Je li to zato što mi je koreografija poznata?

Esencija originala kao da je ishlapjela umjesto da se interpretativno oplemenila / Snimio Andrej Lamut

Ne bih rekla, pogledavši naknadno i snimku španjolske predstave, zaključujem da mi je ta predstava i dalje dovoljno poticajna. Ista glazbena obrada Ravelove skladbe Joséa Pabla Pola naglašava ritmičku odsječnost i tomu nasuprot melodijske linije u nadigravanju, jednaka koreografska rješenja podupiru mehanizacijsku petlju u srazu s čovjekom i snagom kolektiva, u objema inačicama zastupljen je podjednaki tjelesni vokabular, koji bi trebao predstavljati plesni mainstream, iako to već dugo nije. Nije mi, kao pojedinim plesnim stručnjacima koji su se podrobnije posvetili analizi Ravelove partiture i raznih izvedbenih koncepata i pristupa njezinu uprizorenju, problematična početna kompozicijska ekstenzija u obliku isprekidana militantna zvukovna obrasca ni način uvođenja instrumentalnih dionica. Ne smeta mi ni što koncept nije radikalnije postavljen u odnosu na glazbu ili na brojne prethodne inscenacije, ni što je koreografija strogo zadana, a pokret zapravo retro. No čini se da se u koreografskom prijenosu pogubila fina značenjska uslojenost, esencija originala kao da je ishlapjela umjesto da se interpretativno oplemenila.

S obzirom na izvedbenu razinu osobito je sporan tretman vremena, odnosno osjećaj izvođača za unutarnje vrijeme skladbe, onda i koreografske kompozicije koja dimenziji vremenitosti i na kraju dokidanju vremena pridaju dimenziju bezvremenosti, obnovljivosti. Potom je sporno koncentriranje plesača na dosljedno izvođenje slijeda sekvencija, dok je njihov emocionalni unos, čime bi do izražaja došla i karnalnost i zanos zajedničkoga napora upravljena protiv mehaničke sile, minimalan. Nema srčanosti, ponosa ni prkosa, intencije ni zgusnutosti, ili nisu doprli do mene. U španjolskoj predstavi posve je razumljivo da se u sudaru energija, u onirično napregnutoj slici, naponu uzavrelosti i uzbibanosti strgne sva odjeća, strgnuo bi i vlastitu kožu da možeš, razderao se, uništio. U slovensko-hrvatskoj inačici obnaživanje nije (dovoljno) motivirano, bjelasaju se gola tijela u trku bez izvedbom opravdana razloga. U zaključnoj sceni izvorne predstave ori se pjesma prodornih, čvrstih, žilavih, nepokolebljivih tijela, u zagrebačkoj su izvedbi plesači jedva čujni. Ključnim mi se stoga nadaje pitanje zašto se ustraje na prenošenju koreografije, a ne čiste koreografske ideje koja bi u punini zaživjela suautorskim odgovorom izvođača u skladu s njihovim trenutačnim mogućnostima, znanjima i interesima? Ne pristaju li tako plesači da budu samo medijatori, provodna tijela, reproduktivno oruđe? Daje li se time u mogućem čitanju prednost mehanizacijskom odvojku? Što to znači za mlade plesače, a Gran bolero uz En-knapove plesače pod vodstvom Iztoka Kovača – Nuria Capella Florensa, Mattia Cason, Tina Habun, Davide Lafabiana, Tamás Tuza, Carolina Alessandra Valentini – izvodi posve obnovljeni Zagrebački plesni ansambl pod vodstvom Petre Glad Mažar i Petre Valentić – Luna Lilek, Nika Lilek, Silvija Musić, Endi Schrötter, Linda Tarnovski, Karlo Topolovec? I ti mladi plesači doista su uložili mnogo truda u predstavu.

U baletnom svijetu nije neuobičajeno izvoditi istu koreografiju u više različitih kazališta. Suvremeni ples, kao progresivna izvedbena disciplina, ipak je druga priča. U pojedinim obrazovnim plesnim sustavima uče se vokabulari, tehnike, čitavi repertoari renomiranih koreografa ne bi li se plesno nasljeđe upisalo u plesačka tijela kao neku vrstu arhivskoga spremnika. I u skupinama velikih koreografskih imena prenose se koreografije sa starijih na novopridošle članove, premda takvo razumijevanje rada, osim u svrhu očuvanja, pripada minulim vremenima, a odnos koreografa-vođe i plesača-sljedbenika neprestano se prevrednuje u razne oblike kolektivna djelovanja. Je li nakon svih -izama, umnažanja, simulacija i simulakruma, preuzimanja i dijeljenja smisleno potezati pitanje auratičnosti umjetničkoga djela ili i to pripada prošlosti?

Pogledajte svakako, barem da mi proturječite.