Ilustracija umjesto emocije

Kratke priče Rumene Bužarovske hvataju duh vremena, trenutka u kojem izvana male, a za protagoniste presudne emocionalne napukline postaju teme iznesene ponekad banalno, ali gotovo uvijek spisateljski vješto. Stoga ne čudi njihova popularnost, kao ni posljedično postavljanje u više kazališnih verzija (Skopje, Beograd, Ljubljana). Zagreb je svoju scensku praizvedbu njezinih priča dočekao u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je predstavu zasnovanu na pričama iz dviju autoričinih zbirki (Moj muž i Nikamo ne idem) režirala Dora Ruždjak Podolski, temeljeći je na dramatizaciji Tomislava Zajeca.

Pomaknute i uvjerljive uloge ostvarili su Pjer Meničanin i Doris Šarić Kukuljica kao dječak i djevojčica Neno i Lile / Snimio Marko Ercegović

Za razliku od nekih ranijih verzija (u Beogradu se, primjerice, priče igraju kao duodrama), zagrebački dvojac odlučuje se na klasičniji, očekivaniji pristup. Na ZKM-ovoj sceni tako se odvija trosatna (s pauzom) ansambl-predstava koncipirana kao kolaž (ili kaleidoskop, u svakom slučaju zbroj) minijatura, a svaka je posvećena jednoj priči. Počinje sa suprugom veleposlanika i njezinom bizarnom proslavom u veleposlanstvu, čime će se, jednom kada predstava dođe do kraja, i zaokružiti. Ipak, u tom je trenutku kraj još daleko, a vrijeme uskoro počinje protjecati sporo. Priče se nižu jedna za drugom, odijeljene su precizno, no školski, izmjenom rasvjete i pozicije središnjega scenografskog elementa. Žena koja želi postati majkom, sveučilišna profesorica alkoholičarka i njezin sin studentski revolucionar, otac nasilnik i sin kronični kradljivac u nastajanju (u jednoj od pojedinačno najboljih epizoda predstave) – nižu se vinjete, sve s uporištem u predlošku i vješto dramatizirane. Vještina ne pokriva dva problema kojih se Moj muž, upavši u njih već na početku, do kraja ne uspijeva riješiti. Priče su, iako sadržajem vrlo različite, u dramskom slogu odveć nalik jedna na drugu. To vodi, osim prema osjećaju (prevelike) dužine cjeline, i prema drugom, krupnijem problemu. Naime, predstava likova koji bi mogli biti pogodni za gledateljsku identifikaciju, jer su istodobno dovoljno univerzalni i pojedinačno uvjerljivi, ostavljaju dojam hladnih i praznih, papirnatih tipskih rješenja. Premalo je u njima gradnje karaktera, a previše opisivanja stanja, postavljanja radnje i tjeranja naprijed u novu živu sliku.

Drugi dio nastavlja u sličnom tonu, pa iako se pojavljuju još snažniji iskazi emocionalnog raspada, teško da ostavlja bolji dojam. Dominantni motiv priča okupljenih u drugom djelu jest nošenje s pogibijom i nametanjem krivnje za smrt bliskih osoba, bila to djeca ili roditelji. Sve to, iako uvjerljivo dramski raspisano i glumljeno, ostavlja mlak, ilustrativan dojam, što je poprilično problematično za inscenaciju priča koje toliko počivaju na emocionalnoj identifikaciji čitatelja, odnosno gledatelja. Dopisivanja ostaju na razini utkanih doskočica poput obraćanja publici ili poigravanja autoreferencijalnim replikama, ne uspijevajući mnogo pridonijeti do tog trenutka već podosta zamornoj cjelini. Kada se sve zaokruži tamo gdje je i počelo, ne preostaje drugo nego sabrati sjećanje na viđene vinjete, pogledati na sat i otići dalje.

Scenom dominira golemi geometrijski element (scenograf Stefano Katunar), čije značenje ostaje apstraktno, a kretanje mu dinamizira, ali i otežava izmjenu prizora. Kostimi Marte Žegura ostaju tako temeljni vizualni znaci raspoznavanja likova. Uglavnom su tipizirani, svedeni na pomalo demodiranu odjeću srednje klase, uz nekoliko iznimaka koje se približavaju karikaturi.

Struktura dramske radnje traži velik broj uloga, od kojih se većina pojavljuje u jednoj priči, što ih svodi na ilustracije te su ih članovi i članice ZKM-ova ansambla (Nataša Dorčić, Zoran Čubrilo, Petra Svrtan, Danijel Ljuboja, Tina Orlandini, Mateo Videk, Anđela Ramljak, Adrian Pezdirc, Ivan Pašalić, Milica Manojlović, Dado Ćosić, Mia Melcher, Dora Polić Vitez, Nataša Dangubić, Hrvojka Begović, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović) tako uglavnom i ostvarivali. Pomalo paradoksalno, snažnijima su se činili likovi pomaknuti u karikaturu, poput Kelly Davies Ive Kraljević, od onih koji bi trebali biti dramski cjelovitiji. Zanimljiva su iznimka Lile, dvogodišnja djevojčica, koju tumači Doris Šarić Kukuljica i, osobito, Neno, dječak koji u svojoj priči odrasta od četiri do deset godina, a po istom ključu izvrtanja glumačke dobi i dobi lika, igra ga Pjer Meničanin. Potencijalno, riječ je o dvojbenim rješenjima, koja nisu izravno opravdana tekstom i jasno odstupaju od ilustrativnog realizma ostatka predstave. Načelno, kada stariji glumci igraju djecu, to lako može skliznuti u pretjerivanje. Srećom, ovdje se to nije dogodilo, već su Neno i Lile uspjeli biti i pomaknuti i uvjerljivi, izdvajajući se tako od ostatka ansambla.

Unatoč tehnički vještim rješenjima, Moj muž na kraju ostavlja poprilično blijed, papirnat dojam. Šteta je to za predstavu temeljenu na toliko emocionalno angažiranim pričama sa snažnim potencijalom za identifikaciju. Umjesto nje, dobiven je niz slika koje se mogu gledati, ali nije sigurno hoće li gledatelja koji se na to odvaži zaista i dotaknuti i potaknuti na emotivno preispitivanje.