I u tragičnim okolnostima život ide dalje

Jedna od gošći nedavnoga 19. ZagrebDoxa bila je ukrajinska dokumentaristica Alisa Kovalenko, koja od prvoga dana ruske invazije na njezinu domovinu aktivno na prvim crtama bojišnice sudjeluje u obrani. Za potrebe sudjelovanja na festivalu Alisa Kovalenko vojnu je odoru nakratko zamijenila civilnom odjećom te održala zanimljiv masterclass.

Alisa Kovalenko / Snimila Marie Claire

Gospođo Kovalenko, vi ste redateljica dokumentarnih filmova, ali ste i vojnikinja. Odlučili ste aktivno sudjelovati u ratu nakon ruske invazije na vašu zemlju. Kojim ste se idejama vodili kada ste donijeli tu odluku?

Kad je ruska invazija započela u punom obujmu, bila sam u Donbasu. Snimala sam film i prva tri dana provela sam s ljudima na lokaciji. Ubrzo sam shvatila da su nove okolnosti i stvarnost u kojoj smo se zatekli toliko važne da više ne mogu snimati. Nekoliko trenutaka provela sam s osobama pred kamerama razmišljajući što bismo trebali poduzeti. U smislu kako im mogu pomoći jer su živjele na prvoj crti bojišnice, a ruske tenkovske postrojbe već su bile vrlo blizu. Najprije sam pomislila da bi ih trebalo evakuirati, ali onda sam zaključila da se svi trebamo boriti. Sličnu situaciju već sam doživjela 2014. i 2015, također tijekom snimanja na prvim crtama bojišnice u Donbasu, i tada sam bila u velikoj dvojbi. Kako se može biti samo filmaš i dokumentirati stvarnost oko sebe, kad je ta stvarnost dio tvog života i neposredno određuje tvoj život. To se nije događalo u nekoj drugoj državi, da bih mogla biti hladnokrvna. Događalo se u mojoj domovini i pisala se povijest moje zemlje. Tada sam odlučila da ću ostati filmašica i završiti film na kojem sam radila, ali ako se rat proširi na čitavu zemlju, odložit ću kameru i uzeti pušku. To se i dogodilo 24. veljače prošle godine, pa sam zaključila da svatko od nas mora poduzeti sve što može da rat što prije završi. Znala sam da svi moramo djelovati i ustati u obranu zemlje. A kad sam otkrila da je vojni zapovjednik kojeg sam poznavala od 2014. organizator dragovoljačkih vojnih jedinica, jednostavno sam im se pridružila. Za mene je to bilo i pitanje samopoštovanja. Osjećala sam da je važno uključiti se u borbu na prvoj crti bojišnice, jer tada nije bilo vrijeme za bavljenje kulturom. Kad ti bombe padaju na glavu, prestaješ razmišljati o filmu i umjetnosti, jer oni ne mogu obraniti tvoju zemlju od ruske vojske.

Na ZagrebDoxu ste održali predavanje pod naslovom Rubovi rata. U njemu ste se dotaknuli brojnih tema, od priča izravno i posredno povezanih s ratom preko osobnih i umjetničkih perspektiva rata do emotivnog angažmana i udaljenosti od ratnih zbivanja. Koji su bili naglasci vašeg predavanja?

Kad sam počela razmišljati o temi Kako snimiti rat, mislila sam samo doslovce o snimanju ratnih zbivanja. Nisam imala konkretan odgovor na to pitanje, ali sam shvatila da postoji mnogo podjednako valjanih odgovora. Ono što mi se učinilo najvažnijim jest potreba da pogledam recimo tako „drugu stranu rata“ i da odlučim kakve ratne priče želim snimati. Dakle, ne samo da bilježim zbivanja na bojišnici, koja su već sama po sebi vrlo dramatična i intenzivna, nego i da izaberem važne priče i prave kutove iz kojih se na najbolji način može predočiti stvarnost. Na predavanju sam govorila upravo o tim različitim kutovima, koji ponekad mogu biti moji osobni, a ponekad zbivanja mogu prikazati iz perspektiva konkretnih ljudi pred kamerom. Istaknula sam da postoji široka paleta načina na koje se rat može prikazati i na koje se o njemu može govoriti. Nije riječ samo o akciji, bombama koje padaju, kućama koje bivaju uništene i djeci koja plaču. To su slike rata kakve najčešće dobivamo putem medija. Međutim, mi moramo ići mnogo dublje i gledateljima otkriti drugu stranu rata, njegovo naličje.

Ove godine predstavili ste dugometražni dokumentarni film Nećemo izblijedjeti, koji je uspješno prikazan na glasovitom Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, na Luxembourg City Film Festivalu i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima One World. Možete li malo detaljnije opisati film?

To je detaljan i slojevit portret skupine tinejdžera koji žive u Donbasu, vrlo blizu crte bojišnice. Rat svakodnevno vrlo intenzivno obilježava njihove egzistencije, od 2014. već gotovo i polovice njihovih života. Ali oni se pokušavaju boriti protiv sumorne stvarnosti, ponajviše snagom svoje mašte i snova. Jer život može biti tužan, a svijet u kojem žive mračan, ali ako netko u sebi nosi svjetlo i ako sanja, takve se okolnosti mogu donekle odagnati. Unatoč svemu mogu se pronaći razlozi za zadovoljstvo i životnu radost. U ovom sam filmu željela pružiti pogled na rat najvećim dijelom kroz oči tinejdžera, prikazati načine na koje oni vide i doživljavaju ratnu stvarnost. Istovremeno, nisam željela snimiti tužan i recimo tako „težak“ film o stanju u Donbasu i jadnoj djeci, željela sam da on bude jednostavan i „lagan“. Cilj mi je bio pokazati da se i na najmračnijim mjestima i u tragičnim okolnostima život i dalje odvija, da ga se ne može samo tako uništiti. Tri godine pratila sam i snimala svoje protagoniste tinejdžere, bilježila sam načine na koji oni u uzdrmanoj i nestabilnoj okolini i dalje pokušavaju pronaći svoje putove. Neki od njih u jednom su trenutku dobili pozive za sudjelovanje na terapijskom putovanju na Himalaju, a ja sam u tom detalju vidjela važnu metaforu. Nije riječ samo o putovanju u daleku zemlju, što bi za sve njih bilo prvi put, nego i o metaforičkom usponu na njihove unutarnje planine i o osvajanju njihovih intimnih planinskih vrhova. Jer to je zapravo ono što svi mi svakodnevno radimo.

Kakvom vidite trenutačnu situaciju u Ukrajini i kakva su vaša predviđanja tijeka rata?

Sad je već svima jasno da je ovo rat u kojem se jedna strana želi posve iscrpiti. Vidimo da se veliki vojni prodori usporavaju, sukob prerasta u pozicijski rat koji će trajati dugo. Prilično je tužno kad čovjek to shvati, i kad mu postane jasno da će još vrlo dugo živjeti u ovakvoj stvarnosti. Trenutačno se ne vidi što bi takvo stanje moglo znatno promijeniti, svakako ne radikalno. Možda se dogodi nešto nepredvidivo i tako ipak ne bude, no kako stvari sada stoje, ovo će biti vrlo dug rat. Na to moramo biti spremni, iako mi je jasno da je već sad mnogo Ukrajinaca emotivno iscrpljeno i da je teško dugo živjeti pod stalnim stresom. Na početku smo svi vjerovali da bismo uz pomoć Zapadne Europe i Sjedinjenih Država mogli ostvariti brzu pobjedu. No ja sam nakon tri mjeseca provedena na bojištu shvatila da je pred nama dugi rat, i da se moramo pripremiti za maraton, slikovito rečeno. Taj će maraton i dalje biti vrlo naporan.

Rođeni ste u Zaporižji, gradu na jugoistoku Ukrajine nedaleko kojeg se nalazi najveća nuklearna elektrana u Europi, koja je prije godinu dana bila izložena učestalom granatiranju. Kakva su vaša sjećanja na mladost i djetinjstvo u Zaporižji, i kakva je trenutačna situacija u gradu?

Odrastala sam tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, i to je bilo vrlo tmurno razdoblje u povijesti Ukrajine. Vladala je velika gospodarska kriza, na ulicama je bilo mnogo kriminala. Sjećam se da su moji roditelji kao radnici u metalnoj industriji radili vrlo naporno, i bili smo prilično siromašni, kao i većina ukrajinskog stanovništva u tom desetljeću. Ali mi djeca, kao uostalom i sva djeca diljem svijeta, živjeli smo bezbrižno. Učili smo, igrali se, i bili na neki način zaštićeni od sive stvarnosti koja nas je okruživala. Mislim da je i odrastanje u takvim okolnostima utjecalo na moju odluku da postanem filmska autorica, jer sam otkrila da i film može pomoći u drukčijem gledanju na stvarnost. Da može ponuditi različite perspektive, a ne da vidimo samo tugu i depresiju. Situacija u Zaporižji već je dugo teška, grad trpi neprekidna bombardiranja i napade. Prije pet dana vidjela sam kako ruska bomba pada na zgradu u gradskom središtu, a tjedan prije i moju je četvrt zatresla snažna eksplozija. Zbog toga smo odlučili roditelje preseliti u Kijev, jer je u Zaporižji vrlo opasno. No velik broj stanovnika već se naviknuo na takav život. Jedan prijatelj, novinar, nedavno mi je rekao da je bio vrlo iznenađen shvativši da ljudi više ne reagiraju na eksplozije, već jednostavno idu za svojim poslom. Nažalost, tragična je činjenica da smo se na rat već navikli.

Vi ste dokumentaristica i vojnikinja, ali ste i majka četverogodišnjeg dječaka Thea. Kako uspijevate uskladiti taj segment svog života i svoje osobe, majčinstvo u vrijeme rata?

Bilo je vrlo teško i bolno kad sam napustila sina. Rekla sam mu da se idem boriti za svoju zemlju, a on je plakao i obgrlio mi noge, jer nije želio da odem. Onda sam i ja počela plakati, pa sam mu rekla da sad jednostavno moram tako postupiti. Rekla sam mu da moramo obraniti našu zemlju da bismo u njoj mogli ostati živjeti i da bi on mogao mirno odrastati. Na to me on upitao zašto moram ići baš ja, zašto ne bi išli neki drugi ljudi. Odgovorila sam mu da bi tako svatko mogao kazati, neka u rat ide netko drugi, pa bismo došli do toga da se nitko ne bi borio. Više nema tih „drugih“, svi moramo zajednički djelovati i nešto ostvariti. Ta mi je situacija bila vrlo emotivna, srce mi je pucalo kad sam napuštala sina i odlazila na bojište. No tijekom boravaka na prvoj crti nastojim s njim razgovarati što češće. Za njega snimam videodnevnik, u kojem mu opisujem kako živim i kakva je moja svakodnevica. Važno mi je da ne izgubim emocionalnu povezanost s njim, da s njim što više razgovaram.