Hrabrost nepoštivanja trenda

Lanjski je dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike Patrik Gregurec (Sisak, 1992) ludističkim, poematičkim prvijencem demonstrirao pozitivnu stvaralačku drskost kakvu ne viđamo često ni među zrelijim autorima. Ludizam nije novost, ali jest razmjerno rijetka pojava u recentnoj domaćoj produkciji, osobito u okvirima mlađeg do najnovijeg naraštaja ovdašnje suvremene poezije. Ta činjenica pak sama po sebi ne bi značila mnogo da ne govorimo o, naposljetku, još jednom kvalitetnom proizvodu goranovske mladoautorske biblioteke.

Špaga je dakle poema obilježena nekim nekoć dominantnim poetičkim sklonostima poput spomenutog ludizma („Ime je riječ ključ / riječ je ime ključ / ime je ključ“), identitetskim kontradikcijama („ne, ja sam – on“), dinamičnim ritmom poboljšanim pametno korištenim figurama ponavljanja, kao i povremenim decentriranjem teksta koji, na grafostilističkoj razini, sugerira „njihanje“ špage. Gdjegdje autor dojmljivo primjenjuje aliteraciju („Černobože, ispod čekića / čekam“). Konceptualnost se rukopisa odražava i na semantičkom planu. Špaga je tako pomoćno sredstvo (pretežno) dualne egzistencije, medij, ali i subjekt sâm. Špaga je napose savitljiva kičma jezika, nositeljica prekomjernoga semantičkog tereta i način preživljavanja: katkad duhovit, katkad pomalo patetičan, a najčešće sintaktički zavodljiv. Ne toliko da bi s vremenom prouzročio konzumentski zamor, još manje da bismo mu pripisali podrijetlo u naivnom autorskom mladenaštvu. Takvo je što moguće, nema sumnje, zahvaljujući autorovoj prethodnoj posvećenosti kanonskom čitanju koje, bojim se, sve češće biva zanemareno.

Izd. SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2022.

Jezik je u Špagi ilustriran kao empirijsko i entropijsko iskustvo, ali katkad i kao eksplozija. Obogaćen je predantičkom i antičkom, kršćanskom, istočnjačkom i pretkolonizatorskom dalekozapadnom simbolikom, opet ne u mjeri koja bi sugerirala autorovo inzistiranje na dokazivanju vlastite elokventnosti. Promotrimo li sadržajnu razinu, mogli bismo također govoriti o nekoj nadasve zabavnoj inačici ljubavne poezije, čega u okvirima ozbiljnije recentne produkcije nedvojbeno nedostaje (Marko je Tomaš među rijetkima). Pa ipak, rukopis ne bježi od onih identitetskih aktualnosti kakve, ne samo u poeziji, bivaju često ispisivane. Jedna je od takvih „oživljavanje“ građanskog identiteta putem društvenih mreža: „A jel imaš Facebook? / e… to je već neizbježna stvar / Patrik Gregurec.“ U tom kontekstu također svjedočimo i povremenoj rodnoj transpoziciji subjekta: „Raduj se, o jadni moj provalija.“

Fakultativna je samoća opisana kao apsolutni dar, a krajnosti su istaknute kao simptomi (i simboli) apsolutnog postojanja: „štovali su me i bogovi i crvi“. U tom je smislu lako shvatiti semantičku dimenziju odsutnosti postojanja kao postojanja po sebi: „sve što nedostaje / slika neke druge svjetove“. Primjetna je i suptilna sugestija autokanibalizma (ne samo „urobor“), kao i kritika patrijarhata upisana u (kanonsku) poeziju. Naime, posrijedi je upozorenje na šutljivost pjesničkog subjekta ženskog roda (Vera u Mihalićevu Približavanju oluje). Apokaliptičke slike ognja rođena iz mračne dubine crne zvijezde tekstu dopisuju vizuru proročanstva koje, što rezultira mogućim iznevjerenim očekivanjem, nije opterećeno teodicejskim problemom. Takvo nas što navodi na zaključak da su apokaliptički čvorovi Gregurčeve Špage primarno ekspresivne ilustracije tuzemnog i nama jedino spoznatljiva.

Grafičko interveniranje katkad ide toliko daleko da poemu na mjestima možemo interpretirati kao ideogram. Pojava boldanih stihova, pak, upućuje na Špagu kao kalem jezika, povezivanje tekstnih ekstenzija koje ne narušavaju ravnotežu cjeline. Kako i bi kada je posrijedi egzistencijalno degradirajući vertikalni odnos, djelomični upside-­down, čiji temelj za balans valja potražiti u sili teže. U provaliji koja je on, jedan od manifestiranih aspekata subjekta, ljubavnik na dnu gravitacije. Završnica rukopisa donosi progresivno korištenje zamjenice ja, kojom biva obuhvaćeno ili koje naposljetku jest sve. Što možemo reći i za Špagu čije se nerijetko odbjeglo Š, zbog odcjepljenja od matičnog tijela, identitetski donekle zasebno formira. Naposljetku, valja upozoriti i na zabilježeni strah od smrti preboljen, ako je takvo što uopće moguće reći, strahom od života. Bio bi to čitanja vrijedan, poetički hrabar uvodni Totaltanz pjesnika iz Siska. Grada koji, ove godine to će potvrditi i Vid Bešlić, želi postati najpjesničkiji među gradovima vječnog nam poraća. Bit će da je tešku industriju do daljnjeg zamijenila metafora. Što ne zvuči loše, premda je trope teško mazati na kruh.