Čuvar pokupske baštine

Božidar Škofač, profesor, slikar, čuvar zavičaja, laureat nagrade Vicko Andrić za 2014. preminuo je 19. ožujka. Rođen je u pokupskom selu Letovanić, poznatu po pamtljivom stihu iz napjeva „Letovanić, Letovanić, selo pokraj Kupe, u njemu su cure ko jabuke“. Autentična ljepota i baština pokupskog kraja očaravala ga je i poticala na umjetnički izričaj od djetinjstva. Prenoseći uljem na platno teme iz svog okoliša: drvenu arhitekturu svojega kraja u koju je bio zaljubljen, narodne nošnje, običaje, folklorne plesove i rijeku Kupu, svrstao se u krug hrvatskih zavičajnih slikara. Godine 1975. osnovao je KUD Poculica, djelujući od tada kao koreograf, pjevač i umjetnički voditelj. U rodnoj kući započeo je formiranje jedne od najvećih privatnih etnografskih zbirki u Hrvatskoj – Etnozbirke Škofač – koja danas broji više od pet tisuća eksponata smještenih u tri drvene hiže i zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske.

Zbog aktivnoga višegodišnjeg sudjelovanja u očuvanju kulturne baštine zavičaja na području graditeljske tradicijske baštine, etnografskih predmeta, kao i u zaštiti nematerijalne kulturne baštine, Božidar Škofač nagrađen je nagradom Vicko Andrić za 2014. O njemu je snimljeno nekoliko dokumentarnih televizijskih i radioemisija u produkciji Hrvatske radiotelevizije i više lokalnih radiostanica.

Božidar Škofač – profesor, slikar, čuvar zavičaja, laureat nagrade Vicko Andrić za 2014. / Snimila TANJA BARAN

„Rođen sam 15. travnja 1950. u Letovaniću, na rodnoj grudi, v hiži u kojoj živim i danas.Majka mi je Dragica, Talijanka, djevojački Zamollo. Njeni su bili iz Furlanije, a došli su u Sisak kao zidari. Udala se za Stjepana Škofača iz Letovanića. Škofači su podrijetlom Slovenci, ali stoljećima žive u Letovaniću. Mama je radila kao službenica u Gradu Sisku, a tata se bavio poljoprivredom. Bio je iz imućne obitelji. Umro je vrlo rano sedamdesetih, a mama u devedesetoj, prije sedam godina. Živim na njezinoj rodnoj grudi, neoženjen, sam. Na dvorištu su tri tradicijske kuće i likovni atelje. Još jednu kuću imam 500 metara dalje, ona je najveća i najstarija, prava kurija iz 18. ili početka 19. stoljeća. Prepuna je svega i svačega – etno i kulturno-povijesnih predmeta. Prikupljao sam sve to još od gimnazije do danas. Najprije sam nabavljao preslice, stare vure, stara raspela, pa manje ćupove do lutaka u narodnim nošnjama, škrinje, ormare, završio sam s kućama. To su čardaci ili hiže na trem, kako se kod nas veli. Kažu mi da imam jednu od najbogatijih privatnih etnozbirki u Hrvatskoj. Za to sam dobio nagradu Vicko Andrić, priznanje koje se dodjeljuje ljudima koji prikupljaju kulturnu baštinu. Uživam u tome, sve što sam zaradio kao profesor i slikar ulagao sam u to. Valjda mi je to urođeno. Moji su predci gradili secesijske kuće po Sisku i klesali nadgrobne spomenike“, rekao je Škofač Tanji Baran u intervjuu objavljenu u Glasu Koncila 19. ožujka 2021. pod naslovom Umjetnik Božidar Škofač koji je preživio potres u Žažini: „Ugledao sam svjetlost iznad sebe jer više nije bilo svoda.“

Škofač je maturirao 1969. Želio je potom studirati povijest umjetnosti ili upisati Likovnu akademiju jer je odmalena slikao, no jedan je sudac rekao njegovu ocu da su svi slikari propalice. „Pa mi je tata rekao da ostajem na gruntu ako ne upišem nešto drugo. Primljen sam na pravu, vanjskoj trgovini i na zemljopisu. Izabrao sam zemljopis na PMF-u u Zagrebu. To me čak i zanimalo. Sugerirali su mi na faksu da studiram i biologiju. Prihvatio sam. Snašao sam se u Zagrebu, stanovao privatno, diplomirao sam redovito. Odmah sam se, 1974, zaposlio u Sisku, u sisačkoj obrtničkoj školi. Predavao sam biologiju. Odbio sam ući u Partiju, glasno rekao da sam vjernik pa me najprije nisu htjeli zaposliti za stalno“, kazao je Škofač i dodao da slika neprestano.

U to smo se i osobno uvjerili pri jednom posjetu prije nekoliko godina kad smo imali prilike razgledati impresivnu etnozbirku i platna koja krase mnoge domove čitavoga kraja. Na njegovu stolu zatekli smo i Vijenac i saznali da je naš vjerni čitatelj, razgovarali smo o snažnom koloritu i ekspresivnosti njegovih platna, ali i o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Dotaknuli smo se Sederove crne faze, Žilićeva hiperrealizma, zavičajnog slikarstva u čijem je kodu Škofač pronašao svoj autorski iskaz.

„Zavičajni sam slikar, obrađujem teme koje viđam: arhitekturu svojega kraja u koju sam zaljubljen, narodne nošnje, običaje, folklorne plesove i rijeku Kupu. Najprije sam crtao. Akademski slikar iz Siska Ivan Mareković natjerao me da prijeđem na boje. Dopalo mi se. I to intenzivne boje. Radim i manje i veće formate. Neko sam vrijeme i keramiku oslikavao. Držim da je to što radim zavičajni ekspresionizam. Najčešće su to ulja, akrilici, rjeđe gvaš i akvarel, a više crteži ugljenom. Mnogo radim i jako sam produktivan. Za štafelajem mogu biti i po deset sati. Imao sam mnoštvo izložaba, barem pedeset skupnih i tridesetak samostalnih. Ide mi i prodaja. Osjeti se kriza, posljedice korone, potresa, ali se ipak nešto proda. Poznati sam slikar pa mi ljudi i doma dođu kada nešto žele. Ne idem na tržište, slike ne dajem po galerijama, to mi se zamjerilo“, rekao je Škofač u spomenutom intervju za Glas Koncila i dodao da je njegova svakodnevica uz slikanje bila ispunjena ponajprije angažmanom u njegovoj cjeloživotnoj župi sv. Nikole i Vida u Žažini. „U potresu nam je srušena crkva. Baš nas je bilo petero u crkvi. Od potresa prvoga dana spašavali smo umjetnine, vezene oltarnjake, figurice s jaslica. Tada se dogodio drugi, kobni potres, znatno jači nego dan prije, koji je srušio prednji dio crkve s tornjem. Ostao sam zatrpan ispod kamenja. Spasio me stolić pod koji sam se podvukao. Nisam stao cijeli. Rame i noge su mi ostali vani pa je po meni padalo kamenje. Kad je potres stao, počeo sam zapomagati. Još ih je troje izišlo, a orguljaša Stanka Zeca koji je bio na koru je ubilo. Koja tragedija! Izvukli su me spasioci. Rame i noge su mi bili jako natučeni, doživio sam šok. Za vrijeme potresa bio sam uvjeren da ću poginuti. Oprostio sam se u sebi od ljudi, zamolio Boga za oprost. Međutim sam preživio! Ugledao sam svjetlost iznad sebe jer više nije bilo svoda.“

Nadamo se da s odlaskom Božidara Škofača neće otići u nepovrat i briga za kulturnu baštinu pokupskog kraja, koji se diči i vrijednim tradicijskim drvenim kapelicama, o kojima se Škofač također skrbio. Vjerujemo i da će se iznaći model da se njegova vrijedna etnozbirka sačuva i pokaže javnosti sada, kada njezin čuvar više nije s nama.