Crni tonovi tranzicije

Dosadašnjim romanima i pričama Goran Tribuson potvrdio se, među ostalim, kao jedan od najuvjerljivijih analitičara hrvatskoga društva druge polovice 20. stoljeća. Svejedno pisao o tome razdoblju autobiografskim, fantastičnim ili kriminalističkim diskursom, kojima se najviše utjecao, ili nekim drugim, Tribuson u prozi uvijek slojevito prikazuje društveni kontekst, pri čemu ne zaobilazi ni najcrnje slojeve. A tih je uvijek (bilo) dovoljno da bi se o njima isplele uzbudljive priče, koje su redovito pratile i ljubavne (ne)zgode uglavnom ciničnih muških gubitnika. S obzirom na kontinuitet crnih tonova u dosadašnjoj Tribusonovoj prozi previše i ne čudi da je s vremenom došao do forme roman noir, kako je podnaslovio svoj najnoviji uradak Zbogom, Izabel.

Roman je to o Igoru Crnekoviću (čiji je nadimak, pogađate, Crni), bivšem dragovoljcu Domovinskog rata, koji ne zna što bi sa sobom u poslijeratnom, tranzicijskom ludilu, prilagođenu stvaranju tek određena broja sretnih obitelji. Crnekovići nisu pripadali tom korpusu. Živjeli su skromno od poslovično malih prosvjetarskih plaća, a obiteljska sreća narušena je i potpunim neslaganjem između roditelja. Koliko je rat Crnom poremetio mladost, toliko je i inače bio dezorijentiran i bezvoljan, pokazujući interes jedino za staromodne crno-bijele noir-filmove, u kojima je počeo uživati još s pet-šest godina. Njima je Crni okupiran upravo onako kako je Nikola Banić, junak sedam Tribusonovih krimića, bio zaokupljen jazzom, ili onako kao što je Petar Gorjan iz Polagane predaje bio opčinjen Rolling Stonesima. Kad smo kod Stonesa, Crni ih prezire kao ostarjele kapitalističke hohštaplere i pretpostavlja im Sex Pistolse, „najslavniji punk bend koji se pojavio pod zvijezdama i nebesima“.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Crni je i pripovjedač romana, koji odmah na početku svoju sudbinu uspoređuje sa sudbinom junaka Bulevara sumraka (eng. Sunset Boulevard), filmskog noir-klasika iz 1950. S tom razlikom što nije dobio metak u leđa, iako nije bio ni daleko od toga. Roman je i u nastavku prepun aluzija na filmske izdanke spomenutog žanra, među kojima je i Zbogom ljepotice (eng. Murder, My Sweet, 1944) Edwarda Dmytryka, snimljen po istoimenom krimiću (eng. Farewell, My Lovely, 1940) omiljenoga Tribusonova pisca tog žanra Raymonda Chandlera, od kojeg je preuzeo i naslovnu konstrukciju za svoj roman.

No, noir nije jedini okvir u sklopu kojeg se može promatrati najnoviji Tribusonov roman. Naime, dio priče, a pogotovo njezin ljubavni sloj, isprva neodoljivo podsjeća na holivudsku uspješnicu Tjelohranitelj (eng. Bodyguard, 1992) Micka Jacksona. One koji dobro ne poznaju Tribusonovu prozu fabularni paralelizmi s tim filmom mogli bi zavesti, da ne kažem razočarati, jer čemu još jedna priča o tome kako se tjelohranitelj zaljubljuje u svoju štićenicu. Naime, upravo se to – toliko još smijem otkriti – događa u Tribusonovu romanu. Na vlastito iznenađenje, Crnog jednog dana pozove šef zaštitarske tvrtke u kojoj je radio kako bi mu priopćio da ga je odabrao za važan i unosan zadatak – zaštitu kćeri bogataša i moćnika Rudija Vulasa. Taj zapravo tipičan tranzicijski tajkun sluti da mu konkurenti žele oteti, a možda i pogubiti, kćer Izabel i želi joj angažirati tjelohranitelja. Crni pristaje na angažman, i ne sluteći kako će pogubno na njega djelovati cjelodnevna druženja s mladom i zanosnom tajkunovom kćerkom, koja kao da je izašla iz istoimene pjesme francuskog šansonjera Charlesa Aznavoura, po kojoj je i dobila ime.

Osim tjelohranitelja i štićenice, koji kako roman odmiče sve manje sliče paru koji su u holivudskoj melodrami utjelovili Kevin Costner i Whitney Houston, u romanu se pojavljuje još niz likova u kojima se zrcali hrvatsko društvo kraja 1990-ih. Odnosi se to prije svega na spomenutog Vulasa, tipični izdanak poslijeratne pretvorbe na hrvatski način, čija bezgranična pohlepa i pokreće osnovni zaplet. Važnu ulogu u Vulasovim poslovima ima i njegov osobni tajnik, odvjetnik Lokar, kojeg svi zovu consigliere, dakako prema legendarnom predlošku iz Kuma (The Godfather, 1972) Francisa Forda Coppole. Nasuprot Vulasu i njegovima stoje Crni i njegovi, kao što su Mačak, Frula, Čombe i Pikaso, bivši ratni drugovi, a u poslijeratnom vremenu odreda gubitnici i marginalci.

Zbog dominacije likova iz druge skupine Zbogom, Izabel žanrovski je blizak označnici roman noir, čemu pridonose i opća atmosfera tjeskobe i pesimizma te pretežno (su)mračni ugođaji. Holivudski noir-filmovi građeni su na kriminalističkoj radnji, kakva se dijelom pojavljuje i u Tribusonovu najnovijem romanu, no teško bismo ga mogli okarakterizirati kao krimić, ponajprije zato što nema lika detektiva, a ni radnja se ne temelji na istrazi zločina. Ovaj je roman zato bliži žanru trilera, pri čemu je – tipično tribusonovski – velik naglasak na društvenom kontekstu, a sve je premreženo i intermedijskim aluzijama.

No čitateljima je raspletanje žanrovskih kodova ionako nevažno. Važno je da je Tribuson napisao još jedan uvjerljiv, napet i čitak roman, koji neće razočarati čitatelje različitih profila.