Pjesnik, metafora i viagra

Pjesnički opus Tomislava Domovića (1964) nastaje od polovice osamdesetih. Dosad je objavio zbirke Heretik na 10 načina (1987), Pancir tastatura (1990), Junačke pjesme (1991), Živo blato (1992), Noć zaborava (1992), Pozornica čežnje (1993), Službena verzija ljubavi (1995), Budućnosti, daj da te ljepše slutim (1996), Pjesnički manifest (1997), Bermudski trokut (s H. Barbirom i M. Maćešićem, 1997), Privremeno rumenilo (1998), Kožom uz kožu (2009), Imperativi (2017), Pepeo u čizmama (2020) i Ljubavni abecedarij (2019). U tih petnaest knjiga  prevalio je put od mladenačkog buntovnog, gotovo anarhističkog pjesništva preko izravne tematizacije zbilje i klasičnijih retoričkih obrazaca do hibridno komponiranog osamljeničkog pjeva kojega su sastojci bunt, patos, razočarenje, ironija i neutaživa želja za pisanjem.

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Mlaka recepcija

Iako je u drugoj polovici osamdesetih zabljesnuo kao meteor na lirskom nebu (ovjenčan prestižnim jugoslavenskim nagradama za mlade pjesnike i prilično hvaljen), od sredine devedesetih o Tomislavu Domoviću i njegovoj poeziji pisano je i govoreno malo. Premalo. Uglavnom je riječ o povremenim recenzijama kroničara poezije, među ostalim T. Maroevića, C. Milanje, S. Begovića, D. Žilić ili F. Nagulova. Ovdje izdvajam tek sumarnu Maroevićevu ocjenu: „Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.“ Dojma sam da je riječ  o intrigantnom opusu, koji bi i u većim sredinama nego što je naša bio nezaobilazan. No čini se da je Domović sam „skrivio“ mlaku recepciju svoje poezije tako što je spletom okolnosti uspijevao stalno ostajati u međuprostoru generacija, poetika i trendova, a to se u našoj kulturi teško prašta. On je pisao stihove i živio s njima, a nije tražio najkraći put do javnosti, nije žudio za reflektorima i intervjuima u kojima bi hvalio sebe i sve oko sebe, nije bio „urban“, „angažiran“ ili „stvarnosan“ kada su to postale preporučljive lozinke niti se brinuo o blurbovima na koricama i lajkovima na društvenim mrežama.

Imajući sve to na umu, nije čudno kada na početku njegove pjesme Jeftin pleh u najnovijoj, šesnaestoj zbirci Hrvatski bog Amor čitamo stihove:

Otkad šurujem s hrvatskom poezijom ja klinički sam mrtav

U bolničkom hodniku, priključen na aparate ispod oka gledam svitu:

Liječnici, pjesnici sa žnorama i bez talenta zabrinuto vrte glavom

Sestre, pjesnikinje bez tijela i bez zvijezda na krinki

Popovi, kritičari sa znanjem svekolikim i bez osjećaja za nijanse,

Sve ljudi od zanata s bolesničkim pomazanjem na jagodicama sušnim

Ispod oka gledam dok tanjuri i jeftin pleh iz džepova ispadaju

Buka je to, strašna buka.

Ne treba posebno obrazlagati da su navedeni stihovi privatni i polemični, da je oniričnost ustuknula pred ogorčenjem, a metafore ustupile mjesto optužujućim frazemima.

Ljubav i rat

Zbirka Hrvatski bog Amor opsežna je knjiga. Donosi 134 pjesme podijeljene u cikluse Amorove sulice, Sapunica u ustima i Suza na vodenicu. Knjiga se otvara invokacijom kojom se Domovićev subjekt obraća Bogu s molbom da mu vrati pjesmu, da mu podari mogućnost pjevanja jer je ono neizostavno obilježje njegove egzistencije („Ja ću pjevati/ Jer disati se mora“). Ljubav je, kako sugerira naslov, središnja tema zbirke. Na početku je to ljubav prema ženi, kasnije ljubav prema prirodi (planinama, moru, biranim predjelima), pa ljubav prema obitelji, tradiciji, domovini, jeziku. O čemu god govorio, Domovićev subjekt u  pravilu govori iz prvog lica, ispovijeda svoje iskustvo i nudi svoj svjetonazor. On se predstavlja kao razočarani idealist od pedeset i nešto godina, bivši ratnik, otac i razveden čovjek. Ta biografija na bitan način utječe na razvijanje teme i sjenči lirske koncepte ljubavi. Domovićev subjekt s jedne strane apsolutizira ljubav kao zaboravljeno iskonsko stanje čovjeka u koje bespogovorno treba uroniti, a s druge životno ga iskustvo povremeno tjera na gradnju takvih diskurzivnih okvira pjesme koji pretpostavljaju ironiju, sarkazam ili propovjednički ton.

U središnjem dijelu knjige u prvi se plan vraća tema rata (pjesnik se njome višestruko bavio u nekim od prethodnih knjiga). Domovićeva je pozicija naravno antiratna. Njegovi stihovi neprestano ponavljaju da je rat velika nesreća i da nema nikakvog smisla. On govori o ratnom otpadu, kostima, krvi, zemlji. Već su naslovi pjesama dovoljno ilustrativni: Krvava ženidba, Krvava misa, Groblje u visini očiju, Jurišnici, Da mi opet daju pušku, Da sam ratni zločinac, Da sam ratni profiter. Govoreći o ratu, pjesnik je zabrinut za sudbinu tzv. običnog čovjeka. Iskazi su mu angažirani, ideologizirani, oni manje pretpostavljaju ćutilno uživljavanje (koje je svojstveno govoru o temi ljubavi), a više racionalno spoznavanje. Pojedine su pjesme naturalistički ekspresivne, a pojedine nedvosmisleno jasne. U ove druge idu stihovi poput „Ja nisam dobar Kroat/ A i da sam Serb, bio bih loš/ Ono što je ozbiljno, meni je neozbiljno“ ili „Pomolimo se!/ Pokoljimo se!“.

Od bisaga do kondoma

Ipak, prije i poslije svega Domovićev je subjekt pjesnik. O sebi govori kao o pjesniku, svijet gleda očima pjesnika, o životu svjedoči riječima pjesnika, poezija natkriljuje sve aktivnosti i aspekte njegova bivanja i potpuno ga ispunjava:

Kad napišem pjesmu

Više nemam što reći

Ni svojti, ni rodu, ni ženi

Riječ je brzom kopitu rekla svoje. (Svakodnevno umiranje)

U Domovićevu načinu izlaganja lirske teme ima nešto od tradicionalne ekstatične geste da se pjevajući čini nešto važno, svečano, nesvakidašnje, da se poezijom pripitomljuje svijet, da je govor koji se događa istodobno enigmatičan i otkrivački, a poruke koje subjekt šalje da su profetske. Takva se gestualnost može uočiti u brojnim sintagmama koje mirišu na lektiru: zvijezde u bisagama, zvijezde u sapima, napojiti suhe usne, kositi zvijezde s neba, prezreo svemir puca. Dok sam čitao zbirku, na um su mi padala imena pjesnikovih potencijalnih sugovornika – Lorca, Ujević, Neruda, Dizdar, Kaštelan, Gudelj…

Domović je raspričan lirik. On hrabro gradi sliku, dapače višestruko ju udvaja. Pritom rado, često i uglavnom vješto koristi metaforu. Metafora konkretizira asocijacije njegova subjekta, slavi njegove ushite, usložnjava misao, otvara stih za različita čitanja. Pjesme povremeno funkcioniraju kao nizovi metafora koji uvećavaju emociju ili prizor. Tako pjesma Poluotok počinje stihom „Izdužio se Pelješac“ a nastavlja serijom metaforičkih imena koja upućuju na karakter govornikove imaginacije: „papak zemlje…/ Zmija vinograda,/ odsječena čovjekova ruka kao gušterov rep, korijen pod kamenom,/ Kolonija školjki, biserje mesa u vinskom peharu“.

Sloboda koju si prisvaja Domovićev subjekt ponekad je i kontraproduktivna. U tekstu Viagra on govori o svom odnosu s pjesmom, ističući da je taj odnos moguć zahvaljujući plavoj tableti koju ima u džepu, „magičnom pripravku izdanom na tajni recept u Amorovoj apoteci“. Sastojci tog pripravka su: „Malo starih duhova,/ dašak naribanog jezika, šalica duše i oceanske soli,/ velika žlica oprosta, žličica pomirenja i tri kapi žene nacijeđene iz nedohvata“. Čim se probudi, veli u nastavku, popije jednu „redovitu terapiju za potenciju grafita“, pa onda zavodi pjesmu „odbacujući govor regruta“ na što ga pjesma osvaja „halterima mjesečine“, pa se „gule u 100 poza“ da bi tekst završio pravim malim verbalnim delirijem:

Odbacit ću kondom, prodrijeti u zvjezdoskok pjesme.

Iz njene oplođene utrobe prosut će se ikra

Rijekom će plutati stihovi

i briznuti licem ravnodušne Hrvatske.

Subjekt koji je na početku zbirke smjerno molio Boga da mu vrati mogućnost pjevanja ovdje postaje raskalašen i odrešit. Storija o pjesniku, pjesmi i viagri prilično je artificijelna i neuvjerljiva lirska naracija. Ona pokazuje da sloboda i smjelost ponekad mogu odvesti i u slijepu ulicu. Uostalom koji je to čitatelj zainteresiran za moći lirske viagre!?

Nabrajalački niz ili minijatura?

Kada je riječ o tehnici, treba kazati da autor zbirke Hrvatski bog Amor – unatoč mjestimičnom prekomjernom oslanjanju na varave draži metafore – prilično koncentrirano oblikuje tekst i razvija lirsku temu. Domovićeve su poente veoma izražene i smjeraju gotovo aforističnom zaključivanju, gdjekad i preoznačavanju dotadašnjeg toka teksta. Dio pjesama oslanja se na model nabrajalačkog niza koji omogućuje navođenje različitih aspekata teme, a dio na formalni okvir zavisnosložene rečenice, koji postaje i okvir čitavog lirskog iskaza. Pojedini tekstovi združuju oba modela. Takva je pjesma Da sam ratni profiter – naslovni se stih periodično ponavlja, što otvara prostor navođenju brojnih oblika ratnog profiterstva. To ponavljanje pjesmu pretvara u kompleksnu pogodbenu rečenicu koja se sastoji od niza zavisnih surečenica u kojima se navode uvjeti za neostvareni sadržaj (ratno profiterstvo) da bi se na koncu pojavila glavna surečenica kojom se poentira. Ta oblikovna strategija dopušta Domoviću da istakne idealizam i osamljenički humanizam subjekta, ali i da prigodno moralizira i polemizira.

U Hrvatskom bogu Amoru privlačniji i uvjerljiviji bili su mi kratki tekstovi, upravo lirske minijature u kojima se autor odriče bujnosti i zalihosti izričaja, a koncentrira na sliku, poruku ili prigodnu parabolu. Takav je recimo tekst Stvarnost:

Sve je digitalno!

Osim pješčanog sata u tvojim grudima.

I kazaljki u mojim pjesmama. 

Ta minijatura sažima glavninu značenjskog potencijala Domovićeve zbirke. Subjekt naime ritualno opjevava vlastitu neprilagođenost i predanost ljubavi u svijetu koji se sve više tehnologizira i dehumanizira, makar i pod cijenu izmještanja iz takva svijeta.

Unatoč nedostacima, nepotrebnim ponavljanjima i razbarušenoj retorici, Hrvatski bog Amor Tomislava Domovića zbirka je koja recentnu hrvatsku liriku čini raznovrsnijom i izazovnijom.