Neopikareska o pobunjeniku i otpadniku

Afirmiravši se prije svega kao vrstan i produktivan dramatičar, Ivan Vidić usporedo je, ali nekako diskretno, gotovo „usputno“, gradio i proznu dionicu književnog stvaralaštva. Godine 2007. objavio je opsežni roman Gangabanga te dvije duže novele (ili dva kratka romana) u knjizi Violator / Ona govori, koje su nastale u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća. Potom su uslijedile zbirke priča Južna država (2012) i San od tisuću ljeta (2018), a novim romanom, Faradayev kavez, Vidić se legitimira kao respektabilan autor učinivši tako i prozni segment opusa jasno vidljivim na književnoj sceni.

Izd. Disput, Zagreb, 2020.

Vidić je pisac koji će se u tekstovima žestoko pohrvati s najizazovnijim problemima suvremene hrvatske zbilje, dolazili oni iz sfere politike, nacionalne mitologije, gospodarskih ili socijalnih kretanja, društvenih tabua, prava i pravednosti, etičkih dilema. Kritičnost i provokativnost njegovih ostvarenja najčešće se očituje u satiričnom pristupu tim neuralgičnim ili malignim točkama, koji kadšto prelazi u sarkazam ili karikiranje, a tako je i u ovom novom romanu. Već iz žanrovskog određenja Faradayeva kaveza kao pikarskog romana – preciznije bi bilo reći neopikareske; žanr je preoblikovan u skladu s promijenjenim povijesnim i društvenim okolnostima – čitatelj može očekivati određenu (kod ovog pisca uglavnom vrlo visoku) razinu kritičnosti prema opisanim zbivanjima.

Formalno, Vidićev je roman podijeljen u četiri opsegom uravnotežene knjige, a svaka od njih ima dvanaest poglavlja, s pripovjedačem u trećem licu jednine. U kratkim, brojem i naslovom neoznačenim, uvodima knjigama narator je Krešimir Bubalo, glavni junak romana, koji sažeto upućuje čitatelja u fazu svog života o kojoj će se pripovijedati u knjizi koja slijedi. Zbivanja su smještena u prvo desetljeće novog milenija (prvi datum koji se spominje: 1. travnja 2004), a glavni su politički događaji pripreme Hrvatske za ulazak u NATO i Europsku Uniju te s tim u vezi „zadaće“ što ih je Haški tribunal zadao državi – prikupiti i poslati dokumentaciju o ratnim zločinima. Dramatična zbivanja i teška atmosfera koja se stvara oko primjene međunarodnog prava, pravde i sudovanja zrcale se zapravo u neobičnoj individualnoj sudbini Krešimira Bubala, višeg stručnog suradnika za unapređenje zatvorskog sustava u Ministarstvu pravosuđa. Od obiteljskog čovjeka, supruga i oca, od samozatajnog, poslušnog činovnika posvećena unapređenju kaznenoga sustava, preko rastavljenog čovjeka i samca, ljubavnika i otpadnika od društva, do najamnog radnika na seoskom imanju koji je ostao bez ičega i tako postao novo biće koje više ni o kome neće ovisiti, čiji je život odsad „sloboda i vječito potucanje“.

Ali kako se današnji hrvatski pícaro nakon relativno udobna građanskog statusa našao u poziciji osamljenika, pobunjenika i otpadnika u neprijateljskoj okolini i kako je taj put završio povratkom prirodi? Bubalu je njegov posao uvijek na prvome mjestu, intelektualac je „starinskog kova“, zauzima se za poštovanje zakona i izvršavanje pravde, a svojedobno se oduševio znanstvenim i filozofskim spisima i dovitljivim zatvorima engleskog filozofa, pravnika i društvenog reformatora Jeremyja Benthama. Politika ga, općenito, zanima, ali ne i angažman; po političkim pogledima on je izvan svih tokova, „nije ni liberalan, ni konzervativan, ni lijevo, ni desno, a najmanje pripada onom loncu neukusne i odurne, raskuhane političke repe koja se, začinjena otrovom, u zemlji krčka posljednjih petnaestak godina“. Nije oduševljen „lažnim nacionalističkim trubljenjem“, ne podnosi površnost, za religiju misli da je treba držati za sebe i ne radi za osobnu korist. Ljudi ga ne mogu strpati u neku pojednostavnjenu definiciju, i zbog toga su sumnjičavi.

Protagonist romana radi u Ministarstvu već trinaest godina i dobro zna čime je okružen: nepotizmom („toliko članova istih porodica“), klanovima (jedan od tih klanova „trguje smještajem u zatvor, odgodama odsluženja kazne i ranijim otpustima“ – za sve ovdje postoji cjenik), tu je, s krivotvorenim papirima, bio zaposlen velik broj lažnih invalida (koji sada čini tih, ali snažan klan); neke službenice su se domislile kako da se posredovanjem domognu brendiranih proizvoda; Bubalov prijatelj arhivar otkriva mu kako se zameće trag nekim dokumentima koji se žele skriti. Ali osim loših stvari na poslu glavni junak se susreće i s nerješivim problemima u braku te sa sinom, s nemogućnošću komunikacije s ljudima, s gradom koji nudi samo otuđenje i beznađe. Ne može više podnijeti ni svevideće kontrolne kamere, zagađenost prostora informacijama, ali spas vidi u Faradayevu kavezu koji ne štiti samo od groma nego čuva i od raznih elektromagnetskih valova i signala. Pa kad je sa svojom seoskom družicom i potomstvom već koju godinu proveo u šumama oko njezina sela, Banije, Korduna i Bosne, povremeno mu se činilo da „razumije govor drveća, bilja, vjetra, šume, životinja. Vraća se na mjesto s kojeg je otišao stoljećima, možda tisućljećima prije svog rođenja. (…) svake godine su sve uspješnije izbjegavali ljude, njihova mjesta, nastambe, gradnje i sve vrste tragova, ožiljaka koje je taj nesretni rod ostavljao na licu zemlje.“

Uz napomenu da bi s nešto stranica manje nego što ih sada ima roman bio konzistentniji, Faradayev kavez sjajna je proza.