I čini mi se ovo sve ko san

„Solidnost, uravnoteženost, ljepota, stil tih mnogih ljudi, to je ono što je konvencionalnost, ono gdje je odsutan život, ono što treba da se zove mrtve stvari.“ Svježe, moderno i s jasnim kritičnim stavom progovara u svojoj Vijavici dvadesetogodišnji pjesnik prije čak 102 godine.

„Ne pripadam u vrstu ljudi koji se zovu: mnogi ljudi, ne bojim se od anarhije koja je u modernoj umjetnosti. Pozdravljam anarhiju koja je u današnjoj umjetnosti. Ako ne nosim sa sobom svoju anarhiju, ne nosim ništa onda. [...] Na dnu svake anarhije je jedan red, jedan viši red; vječni. [...] Samo iz anarhije, koja je sva kretnja, i koja je sva život, može da se rodi život.“ (Anarhija u umjetnosti, Vijavica, 1918).

Vlastita naklada, Zagreb, 1920.

Antun Branko Šimić, „pjesnik Erosa i Thanatosa, smisla i besmisla, života i ništavila, svjetla i mraka. Javio se i nestao kao meteor. Ostala je svjetlost“ (Jure Kaštelan). Relativizacija, skupljanje i rastezanje vremena, anticipacija stvari i događaja čine hrvatskog ekspresionista A. B. Šimića, koji u pjesmi Hercegovina vizualizira ekspresionističku estetiku: „Ja koracam livadama plav od sutona / Na rubu livada je kuća parnog mlina / Iz daljine / to je krvlju namrljana uglasta i gruba / slikarija na nebu / I štogod bliže stižem sve glasnije viču / nebrojene užarene opeke“, suvremenikom svih kronotopa, uvijek avangardnim i posebnim.

Gotovo filmski impostiran život jednoga od najvećih hrvatskih književnika, esejista, kritičara, prevoditelja, prepun lutanja, odlazaka i dolazaka (Ti i ne slutiš / moj povratak i moju blizinu; Povratak) započinje u Drinovcima 18. studenoga 1898, kad na svijet dolazi kao drugorođeno od devetero djece. Izvrstan učenik Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, svira flautu, ali dobiva ocjenu dobar iz vladanja. Rukopisi pjesama trinaestogodišnjeg Antuna Šimića kružili su od jednoga do drugoga gimnazijalca i izazivali „čuđenje“, kako 2005. piše i njegov nećak, sveučilišni profesor Vlado Pandžić, službeni (opunomoćeni) zastupnik obiteljske skrbi i nositelj obveza zaštite njegova imena i književnoga djela, priređivač nekoliko knjiga djelâ Antuna Branka Šimića, zahvaljujući kojemu možemo precizno rekonstruirati biografiju njegova ujaka, majčina brata.

Stvaratelj umjetnosti

U siječnju 1913. četrnaestogodišnji Antun Šimić pod pseudonimom Slavče objavljuje u Vilingaju, u prilogu Luči (VIII, br. 9) prvu pjesmu, pod naslovom Zimska pjesma. Godine 1920, kad Antun Branko Šimić u vlastitoj nakladi objavljuje zbirku pjesama Preobraženja, „neprijeporno jednu od najznačajnijih pjesničkih knjiga u povijesti hrvatske književnosti: četrdeset osam pjesama koje označuju otvaranje novoga razdoblja u hrvatskom pjesništvu“ (Vlado Pandžić), Tin Ujević izdaje Lelek sebra, da bi Šimić 1922. tiskao svoj pjesnički ciklus Siromasi.

Umro je u Zagrebu 2. svibnja 1925, prije devedeset i pet godina, mlad, iscrpljen bolešću, u dvadeset i sedmoj godini. („Koračam sanen rubovima krova / i šetam kroz noć u visini / – Mene drže meke ruke mjeseca – / O tako lak sam... nezemaljski... lebdim / i mogu stati na list stabla / Ne zovite me: glas sa zemlje / smrt je moga nebeskoga bića / Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere“; Mjesečar).

Preobraženja, tiskana prije stotinu godina u nakladi od 500 primjeraka, u Zagrebu, s naslovnicom Save Šumanovića, jedna je od najcitiranijih pjesničkih knjiga u hrvatskim, ali i u kroatističkim krugovima u svijetu. Ističe se posveta: Tatjani [Marinić] posvećeno, nakon čega slijedi četrdeset i osam pjesama u slobodnom stihu. Pretposljednja pjesma u toj knjizi, Opomena, donosi i svojevrsnu skicu vlastite pjesničke filozofije: „Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda! / Pusti / da cijelog tebe prođe / blaga svjetlost zvijezda! / Da ni za čim ne žališ / kad se budeš zadnjim pogledima / rastajo od zvijezda! / Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde! //

Jedna od najvećih zbirki hrvatske književnosti paradoksalno je malena formata, dosta skromno tiskana, s trima pjesmama na prvoj stranici, što se kompozicijski provodi u cijeloj knjizi. Autoreferencijalna početna pjesma Pjesnici, sukus pjesničke poetike i estetike, počinje od pjesnika, čuđenja i svijeta, i, uz uspoređivanje umjetničkoga s božanskim stvaranjem, okončava pjesnicima, treptanjem i svijetom, zaokružujući lirsku minijaturu spoznajom o istovjetnosti čuđenja i treptanja. Monostih, distih i trostih ludička su spoznaja rasta očiju pokraj stvari i slušanja tišine jedinstvena u hrvatskoj književnosti.

„Ali mi je jednoga dana bilo jasno da ona interpunkcija koju sam naučio u školi nije baš najbolja i, kako nisam držao da je interpunkcija sankrosanktna, počeo sam je upotrebljavati onako kako mi je najbolje služila. Što sam dakle počinio? Svetogrđe interpunkcije. Zločin protiv miru i redu zareza.“ (Filozofija o riječi, Sabrana djela, 1960).

Uporabom slobodnoga stiha umjesto dotad stalna vezanoga pjesnik postaje stvaratelj umjetnosti, novi demijurg, novonastalom pjesničkom slobodom iskušavajući granice novih pjesničkih pravila. Pjesništvo postaje manje slušno, a sve više vizualno: grafičko organiziranje signal je ritmičkih načela. Od pathosa se, uz ekspresionističko otkriće tjelesnosti i minimalizam, okreće objektiviranju pjesničkoga pisanja. U Preobraženjima prevladava tijelo nagnuto prema grobu i grad, siromaštvo, odvojenost od žene, praznina, krik preobražen u tišinu. U sinestezijskom obratu pjesnik uhom vidi slike, unutarnju glazbu jezika.

Premda je na prvi pogled riječ o „pravom“, „novom“ slobodnom stihu koji od kratkih slogova ide i prema onima od dvadeset, novija istraživanja u Preobraženjima uočavaju i versifikacijske poveznice s tradicijom hrvatske poezije. Tako npr. u prvoj od dviju pjesama naslovljenih Povratak kritika uočava trohejski deseterac: „Ti i ne slutiš / moj povratak i moju blizinu“. U zvučnoj kulisi pronalaze se i inačice akcenatsko-silabičkoga stiha (dvosložna mjera i jampska inercija).

Portret A.B. Šimića (Krizmanić, 1918)

Stih Preobraženja i danas se drži prvim slobodnim stihom u hrvatskoj poeziji, iako u pjesničkoj zbirci Janka Polića Kamova Psovka (1907) zapažamo velika odstupanja od tradicionalne forme.

Šimićeve idiolekatske posebnosti, uz začudnu rekciju „ja pjevam sebe“, grade stilske neobičnosti. Gotovo programatsku, pjesmu Moja preobraženja nosi pjesnički subjekt koji odvaja svoje lice što promatra svijet. Preobraženja se kao naslov zbirke mogu objasniti preobrazbama u formi i estetici, ali u svakoj pjesmi, u kojima je riječ o manjim ili većim metamorfozama, promjenama oblika, blijedom licu, umiranju, uskrsnuću, umoru od mijena, preobrazbi u zvijezdu.

Sidrišta poetike

Religijska komponenta bitna je Šimiću pjesniku i Šimiću čovjeku, kao i preispitivanje vjerovanja. Bogu se ponekad pjesnički subjekt obraća apostrofom. Protuteža je mikrosvijet koji ga sve više zaokuplja: žene, sloboda kretanja, pijanstvo. Odvajanje od tijela poslije će se, kako njegova vlastita bolest napreduje, vidjeti u još nekim pjesmama: „lebdim i mogu stati na list stabla“. Misaone pjesme s ljubavnim proplamsajima svjedoče teškim odlukama, unutarnjim sukobima, strahu, slutnji. Posebno su emotivne pjesme o majci, npr. pjesma Mati. Majku prikazuje arhetipski kao „davnu vječnu pramajku“, usporedivu i s Jesenjinovom majkom u Pismu majci. „Odmetnuti sin i bezutješno lice“.

Slikarske vizure i likovni talent u jednoj od dviju pjesama naslovljenih Hercegovina prikazuju je kao ekspresionističko slikarsko platno promjenjivih vizura i zumiranih kadrova. U dvama Povratcima temeljna je boja plava, boja smrti i sjećanja, a ponekad i boja neba i mora. Perspektiva je gledanja ja i mi. Piše samotnjački i uzvišeno, iz osame koju stvara piše osamu. Uvodi nove neobičnosti leksika i strukturiranja sintagmi na razinama različitih vrsta riječi i njihovih spojeva, primjerice: „prančiok“, uz krik uvodi i „kriku ljudi“, „pozvjezdati prostor“, „dubljinu“, „čeznuta ispunjenja“, „misli se ovaplote“, „sjam u noći“…

U naslovu pjesme Molitva za preobraženje spajaju se dva temeljna sidrišta Šimićeve poetike, biblijske konotacije i metamorfoza pojavnoga svijeta: „Ja čekam noć: preobraženje stvari / Noć / iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda / k nebu / Prostor moga kraja pun je noći / Rasvjetljuju se ispod neba brda / u ogromne i plave prozirne kristale.“ Knjiga Preobraženja počinje riječju pjesnici, a završava riječju svjetovi u pjesmi Budući, kao i početna pjesma Pjesnici, čime se, gotovo prema načelu zlatnoga reza, strukturira suodnos mikrocjeline pjesme i makrocjeline zbirke: „U bezdanomu Božjem oku / ogledaju se mirijade budućih svjetova“.

U svojim književnim i likovnim kritikama, feljtonima i esejima jasno i hrabro ističe svoj vrijednosni sud, polemički negativan ili esejistički afirmativan: „Račić i još manje Kraljević, po onim slikama što su ih ostavili, ne pokazuju nam se kao veliki slikari [...] On ne samo da je jedan od prvih koji je govorio o Cézanneu, ekspresionizmu, kubizmu, itd., nego je i slikao i crtao tako da se njegovi ondašnji radovi mogu uporediti s najboljim današnjim radovima ovih slikara [...] Ime toga mladog čovjeka je Milan Steiner.“ (Slikarstvo u nas, Savremenik, XVI., br. 2, str. 73–77; Zagreb, veljača 1921).

U kritičarskim radovima polemizira protiv vladajućih kriterija u hrvatskoj književnoj praksi; zaokupljen je pitanjima oblika i ekspresivna ritma, vraćanjem života i „djevičanstva stvarima“, snagom umjetnosti. U tekstu Tehnika pjesme istražuje dubinski odnos između riječi i stvari: „riječi treba da se rimuju onda kada se rimuju stvari“, a u tekstu Filozofija o riječi sposobnost jezika da antropomorfizira svijet: „U koga je bogata duša, tomu su i sadržaji riječi bogatiji.“

Mjesto genija hrvatske književnosti Antun Branko Šimić zaslužio je enormnom književnom energijom i posvećenošću umjetnosti u svojemu kratkom životu, pokretanjem i uređivanjem nekoliko književnih časopisa, nizom kritičkih tekstova, eseja i polemika, inovativnom pjesničkom knjigom Preobraženja, uvođenjem slobodnoga stiha u hrvatsku književnost, stvorenim novim književnim jezikom, novim oblikom pjesme, grafičkom organizacijom i grupiranjem teksta oko središnje osi, sanjanjem na javi. Poseban grafički aranžman, tzv. grafička os usporedivi su s pjesničkim strukturama njemačkoga književnika Arna Holza (Phantasus, 1898–1899); simetrija je temeljno organizacijsko načelo pjesama u Preobraženjima. Oslobođen od patetike, pjesnički jezik A. B. Šimića odmiče se od lirske retorike i kroči stazama novoga, modernoga pjesničkog izraza, otvarajući i stvarajući novi svemir u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti: „Ja pjevam sebe kad umrem na dan bezbroj puta / i bezbroj puta uskrsnem (…) O Bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu / što s dalekog će neba noću sjati / u crne muke noćnih očajnika“; Moja preobraženja.

„Preobraženja su u ovoj eri darmara i snobizama ipak logična i smjela, u strukturi sasma različita od dikcije talijanskih futurista, imajući pred sobom moguće samo njemačku ili francusku noviju liriku. Svojom strogošću u formi djeluju matematski i kontrapunktski poput sonetnih vijenaca koji se danas uopće ne pišu.“ (Nikola Polić, О slobodnom stihu „Preobraženja“. – Kritika, 2, Zagreb, 1921).

„Mi stojimo na rubu svijeta / i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći / Sa zvijezdama i mi zapadamo / Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe / Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu / da je već daleko vidimo ko zvijezdu? Zamakle su zvijezde / Ko od nas još može naslutiti sebe?“; Rastanak sa sobom.

Antun Branko Šimić se, devedeset i pet godina od svoje smrti, sto godina nakon Preobraženja, i uz pedeset godina Šimićevih susreta u Drinovcima, svojim pjesničkim i cjelokupnim književnim opusom nikad neće rastati od nas: uvijek će ostati na vrhuncima hrvatske književnosti.