Varljiva jednostavnost pisanja

Kazuo Ishiguro roman Na kraju dana napisao je u samo četiri tjedna, dok je meni da ga prevedem trebalo, koliko se sjećam, ipak znatno duže. On je, doduše, ta četiri tjedna radio svaki dan, osim nedjelje, od 9 ujutro do 22.30, sa stankom od jednog sata za ručak i dva za večeru, dakle deset i pol sati dnevno, što je impozantna satnica koju sam, priznajem, rijetko kad postizala u svojoj prevoditeljskoj karijeri pa tako ni dok sam prevodila Ishigura. Iako ne znam više točno koliko sam dugo radila na prijevodu, jasno pamtim da sam knjigu prevela s lakoćom, tako reći u jednom dahu, jer mi je gotovo odmah nekako dobro sjeo taj ishitreni, namješteno uzvišen stil kojim nesretni batler Steven ispisuje svojevrsni dnevnik uspomena, u pokušaju da prida važnost vlastitom dostojanstvu i da sam pred sobom, pa i pred čitateljem, sakrije istinu o promašenom životu i propuštenoj prilici za ljubav. Možda mi je i zato prijevod, kad sam ga neki dan ponovno otvorila nakon što sam čula da je Ishiguro dobio Nobelovu nagradu, zazvučao svježe i pitko. Inače, čim otvorim neki svoj stari prijevod, nađem kakvu pogrešku, nespretno odabranu riječ ili stilsku hrapavost, ali Na kraju dana čini mi se dobrim kao i na početku, kad je, kao prvi Ishigurov tekst objavljen u Hrvatskoj, izišao u Zagrebu 1995, šest godina poslije izvornika, u nakladi mlade izdavačke kuće Targa, koju je vodila urednica Miroslava Vučić.

Kazuo Ishiguro nije rođeni Englez – rodio se u Nagasakiju u Japanu – ali roman Na kraju dana izrazito je engleski roman. Uspomene batlera Stevensa, koji nam pripovijeda u prvom licu, nepogrešivo i bolno točno prikazuju život unutar strogo zacrtanih granica klasnih podjela, pravila ponašanja pa napokon i jezika, koji je u Engleskoj toga doba, a dobrim dijelom i danas, više od bilo čega odavao klasnu pripadnost.

Vrstan psihološko-socijalni roman

Batler koji pune 34 godine radi u Darlington Hallu, velebnom imanju nalik onom u seriji Downton Abbey, Stevens u ljeto 1956. kreće na put da bi se našao s bivšom domaćicom, gospođicom Kenton, i privolio je da se vrati u Darlington, koji je napustila prije dvadeset godina radi udaje; iz njezina pisma Stevens naslućuje da u braku nije sretna i da bi se voljela ponovno zaposliti. Vremena su se promijenila. Nakon Drugoga svjetskog rata sve je teže naći poslugu za velike plemićke kuće, a vlasnik Darlingtona sad više nije Lord Darlington, kojem je Stevens dirljivo odan i nakon njegove smrti, nego neki imućni Amerikanac.

Neupitna odanost poslodavcu u toj podjeli „ispod“ i „iznad stuba“ provlači se kao lajt­motiv kroz Stevensove uspomene koji lorda pamti kao plemenita i karakterna čovjeka, ali s vremenom čitatelju postaje jasno, uglavnom iz onog što drugi govore o Darlingtonu, da taj engleski plemić staroga kova nije ni izdaleka takva moralna vertikala kakvom je batler prikazuje. Lord je bio nacistički simpatizer i podupirao je sramotne rasne zakone, samo što to batler, zaslijepljen odanošću, nije želio vidjeti.

„Ponajprije, dopustite mi da raščistim pitanje navodne zabrane da židovske osobe budu članovi osoblja u Darlington Hallu. Budući da ta optužba zalazi vrlo izravno u moje vlastito područje, mogu je pobiti s apsolutnom sigurnošću. U tijeku svih mojih godina s njegovim gospodstvom među mojim je osobljem bilo vrlo mnogo židovskih osoba pa mi dopustite da još dodam kako se s njima nikad nije postupalo drukčije zbog njihove rase. Čovjek se zaista ne može domisliti razlogu za te besmislene optužbe“, piše ogorčeno Stevens, pripravan u svakom trenutku skočiti u obranu svojeg poslodavca, da bi samo nekoliko stranica dalje taj nepouzdani pripovjedač skočio samom sebi u usta i opisao kako ga je Lord Darlington zatražio da se riješi Židova među osobljem – a on ga je poslušao:

„Želio bih to reći, posebno zato što je židovsko pitanje u posljednje vrijeme tako osjetljivo – svaka se čestica moga bića instinktivno opirala njihovu otpuštanju. Unatoč tome, moja je dužnost u tom slučaju bila potpuno jasna i, po mom sudu, ništa se nije moglo postići time da neodgovorno iskazujem takve osobne dvojbe. Bila je to teška zadaća, ali kao takva, zadaća koja je zahtijevala da bude izvršena dostojanstveno.“

Profesionalno dostojanstvo također je tema kojoj Stevens posvećuje veliku pozornost, ali i to je, kao zapravo i odanost, u velikoj mjeri tek svojevrsni paravan iza kojeg se manje ili više uspješno skrivaju potisnuti i nerazriješeni osjećaji, pokušaj opravdanja za propuštene prilike, izlika za nedjelovanje u moralnom smislu.

„Zacijelo vas ne moram podsjećati kako naša profesionalna dužnost nije pokoravati se vlastitim hirovima i čuvstvima, nego željama našeg poslodavca“, važno podsjeća Stevens gospođicu Kenton. Tragedija je tim veća što je među tim zanemarenim „hirovima i čuvstvima“ i tuga za pokojnim ocem, također batlerom, kojeg nikad nije čestito oplakao, i nikad izrečena naklonost prema gospođici Kenton.

Na ovom mjestu spomenut ću i jednu zanimljivost o romanu Na kraju dana, o kojoj govori sam Isuguro. „Jeff Bezos, vlasnik Amazona, navodno je čitao Na kraju dana prije nego što je utemeljio svoju tvrtku. Ne znam je li to važno, ali roman govori o činjenici da većina nas ima neko zaposlenje i da, sve u svemu, zapravo ne znamo kako će taj naš trud biti upotrijebljen. Mi ga stavljamo na raspolaganje onima 'gore' i samo se trudimo obaviti posao najbolje što možemo. U velikoj većini nismo ni direktori ni predsjednici država. Na neki smo način svi batleri u odnosu prema ekonomskim i političkim silama. S ponosom laštimo srebro i služimo tim ljudima. S te točke gledanja, od srca se nadam da Na kraju dana čitaju u poslovnom svijetu jer je to jedno od pitanja o kojem sam htio da se razmišlja“, izjavio je Ishiguro svojevremeno za Telegraph.

Između pamćenja i samoobmane

Kao i mnogi drugi Ishigurovi pripovjedači, Stevens nije nepouzdan zato što želi zavarati čitatelja, nego zato što želi ispričati ono što bi sam želio čuti i, napokon, vjerovati. Od prvog romana, A Pale View of the Hills, objavljena 1982, pisac istražuje odnos između pamćenja i samoobmane pa tako slikar One u drugom Ishigurovu romanu, An Artist of the Floating World, falsificira prošlost kako bi sakrio veze s nacistima, detektiv Christopher Banks u romanu Kad smo bili siročad ispreda fantastičnu priču o nestanku svojih roditelja da bi na kraju priznao da „mnogo toga nije onako kako sam mislio“, Kathy H., koja u prvom licu pripovijeda roman Nikad me ne ostavljaj iz 2005, dugo nas drži u zabludi da se radnja zbiva u sasvim običnu internatu (i čitatelj doživljava istinski šok kad se otkriva njegova distopijska funkcija), a gitarist Jan u jednoj od priča u zbirci Nokturna kaže više nego što namjerava o sebi i svojem glazbenom idolu. Dok su se dosad likovi u njegovim romanima i pričama hvatali ukoštac s osobnim uspomenama, Ishigurova sedma, posljednja knjiga, The Buried Giant, objavljena 2015, priča je smještena u daleku prošlost u kojoj se cijela zemlja bori s izmaglicom zaborava i lažnih uspomena.

„Većina zemalja, kad bolje pogledate, ima u prošlosti krupne stvari koje su duboko zakopane“, izjavio je Ishiguro.

U Englesku se Ishiguro doselio iz Japana kad mu je bilo pet godina, kad je njegov otac dobio posao u Oceanografskom institutu u Southamptonu, i sve do dječakove petnaeste postojali su izgledi da će se obitelj vratiti u Japan.

„Ne žalim što smo se preselili u Englesku, ali mislim da sam od ranih godina imao osjećaj da postoji taj drugi svijet koji polako blijedi. Bio je to gubitak ne toliko traumatičan, koliko melankoličan“, rekao je jednom pisac.

Kao dječak nije čitao mnogo, nego je svirao gitaru (i sad ima bogatu zbirku gitara i sličnih žičanih glazbala) i gledao filmove. Tek se poslije zainteresirao za književnost, kad je odjednom otkrio Dostojevskog i Charlotte Brontë, i nakon diplome na Sveučilištu Kent – gdje je između ostalog radio u skloništu za beskućnike i upoznao svoju sadašnju suprugu Lornu – upisao je tečaj kreativnog pisanja kod Angele Carter na Sveučilištu East Anglia.

„Angela se uvijek prema meni odnosila s poštovanjem. Sjećam se da sam jednom na satu pitao: ‘Mislite li da bi mrtva mačka plutala?’ To mi je bilo važno za jedan prizor. I ona je to pitanje shvatila vrlo ozbiljno“, rekao je Ishiguro u razgovoru za britanski Telegraph.

U objašnjenju Nobelove nagrade naglasili su da je riječ o piscu koji je „u romanima velike emocionalne snage razotkrio ponor koji zjapi ispod našeg prividnog osjećaja povezanosti sa svijetom“ i upravo se tim odnosom privida i zbilje, istine i izmišljotine, prošlosti i sadašnjosti – tom krhkošću naše realnosti – Ishiguro bavi u svojim djelima. Premda je taj odnos složen, često nerazjašnjiv, Ishiguro piše varljivo jednostavno. To mu je, kako je sam rekao, i cilj; svoj je osebujni stil razvio potaknut željom da napiše najčišću moguću rečenicu. A najveći su pisci oni koji o zamršenim stvarima znaju pisati jednostavno i zato je Nobelova nagrada posve zaslužena. I baš je lijepo da ju je nakon lanjskog dobitnika, Boba Dylana, dobio Kazuo Ishiguro, za kojeg kažu da je najveći Dylanov obožavatelj.

Nakon što sam poslije kratke pauze pročitala ovo što sam nešto ranije zapisala, nisam baš sigurna jesam li odabrala pravi način da bilo koga zainteresiram za ne samo meni tako važna pisca. Bilo bi zbilja šteta da nisam, jer mislim da je riječ o iznimnoj knjizi i iznimnom piscu.