Vijenac 617

Književnost

ROSA MONTERO, LIJEP I MRAČAN, prev. Matija Janeš

Prekrasna oda djetinjstvu

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ

Ugledna španjolska književnica Rosa Montero (rođena 1951. u Madridu) domaćim književnim sladokuscima već je poznata po dvjema izvrsnim na hrvatski prevedenim knjigama (Ljubavnici i neprijatelji i Luđakinja u nama). U drugoj navedenoj knjizi, žanrovski teško odredivoj i sastavljenoj ulančavanjem eseja obilato obilježenih autobiografskim elementima, ali koji su nerijetko nadograđeni i fikcijom, a donose autoričina razmatranja brojnih aspekata čitanja i književnog stvaranja, Rosa Montero na jednom se mjestu poziva na Isaiu Berlina. Točnije, citira njegovu podjelu pisaca na lisice i ježeve, pri čemu su ježevi oni koji se sklupčaju i vječno se vrte oko iste teme, dok su lisice „nemirne živine koje bez prestanka proganjaju uvijek nove teme“. Njezin opus pokazuje da je i Rosa Montero jedna od takvih lisica – u književnost je zakoračila kao već poznata i nagrađivana novinarka, ali se od početnih realističkih romana obilježenih društvenom analitičnošću i kritičnošću njezino književno stvaralaštvo poslije granalo u različitim smjerovima, postajući u sve većoj mjeri literarizirano, poetično.

Upravo je takav i roman Lijep i mračan, u kojemu već naslovom autorica pomalo otkriva karakter svijeta koji u knjizi opisuje, svijeta djetinjstva djevojčice koju, nakon nekoliko godina provedenih u sirotištu, preuzima strina Amanda i odvodi je u svoj dom, gdje će djevojčica nastaviti živjeti u okrilju šire obitelji. A nju čini galerija vrlo osebujnih ljudi, pri čemu se uz nasilnog i nepristupačnog strica Segunda, strine Amande umrtvljene strahom od muža i nezadovoljstvom u braku, mudre i tajnovite bake zaokupljene prolaznošću i smrtnošću te vrlo inteligentna, ali povučena i stidljiva bratića Malog, izdvaja patuljčica Aire­lai, koja malenoj junakinji otvara put u svijet magije i začudnosti, umnogome joj oblikujući osobnost i način percepcije stvarnosti. Uz to Airelai rječitošću i ljubavlju prema pripovijedanju djevojčici otkriva i sposobnost i čarobnost ­(pre)­oblikovanja stvarnosti riječima, čime se i ovaj roman u jednome svome sloju zapravo pretvara u apologiju umjetnosti i književnosti.

Odabravši za pripovjedačicu djevojčicu koja širom otvorenih očiju upoznaje život te na taj način transponiravši čitatelja u njezinu svijest, Rosa Montero postiže iznimnu razinu recipijentove identifikacije, jer u njemu neizostavno budi rekreiranje vremena djetinjstva, ali i prepoznavanje elemenata svoga stasavanja prenesenih u zrele godine. No roman je to koji ne samo što tematizacijom djetinjstva čitatelja vraća u doba odrastanja nego i načinom oblikovanja, diskursom i elementima začudnosti rekreira duh onih u djetinjstvu čitanih priča, priča koje su obilovale čarolijom, koje su činile da se svijet doima čudesnim, bogatim, neshvatljivim i opojnim, ali i vrlo opasnim. Jer, kao i svaki od tih romana koji su nas u djetinjstvu zarazili ljubavlju spram lijepog štiva, i ovaj roman neprestano je napet, pun slutnji neizrečenih tajni, pun opasnosti te s nekoliko antagonista koji pridonose neizvjesnosti i suspensu. A kao i ta štiva u djetinjstvu s užitkom gutana, ni Lijep i mračan nije lišen poučnosti – o slobodi, o toleranciji, o pogubnosti pohlepe i nasilna nametanja svoje volje drugima, te o važnosti prihvaćanja drukčijega. A svoj vrhunac roman doseže pred sam rasplet, upravo u poučnoj, prekrasnoj, alegoričnoj patuljčičinoj priči o gubitku nevinosti svijeta, a zbog čovjekova nezadovoljstva onime što ima, zbog želje za neumjerenim posjedovanjem, zbog pohlepe, zbog gladi za nečim povrh onoga nužnog i dostatnog.

Roman Lijep i mračan upravo je takav, kao što su takvi i životi svih nas, koliko lijepi toliko i mračni, ispunjeni i veseljem i tugom, brigama i zadovoljstvima te nas podsjeća na intenzitet dječjeg iskustva, ali i bogatstvo i raznolikost života, u koji uranjamo nepripremljeni, a kako ćemo kroz njega broditi, uvelike je određeno upravo našim djetinjstvom te iskustvima i znanjima tada stečenima. Upravo to prepoznaje se u slučaju lika djevojčičina bratića Maloga, dječaka koji i nije mogao biti nego takav – strašljiv, tih i povučen, jer je odrastao uz roditelje lišene međusobne ljubavi, a korijen čega je u njegovu ocu Segundu, pripadniku kriminalnog podzemlja, i čiji život krije mnoge mračne tajne, a koje narativ oplahuju enigmatičnošću. A ta vrlo obilna prisutnost tajnovitosti i logična je i nužna u romanu koji za junakinju i pripovjedačicu ima djevojčicu koja je dovedena živjeti u dotad joj nepoznat prostor i među nepoznate joj, iako rodbinskim vezama bliske, ljude. Ali i da nije tako, svakom djetetu svijet i stvarnost nepoznanica su puna magije i tajnovitosti; djetetu se i svakodnevne uobičajenosti često čine enigmatičnima pa svaka proza s djetetom kao glavnim likom mora imati ozračje enigme, iz čega proizlazi napetost. A sve to obilno je zastupljeno u romanu Lijep i mračan te nadograđeno dinamičnom fabulom punom događajnosti, ali i napisano iznimno rafiniranim, elegantnim stilom iz pera autorice kojoj je očito vrlo važna i poetska komponenta teksta i koja tu odrednicu oblikuje vrlo nadahnuto. I tako se sa svim nabrojanim odlikama, uz dodatak zastupljene afirmacije etičnosti, roman Lijep i mračan pokazuje djelom koje se svrstava u razinu ponajboljih književnih djela s djetetom u poziciji protagonista, poput npr. Dickensova Olivera Twista, Twainovih Pustolovina Toma Sawyera ili Junaka Pavlove ulice Ferenca Molnara.

Vijenac 617

617 - 26. listopada 2017. | Arhiva

Klikni za povratak