Patnja rađa umjetnost

Tema Patnja ove je godine zaokružila dvodnevnu međunarodnu književnu manifestaciju 15. pulski dani eseja, održanu u Istarskom ogranku Društva hrvatskih književnika 20. i 21. listopada.

Prvog dana, 20. listopada, predsjednik Istarskog ogranka DHK, književnik i povjesničar književnosti Boris Domagoj Biletić, predstavio je rad Istarskog ogranka i njegove dugogodišnje rezultate. Uslijedila je dodjela nagrade Zvane Črnja za najbolji esej 2017. Odluka je donesena jednoglasno (povjerenstvo u sastavu Ivan Bošković, Mirko Ćurić i Miroslav Mićanović), a pripala je teatrologinji Jeleni Lužina za monografiju Marija Crnobori – eseji o fragmentima u izdanju Istarskog ogranka DHK-a. Nagradu su dodijelili predsjednik Ogranka, sam urednik knjige te profesorica Filozofskog fakulteta u Puli Valnea Delbianco, koja je rekla kako je dobitnica spasila prolaznost junakinje kazališta Marije Crnobori prikazujući njezinu monografiju kao živu povijest života i povijest prostora. Uslijedila su izlaganja eseja kojima su prisustvovali književnici, novinari, umjetnici, kulturnjaci i velik broj studenata kroatistike Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

Dragutin Lučić Luce u eseju Patnja progovara o odnosu literarnog i realističnog spram iskustva: „patnja je presudna za shvaćanje vremena jer ona ga usporava kako ne bismo odmah pali u smrt, a radost vrijeme pomiče s mrtve točke“. U eseju Žalost, zastalost, starost Božica Jelušić predstavlja zastupljenost patnje u našim životima, tvrdeći da njezine inačice nemaju milosti, a ona je gora ako pogađa stara čovjeka jer je starost žalosna sama po sebi. Esejom Nekoliko varijacija na temu patnje Irvin Lukežić osvrnuo se na neke od najpoznatijih autora u čijim se djelima očituje patnja. Prikazujući zatupljenosti patnje u poeziji u eseju Patnja jezikom poezije Naida Mujkić drži kako se pisanjem patnja ne gubi, već omogućava lakše prihvaćanje: „uz pomoć elektroničkih medija patnja drugih nam je dostupna i time nam se razvija empatija za tuđu patnju. Ona se ne vezuje uz zlo, jer zlo nije uzrok patnje, već je sama patnja zlo“. Tomislav Marijan Bilosnić u eseju Patnja, izazov fikcije i zbilje patnike smješta u hram slave promišljajući o patnji kao prostoru istine i pravde u nekih od najvećih stanovnika hrvatske i europske književnosti.

Temom Patnja u ženskom pjesništvu dvadesetoga stoljeća, tj. njezinim problemom u nepronalasku uporišta, pozabavio se Sanjin Sorel. Jelena Lužina u eseju Patnja našega doba navodi primjere poput Ljermontovljeva Pečorina i Goetheov roman Patnje mladog Werthera. „Danas je u trendu estradizacija te mladi uglavnom pate uz nekakve lakoglazbene pjesme i turbofolk glazbu u kojima pronalaze razloge svojih osobnih i društvenih problema.“ Aldo Kliman u tekstu Kronika najavljene smrti imena esejistički progovara o povijesnom i nacionalnom suicidu makedonskoga naroda, dajući uvid u humanu Europu koja se urušava, upozoravajući na društvo koje propada tijekom stoljeća izrađujući europski duh i zajednicu kao brend koji ne osluškuje patnju i bol. Lidija Dimkovska u eseju Patnja u suvremenoj manjinskoj i doseljeničkoj književnosti u Sloveniji predstavila je ukratko rad 120 pisaca koji su se doselili u Sloveniju te tamo žive i stvaraju na materinskom jeziku. Esej govori o postojanju doseljenika u suodnosu na očuvanje vlastite kulture i integriranje doseljenika i gubljenje vlastite kulture. Mile Pešorda izlaganje u eseju Je li patio Josef K. posvećuje Maku Dizdaru. Sudbinu Mihovila K., koji je bio oklevetan i prikazan kao taliban i krvnik, usporedio je sa sudbinom Josefa iz Kafkina Procesa postavljajući u suodnos pojmove patnje i patnika.

Prvi dan zatvorilo je predstavljanje knjige Kroatistička čitanja Vinka Brešića na Filozofskom fakultetu. Nazočne je pozdravila dekanica Klara Buršić Matijašić, a knjigu su predstavili I. Lukežić, J. Lužina i B. D. Biletić.

Drugog dana mogli smo čuti izlaganja sedmorice autora eseja. Mario Sošić u eseju Posttranzicijski žal, nadanja i patnja u suvremenom hrvatskom društvu postavlja pitanje jesu li žal i nadanja u uzročno-posljedičnoj vezi, naglašavajući kako je tranzicijski proces uvjetovao novu duhovnu izmjenu, podjelu na skupinu koja osjeća patnju te onu koja je ne osjeća naglašavajući da i u tim skupinama postoje oni koji su im oprečni. Lana Derkač u eseju Patnja, njeno potomstvo i preci kazuje kako je patnja „kao tvornička traka, ako je život tvornica s tri trake i tri smjene, a njezini se proizvodi nekontrolirano rasipaju planetom. Patnja rađa umjetnost, a potomci su joj knjige“. Sibila Petlevski u svome je eseju Izvođenje bola za javno izvođenje bola navela primjer Svetog Polikarpa iz Smirne, a za privatno Edith Stein; „unutarnje poslanje je življena empatija, empatija koja osobno stapa sa zajednicom i to ‘mi’ postaje iskustvo empatije“.

Vinko Brešić zabavio je izlaganjem Cijena patnje. Poslužio se primjerom reklama koje svakodnevno gledamo te zaključio: „najveća cijena patnje je naša ravnodušnost“. Odmah na početku svojega izlaganja Zdravko Zima istaknuo je kako je čuvši temu ovogodišnjih Dana eseja pomislio na Tina Ujevića. Svoj je esej naslovio Patnja u djelima Tina Ujevića. Spominjao je Ujevićev život i djelovanje te istaknuo kako je patnja u korijenu najvećih djela. Davor Šalat u eseju Diskursi patnje u poeziji Zvonimira Goloba zaključuje kako se Golobova patnja može promatrati u nekoliko modusa, polazeći od prenaglašene osjećajnosti, patnje u kojoj subjekt nadilazi realnost i patnje u kojoj postoje raskoraci između ljubavne žudnje i sjedinjenja s njom, zatim nepremostivosti samoće s prolaznosti nas samih, refleksija na život kao cjelinu. U eseju Nestrpljivost Marija Selak bavi se stvarima koje u nama izazivaju patnju i nestrpljivost. Koristila se svakodnevnicom kako bi što zornije prikazala zadanu temu govoreći o patnji kao problemu ograničene percepcije, proizvoda iznevjerenih očekivanja i predodžbi: „patnja produhovljuje i odmiče od materijalnoga“.

Drugi dan zatvorilo je predstavljanje zbornika Hrvatska književnost u susjedstvu koji objedinjuje osamnaest izabranih eseja što su se tijekom niza godina predstavili na toj manifestaciji. Zbornik je na početku predstavio Boris Domagoj Biletić, koji je svoju ideju predložio Vinku Brešiću, kojega je oslovio kao „glavnog krivca“, a Brešić je „krivnju“ za nastajanje zbornika prihvatio. Dvodnevno druženje zaključila je dobitnica ovogodišnje nagrade Zvane Črnja Jelena Lužina tvrdnjom da je zbornik sada dostupan profesorima, studentima i široj publici „kao svezak jedne cjeline“.

Sedamnaest autora u dva je dana predstavilo širok spektar promišljanja i pisanja o temi patnje i esejističkim uvidima u Puli pokazalo da je esej jedan od najpropulzivnijih oblika književnog izraza otvoren utjecajima filozofije, sociologije, teatrologije, jezikoslovlja, antropologije i drugih srodnih područja koji i u hrvatskoj i u inozemnoj književnosti stvara stalno nove poticaje za pisanje i raspravu.