Neiskorišteni potencijal

Kad uzme u ruke Pravila igre, novu knjigu Đurđe Knežević (Jastrebarsko, 1952), čitatelj će brzo shvatiti koje je iskustvo autorici poslužilo kao inspiracija i građa za njezin šesti roman, u kojem se pripovijeda o zakulisnim radnjama u jednoj nevladinoj ženskoj organizaciji. Na to će ga uputiti i neki podaci iz autoričine radne biografije. Đurđa Knežević je 1992. osnovala Žensku infoteku, u sklopu koje je uređivala feministički časopis Kruh i ruže te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. U razdoblju 1996–2007. bila je direktorica godišnjeg međunarodnog seminara Žene i politika u Dubrovniku. Usto bavi se novinarstvom i piše tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove  u zemlji i inozemstvu. Dio tih eseja uvrstila je u knjigu Feminizam i kako ga steći (2012).

Đurđa Knežević (romani O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, 2003, Gutanje vjetra, 2005, Meki trbuh jednoroga, 2010, Sladoled od vanilije, 2012, Disanje nemani, 2015) posegnula je u svom novom romanu za temom koju poznaje iz vlastita iskustva, do sitnica i finesa. Ono što u Pravilima igre donekle iznenađuje, i što bih nazvao autoričinom građanskom hrabrošću, jest činjenica da je Đurđa Knežević, ulažući svjesno svoj ugled istaknute feministice, bez kompleksa rastvorila unutarnje tkivo institucije koja bi trebala biti moralno nedodirljiva te napisala dosad u nas najrazorniju kritiku jedne humanitarne ženske nevladine organizacije.

Roman se otvara zagonetnom situacijom u čekaonici željezničke postaje: neimenovan ženski lik kupuje kartu za vlak „u jednom pravcu“, ostavlja u tom neimenovanom gradu stvari i poslove i odlazi u novu, „daleku i nepoznatu“ sredinu. U novinama ostavljenim na susjednoj stolici vidi naslov o nečijem samoubojstvu, konstatira kako je o svom odlasku obavijestila samo nekolicinu najbližih te poslala elektroničkom poštom službenu, šturu poruku. Razmišlja o onima koji su joj neskloni i kojima će njezin nenajavljeni odlazak pasti teško jer se „prâznī prostor za mržnju i bijesni prezir, izmiče oslonac na kojem se lijepo počivalo i iz kojeg se crpilo dobar dio smisla vlastitog bivanja (…).“ Pita se zašto je tim pravednicama izazvala patnje svojom izdajom.

Čitatelj će poslije doznati da je neimenovani ženski lik koji „u užasu“ bježi iz poznatoga prostora i od poznatih lica nastojeći se otresti „preteškog i besmislenog tereta“ glavna junakinja romana Dora. Između uvodnog poglavlja obojena kafkijanskom atmosferom, u kojem protagonistica kupuje jednosmjernu kartu postavljajući si pitanja koja traže odgovor, i završnog poglavlja, u kojem je već u jurećem vlaku s mislima o tome kako je taj njezin bijeg istovremeno i „kretanje ususret nečemu što nije praznina, već i mogućnost“ i s osjećajem strepnje hoće li (one njoj nesklone) doći za njom i tamo kamo odlazi, u realnom vremenu proteklo je manje od pola sata. Vrijeme je romana znatno duže, sveznajući se pripovjedač služi analepsama evocirajući važne protekle događaje i rasvjetljavajući nedoumice koje su dovele do odluke glavne junakinje da otputuje na ponuđenu višegodišnju stipendiju negdje u zapadnoj Europi.

U romanu je jasno izraženo nastojanje da se pokaže kako su i nevladine organizacije, utemeljene inače na visokim etičkim načelima, podložne teškim iskušenjima kao i sve ostale institucije i ljudske aktivnosti. U Projektu, kako se u Pravilima igre neutralno naziva takva jedna organizacija za spašavanje i brigu o ženama ratnim izbjeglicama, oslikavaju se različiti načini i mehanizmi rafiniranoga zloćudnog manipuliranja članovima udruge. Grupica od pet-šest žena sa snažno izraženom željom za moći i za materijalnom koristi, služeći se vješto i lukavo insinuacijama, licemjerjem, lažima i podmetanjima, preuzela je sve konce u svoje ruke. Načela pravednosti, ravnopravnosti, solidarnosti pretvorena su u odnos „mi“ i „oni“ pri čemu je ono „mi“ značilo „sveobuhvatnu moć unutar njihova malog univerzuma“. Svjesne su toga i one članice koje ne pripadaju povlaštenoj manjini: „‘Uvijek i svugdje postoje pravila igre i postavlja ih onaj tko ima moć, a ta ovih dana nije u nekoj velikoj pameti, danas je ona u novcu, vještinama, lukavstvu, spretnosti, bezobzirnosti… Ako uđeš u tu igru, pristaješ i na pravila.’.“

Dora se teško snalazila u tim prerušavanjima, ali vodila ju je iskrena vjera u ispravnost vlastita djelovanja, jer se ono rukovodilo višim idejama. Slučajevi Marije i Vere, koje su postupcima iskočile iz okvira što su ga postavile voditeljice, na dramatičan su način pokazali njihovu manipulativnu moć: obje su „legalno“ eliminirane iz kolektiva; Marija je oboljela, a Vera je počinila samoubojstvo. O njihovim sudbinama govori se u romanu više nego o glavnoj junakinji – njih dvije su metafora, slika onoga što bi se i Dori dogodilo da se nije dala u bijeg. U romanu važnu ulogu igra motiv izdaje, o čemu Vera kaže: „U tom sistemu oni koji ostaju opstaju zahvaljujući tomu da nekada nekoga moraju izdati.“

Autoričina odluka da u prvi plan stavi devijantno ponašanje grupice osiljenih žena, da svu pažnju posveti jednom snažnom kolektivnom poremećaju, proizvela je niz strukturalnih potresa, od kojih je najvidljiviji onaj na razini likova (zatim kompozicija, perspektiva, zalihost) te roman ne djeluje kao cjelina, nego tek na razini detalja. Zbog toga što se usredotočuje na opise uspostavljanja i funkcioniranja mehanizama moći unutar jednog specifičnog mikrokozmosa i nastojanja da likovi pokažu pronicljivost i živost samo u konstruiranju zla (Renata, Branka, Vanda, Dijana, Nada), oni su zapravo ostali izvan pravog životnog konteksta, bez emocija i individualnosti, jednodimenzionalni, bezlični.