Suvremena feministička hereza

Bračni par Natalija Grgorinić (Pula, 1974) i Ognjen Rađen (Slavonski Brod, 1975), pisci i prevoditelji koji žive u istarskom selu Ližnjanu kod Pule, potpisali su zajednički prije Blagoslovljene tri romana na hrvatskom jeziku (Raj, 2001; Gdje se noga spaja s drugom nogom, 2003; Putanje, 2014) i dvije knjige priča (Utjeha južnih mora, 2009; Poljubac žene-vješalice, 2011). Za boravka u SAD-u tiskani su im na engleskom jeziku romani Mr. & Mrs. Hide (2009) i 69,70 (2011), a u toj su zemlji i doktorirali na temi književnog autorskog suradništva.

Kolaboracija u pisanju razlikuje se od slučaja do slučaja. Vrlo je vjerojatno da se npr. proces nastanka romana Četveroručna sonata (2012) Natalije Vorobjove i Luka Paljetka – dvoje pisaca iz različitih književnosti, različitih jezika i različita mjesta boravka – u malo pojedinosti poklapa s procesom pisanja romana Blagoslovljena. Istarski je spisateljski par proteklih godina u više navrata u medijima iznosio svoja radna iskustva, npr.: „Dijalog je ono što prethodi, ide usporedo i slijedi svaki tekst. To znači da pišemo jedno pored drugog, ali i jedno iza drugog, u isto vrijeme, pa onda najprije jedno pa drugo u različita vremena, u istoj sobi, ali i na različitim katovima kuće, važno je da se pri tome osjećamo maksimalno slobodni kao pisci.“ U javnim istupima ističu širi kontekst u kojem neko djelo nastaje pa navode kako je ono rezultat zajedničkih napora različitih činilaca.

U impresumu autori zahvaljuju talijanskoj filozofkinji i spisateljici Luisi Muraro što im je dopustila da se koriste dijelovima njezine knjige Guglielma e Maifreda (1985) u kojoj istražuje srednjovjekovne feministice koje su zbog svoje vizije o ravnopravnosti spolova u Crkvi završile na lomači. Tu knjigu na hrvatski prevodi Juna, glavna junakinja Blagoslovljene, te se ona na više mjesta u romanu citira i spominje u različitim kontekstima. Svrhu uvođenja tog povijesno-teorijskog djela u fikcionalni svijet romana čitatelj može naslutiti vrlo rano, a susrest će se i s eksplicitnom motivacijom: zbivanja iz daleke prošlosti o kojima govori talijanska filozofkinja asocirat će na zbivanja u suvremenoj zbilji. Luisa Muraro navodi kako se stanovita Bellacara Carentano, kći milanskog potestata, hrabro braneći Maifredu sama izložila opasnosti da završi na lomači jer joj je bliska bila ideja o ženskom svećenstvu, teza o ženskom Duhu Svetom, Guglielmino uskrsnuće i pravo žene da aktivno sudjeluje u oblikovanju religioznog života svoga vremena. „Još uvijek smo označene križevima, i ponižene koračamo promenadama koje su nam zacrtali. Označene mukom i prokazane u sramoti ženstva. Ipak, imamo knjige, zar ne, Luisa, zar ne Bellacara, Guglielma, Maifreda, zar ne, Ela moja, imamo knjige!“

Radnja opsežnog romana Blagoslovljena događa se u neimenovanom istarskom selu, vrijeme zbivanja je sadašnje, a protagonisti su prevoditeljica Juna, njezin muž Andrej, sveučilišni predavač književnosti, i njihova kći Ela. Tu je i nekolicina drugih likova (Fanča, Ljerka, Marčelo, Prpa, Eva...) čiji postupci i odnosi daju živopisnu sliku sela, a djelomice se osjeti i atmosfera pulskoga sveučilišnog miljea u kojoj se kreće Andrej. Juna i Andrej zajedno su dvadesetak godina, prebrodili su mnoga iskušenja. Ona je u praktičnom životu čvršća, ona planira, oblikuje, odlučuje, a on je zbog toga sretan jer ne mora voditi brigu o stvarima o kojima se ne zna ili ne želi brinuti. No nakon godina neka je kritična točka, možda rođenje djeteta, Junina odluka da se iz grada premjeste u selo ili nešto treće, jasni smjer kretanja premetnula u izvjesnost kraja, konačnosti. Brak im je zapao u rutinu.

Ela je pak svojim roditeljima zadovoljna, „cool starci, intelektualci, s njima se da, trude se biti opušteni, biti prijatelji“, ali ima nešto što joj se nikako ne sviđa: „naravno, ovo selo, i, naravno, ova država i, naravno, ovaj usrani kapitalizam“. Ona je tip sitih mladih buntovnika (u romanu popraćenih finom ironijom) koji na neki svoj način vide razne društvene nepravde, bezdušnost banaka, nedostatak suosjećanja. Osjeća se dužnom promijeniti takav svijet, pa to, pomalo naivno, robinhudovski, i čini: s kolegama iz razreda krade po supermarketima namirnice i ostavlja ih na vratima siromašnih stanovnika sela. Ali Ela i razmišlja „samo da ode“ iz Hrvatske.

Osnovna je tema romana religioznost glavne junakinje i njezina želja da žene izbore pravo na ravnopravnost u oblikovanju religioznog života i sudjelovanja u njemu. Taj se proces razvija od shvaćanja vjere kao jedne od osnovnih ljudskih potreba u potrazi pojedinca za smislom, preko autentičnih shvaćanja u kojima se mogla pronaći kao intelektualka, feministica, zaljubljenica u hereze, kao žena slobodne seksualnosti i nesputanih želja, sve do trenutaka kad su joj se počele javljati vizije i upute da „ruši zidove“. Iako ponekad odveć opširna, pa i nefunkcionalna, Grgorinić–Rađenova razrada nosive teme doista je impresivna. Različiti pristupi vjeri koje emitiraju Juna i Andrej, uvidi u povijesnu problematiku religioznosti, s naglaskom na feministički pogled, naznake suvremenih strujanja u tom području, u kombinaciji s miniesejima koje autori povezuju s glavnom temom, čine roman privlačnim i zahtjevnim štivom. U njemu se doduše može naći općih mjesta, zalihosti, preduge paratakse (str. 102–105), „tipičnih“ likova (Fanča, Ljerka), ali i kompozicijski zanimljivo riješenih poglavlja (51–84; 115–148), dobro uklopljena lokalnog idioma u standardni jezik, izvrsno građenih nadrealističkih scena (kaos kod crkve nakon rušenja zida) i fantazmagoričnih slika (Junine vizije). Intrigantan roman.