Strast, hrabrost i erudicija

U četvrtak, 5. listopada 2017, u Parizu je umro književni po­vjesničar, teoretičar, esejist, bibliograf, urednik i prevodilac Stanko Lasić. Rođen je u Karlovcu 25. svibnja 1927, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu, a studij hr­vatskog jezika i jugoslavenskih književnosti te filozofije diplomirao je 1953. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izradivši diplomski rad o Ivi Kozarčaninu kod profesora Antuna Barca.

Nakon studija i vojne škole u Bitolju 1953/54. nekoliko mjeseci radio je kao odgajatelj u Dubrovniku, a sredinom 1955. bio je imenovan asistentom na Katedri za slovenski jezik i književnost kod profesora Frana Petrèa. Potkraj 1956. otišao je za lektora u Francusku (Lyon), gdje je ostao do 1959. U međuvremenu dobio je ponudu da prijeđe na Katedru za noviju hrvatsku književnost, koju je nakon Barčeve smrti bio preuzeo profesor Ivo Frangeš. Prešao je 1960, doktorsku disertaciju s tezom o Milutinu Cihlaru Nehajevu obranio je 1965. te habilitirao 1966. Zbog potpisa Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. bio je kažnjen partijskom kaznom, u međuvremenu se angažirao u osnivanju Instituta za znanost o književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, postaje njegov prvi direktor i organizator nakladničke djelatnosti i jedan od urednika časopisa Croatica i Književna smotra.

Nakon što je dao ostavku na članstvo u KPJ, privremeno 1972. napušta Zagreb, radi na Sveučilištu u Lilleu, pa u Parizu na Sorbonni i Vincennesu sve do 1978. U međuvremenu, nakon što je paralelno predavao 1975/76. u Zagrebu i Parizu, raskinuo je 1976. angažman na matičnoj katedri u Zagrebu, napustio Hrvatsku te od 1978, u doba razlaza s Krležom, radi na mjestu stalnoga profesora hrvatske i srpske književnosti u Slavenskome seminaru Sveučilišta u Amsterdamu, gdje je ostao sve do umirovljenja 1993.

Kao jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog vijeća Evropskog pokreta (1990) te kao član Međunarodne hrvatske inicijative (1993), zajedno s ostalim uglednim hrvatskim intelektualcima, tijekom raspada Jugoslavije i Domovinskog rata, angažirao se za europsku podršku politici mirnog dijaloga, obranu hrvatskih interesa i za europeizaciju Hrvatske i drugih zemalja iz bivše zajedničke države.

Lasićev opus čine 24 knjige, 142 rada u periodici (studije, članci, eseji, recenzije, prijevodi i pisma) od kojih je trinaest prevedeno na strane jezike (francuski, mađarski, poljski, engleski i njemački). S francuskoga Lasić je preveo četiri knjige – autobiografsku prozu Simone de Beauvoir te romane Michèle Perrein i Frédérica Darda.

Zavidan i raznolik opus

Za prvu svoju knjigu Sukob na književnoj ljevici 1928–1952. dobio je nagradu Matice hrvatske za 1970. i godišnju nagradu Vladimir Nazor (1971), a za knjigu Krleža – kronologija života i rada nagradu iz Fonda Miroslav Krleža Društva hrvatskih književnika (1986). Za prve tri knjige Krležologije ili Povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži dobio je Vjesnikovu nagradu Goran (1989), koja mu je još 1971. bila namijenjena za prvijenac, ali je u zadnji čas bila povučena, a za svih šest knjiga Krležologije ponovno je bio nagrađen iz Fonda Miroslav Krleža 1993. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 2000. Od 1990. bio je dopisni član HAZU-a.

Prve članke, reportaže, portrete i prikaze Lasić je objavio kao dvadesetogodišnjak u Omladinskom borcu 1947, a prve tekstove iz književnosti 1955. Prvu veliku i zapaženu studiju iz književne kroatistike objavio je 1956. u zagrebačkom almanahu Pogledi i to o svome učitelju i profesoru Antunu Barcu (O literarno-historijskom metodu u djelima Prof. Dr. Antuna Barca). Iako je otada pa do svoje prve knjige objavio desetak radova, među kojima nekoliko priručnika, Lasićeva kontinuirana produkcija otpočinje 1970, i to uglavnom knjigama, s njima i odjeci – najčešće burne reakcije, koje je gotovo svaka Lasićeva knjiga izazivala u stručnim i još više u političkim krugovima.

Lasićev opus može se problemski razvrstati u nekoliko skupina. Prvu čine autorske i žanrovske bibliografije, koje je Lasić ne samo sastavljao (o A. Šenoi i F. Beciću te o hrvatskoj književnosti na francuskome i prozi 1945–1966), nego ih i metodološki osmišljavao (Pravila za izradu bibliografija, 1973). Drugu skupinu čine književnopovijesne studije posvećene životu i djelu A. Šenoe, M. C. Nehajeva i M. J. Zagorke, a treću knjige iz područja književne teorije u kojima se Lasić bavi pitanjima naratologije, trivijalne literature i metodologije (Poetika kriminalističkog romana 1973, Problemi narativne strukture 1977. i Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam 1994). Posebnu skupinu činili bi svi oni radovi u kojima se Lasić bavio raznim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti poput ideoloških previranja u jugoslavenskim književnostima između dva svjetska rata (Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, 1970), kulturnoga život u razdoblju NDH te književnosti i nacionalne mitologije.

Krležologija kao životno djelo

No glavni Lasićev projekt bio je studij života i djela Miroslava Krleže (Struktura Krležinih Zastava, 1974; Krleža – kronologija života i rada, 1982; Mladi Krleža i njegovi kritičari 1914–1924, 1987), koji je nakon dvadesetogodišnjega rada rezultirao monumentalnom, šestosveščanom Krležologijom ili Povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži (1989–1993), jednim od najvećih autorskih projekata u nacionalnoj književnoj znanosti.

Krležologija je posljedica s jedne strane autorova osjećaja pripadnosti maloj, perifernoj kulturi i želje da se ona otvori, s druge potrebe da se izgradi takva metoda koja bi omogućila jedinstven pogled na književnost, hrvatsku u prvom redu. Već je studijom o Antunu Barcu (1956) i obranom doktorske disertacije o Nehajevu (1965) Lasić naznačio glavne smjernice prema takvoj metodi. Od šezdesetih do osamdesetih godina, pod utjecajem Hegela, J. P. Sartrea i francuskog strukturalizma, ona prerasta u teoriju, koju je Lasić prema Umbertu Ecu nazvao ontološkim strukturalizmom. Lasićeva teorija nastoji u filozofskim kategorijama razraditi spoznaju o temeljnoj kontradikciji čovjeka, njegove povijesti, kulture, duhovnosti i društva. Ključni joj je pojam antitetičnost koja ide od težnje za prevladavanjem rascjepa do svijesti o nemoći da se taj rascjep prevlada. Osamdesetih godina Lasićeva teorija bila je dovršena, potom i primijenjena na najvažnijega i tada još moćna pisca Miroslava Krležu, u čijoj biografiji i djelu – od naratološke analize Zastava, preko Kronologije do Mladog Krleže – Lasić otkriva princip antitetičnosti kao fundamentalnu strukturu koja determinira cjelokupni Krležin život i rad.

Tumačeći Krležu ne samo kao pisca nego i kao intelektualca angažirana u ključnim kulturnim i političkim zbivanjima svoga doba, istraživanjem fenomena Krleže, njegova djela i recepcije, Lasić je bacio svjetlo na mnogo širi društveni, politički i kulturni kontekst. Osim što na površinu izvodi cijeli niz „tabuiranih mjesta naše književne i političke povijesti“ (V. Visković) progovarajući o nekim temama prvi ili među prvima, i to na originalan, analitičan, nerijetko i na polemičan, pa i provokativan, ali nikada i na isključiv način, Lasić se kritički postavio i prema onim pristupima književnom djelu (npr. zagrebačke stilističke škole) koji odbacuju bavljenje umjetnikovom biografijom, a koju pak Lasić smatra neodvojivom od umjetničkog djela. Također on je svoju deduktivnu metodu smatrao važnom za čitanje Krležina opusa i brojnih zamućenih, prešućenih ili nepoznatih stranica hrvatske književno­sti. Štoviše, teorijom o arhetipovima Lasić nastoji pre­vladati i neke aporije moderne historiografije, koja na književnu tradiciju gleda kao na smjenu stilskih formacija, čime se onda ne može objasni­ti postojanje različitih tipova diskursa unutar istog razdoblja.

Zbog svega toga Lasićeva Krležijana nije samo temeljni doprinos proučavanju jednoga pisca, nego kao svojevrsni „roman naše svijesti i savjesti“ ona je poprimila karakter i dimenzije originalne i osebujne kulturne povijesti Hrvatske 20. stoljeća.

Summa croatica

Usprkos dojmu da je ponekad riječ o demonstraciji zapanjujuće akribije, energije i erudicije, Lasić je personaliziranim diskursom prepunim ispovjedno-memoarskih digresija u svim svojim knjigama mjeri nedvojbene strukovne velebnosti dodao mjeru i aromu snažne osobnosti. Štoviše, izrazito osjetljiv na tuđa i na vlastita politička i ideološka iskustva, iluzije i traume, Lasićev je književnoznanstveni rad za njega bio u prvome redu moralni čin, opus mu je posljedica trajnih sumnji, traganja i preispitivanja, a spoznaje rezultati autoanalize, nerijetko nesmiljene, i razvijanja vlastite duhovne biografije. To najbolje pokazuju Autobiografski zapisi (2000), koji počivaju na onoj istoj figuri antiteze kao i u čitanju Krleže, a u potrazi za vlastitom teorijom slobode ovdje se nađe i ona ista žudnja za govorom u kojem ravnopravno žive logika i metafora, znanost i poezija, monolog i dijalog, san i java, moguće i nemoguće. Drugim riječima, i u „scijentifikaciji vlastitoga identiteta“ (D. Plevnik) Lasić se koristio onom istom metodom kojom se koristio u pristupu drugima dokazujući i na primjeru vlastitoga života kako iz razgovora s drugima nastaje razgovor sa samim sobom te kako ista metoda ontološkog strukturalizma omogućuje spoznaju dubinskih slojeva i vlastite ličnosti.

Sve to rezultiralo je time da je baš svaka Lasićeva knjiga izazivala najveću pažnju te bila čitana ne samo kao prvorazredna znanost nego i kao strasno i dojmljivo štivo. Čitana je bila i njegova  polemika s Igorom Mandićem vođena 1997. u Vijencu kad je uzbudio duhove tvrdnjom „u načelu, srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena“.

S pečatom svojevrsne ekskluzive, Lasićevo viđenje Krleže još je živo i utjecajno, a s njime uvelike i viđenje novije nacionalne povijesti, posebice ideoloških strujanja u hrvatskoj književnosti i umjetnosti tijekom njezina modernizma. Stvorivši osebujan opus koji je Igor Mandić nazvao summa croatica, Stanko Lasić stvorio je sintezu kojom je hrvatska znanost o književnosti dosegnula svoju apsolutnu zrelost i napokon nadišla vlastite provincijalne okvire. Smioni istraživač koji je priznavao samo granice znanja i morala, „učitelj s virusom slobode“ (Z. Zima), „profesorski eremita“ (I. Mandić) i samozvani „sanjač sistema i spekulativnih konstrukcija“ u svojoj dugoj i bogatoj karijeri doslovno i metaforički išpartanoj unutar trokuta Zagreb – Pariz – Amsterdam, vlastitom je marljivošću, sustavnošću i erudicijom, hrabrošću i tolerancijom, poštenjem i ukusom stvorio djelo koje je Ivo Frangeš već odavno proglasio „kulturnim presjekom 20. stoljeća“.