Romansijerski panoptikum

U svim vremenima, u svim stoljećima, ljudski je život rastrzan proturječnostima u kojima se koprca šarenilo egzistencija, miješa prošlost i nedohvatna budućnost, izriče izrecivo i neizrecivo, brani neobranjivo, licemjerno se nadajući da učinjeni prijestupi neće biti otkriveni. Romansijerski prvijenac Nećak Siniše Matasovića, koji se prije toga nadareno okušao u osebujnoj knjizi pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava, propituje upravo taj mnogolik osjećaj vlastite egzistencije, otkrivajući ono što je bilo, što jest i što će biti. U potrazi za čovjekom u njegovim dvostrukim bivstvovanjima mladi autor animira sva svoja osjetila, osmislivši i radost stvaranja u tjeskobi života koji protječe.

Roman Nećak Siniše Matasovića, opsežne romansijerske konstrukcije, roman je o nama: začudan, djetinjasto zaigran, budan i snovima opčinjen, komunikativan i ironijom oživljen. Prispodoba koja mu „paše“ metaforički je osmišljena slika knjige – sunce koje kozmičkim nijansama zrakama osvjetljava sve koje gleda i vidi. A ono što vidi nije baš lijepo ni „podobno“: invazija društvenih mreža koje definitivno „kradu“ osobnu slobodu, jer stalno, gotovo besramno, traže naša lajkanja i šeranja. Političke diverzije i svojevrsna oblomovština koja se gnijezdi u foteljama, rastvara crne rupe suvremene civilizacije, otkrivajući bijedu, ograničenost, zaostalost, duhovnu inertnost, bigotizam, egzaltirani erotizam i pohlepu razvikane netransparentne poezije koja to nije. Glavni junak Stjepan (Pepić!), nedovršeni inženjer i nepriznati novinar i pjesnik, usrdno i hrabro traži svoje mjesto pod suncem, suprotstavljajući se izopačenom, pomahnitalom društvu u vrlo realistički ocrtanu Sisku, koji, prema Matasoviću, vegetira, stiješnjen problemima svekolikoga društva.

Napisan u prvom licu, roman Nećak autobiografski je osmišljen, ali je i povijesno utemeljen, jer donosi relevantne informacije o aktualnim performansima dobrano načeta društva. Matasović je živahnim digresijama, zaigranom dinamikom svojih dijaloga, slikovitim opisima i lakokrilom naracijom osmislio roman koji se lako čita, teče bez zastoja pa se čini da mladi autor ima iza sebe već lijep broj napisanih romana: „Postoji samo jedna osoba od krvi i mesa, a to si ti, Stjepane. Ti si i ovca i majmun i konj i tele i muzgavac, tovar, pseto, reptil, bubašvaba, slon, fosna,opanak i ušljiva naprava za brisanje prašine s regala poznatija pod nazivom krpa. Ti si gubitnik, nitko i ništa. Prostri prsluk po travi da ne uhvatiš prehladu, sjedni, prekriži ruke i drži ovce na oku.“

Iskrenost je vrlina pa čak i kad je egzaltirana, kad se čini pretjeranom, kad je mladenački prkosna, kad izgubi kontrolu i istrese psovku koju je „dotad uspješno izbjegavao od rođenja naovamo“. Upravo zbog tog ironijskog odmaka mislim da neće biti naodmet ukazati mladom autoru na neke njegove nepodopštine. Eto, ono što mu ja zamjeram kao dugogodišnja čitateljica i zaljubljenica u dobre knjige jest egzaltirana komunikacija prostačkim i vulgarnim riječima bez kojih je ovo romansijersko štivo moglo biti i opstati, usprkos trendu prostačenja na tzv. društvenim mrežama. Iako se predgovori i pogovori slabo čitaju, ističem pogovor Lade Žigo Španić pod provokativnim naslovom Književna pita od društvenog smeća.