Preljub kojeg nije bilo

Današnjem hrvatskom, pa i europskom, čitatelju malo je toga poznato iz njemačke književnosti razdoblja što se okvirno može ograničiti godinama 1830. i 1890. ili – periodizacijski izraženo – između kraja tzv. klasično-romantične epohe i početka moderne, izuzmu li se, dakako, neka djela nespornih europskih klasika Heinricha Heinea i Georga Büchnera. Ni imena dramskih velikana Franza Grillparzera i Friedricha Hebbela iz druge trećine 19. stoljeća, ni velikih realističkih pripovjedača poput Gottfrieda Kellera, Theodora Storma ili Theodora Fontanea današnjoj publici izvan njemačkoga jezičnog područja ne znače više mnogo, barem ne kao u prošla vremena. Ipak, riječ je o autorima – a uz njihova mogla bi se navesti još neka imena – koji su razvili iznimno inovativne poetike i u svojim djelima prezentirali širok spektar relevantnih tema što mogu itekako privući pozornost i današnjega čitatelja. Premda postoje neki stariji hrvatski prijevodi djela tih pisaca, posebice Gottfrieda Kellera, nema dvojbe da se taj korpus suvremenoj kulturnoj javnosti ponajprije može približiti novim prijevodima i novim izdanjima. U tom kontekstu treba stoga promatrati vrijednu inicijativu izdavačke kuće Alfa da objavi prijevod romana Effi Briest Theodora Fontanea (1819–1898): to danas nedvojbeno najpoznatije i najcjenjenije djelo njemačkoga realizma, objavljeno prvi put 1895, odlično je na hrvatski preveo i komentarima opremio Ivan Ott, a izdanje je popraćeno i nadahnutim pogovorom Ande Bukvić Pažin.

Realizam na njemački način

Slaba međunarodna rezonancija njemačke književnosti realizma, u kojoj središnje mjesto pripada upravo Fontaneu, u stručnoj se literaturi dugo objašnjavala „zaostajanjem“ njemačkoga u usporedbi s ruskim, francuskim ili engleskim realizmom: razlozi tom zaostajanju uočavani su u snažnom oslanjanju njemačkih autora na klasično-idealističke tradicije s jedne te, s druge strane, u tome što se oštra društvena kritika suvremenog društva, bitno obilježje realizma u drugim velikim europskim književnostima, u njemačkoj očituje znatno slabije.

No njemački se realizam u još jednom važnom aspektu razlikuje od ruskoga, francuskog ili engleskog: uz iznimku Gottfrieda Kellera, njemački su realisti najvažnija djela napisali tek u posljednjoj trećini 19. stoljeća, u vremenu u kojem su autori poput Theodora Storma, Theodora Fontanea ili pak Wilhelma Raabea već bili prekoračili pedesetu godinu života. Drugim riječima, najviši estetski dosezi realizma u Njemačkoj – i o tome među književnim povjesničarima postoji suglasnost – uglavnom se odnose na kasne opuse autora. Riječ je ipak o književnicima koji su već u mladosti, dakle sredinom 19. stoljeća, počeli pisati u skladu s realističkom poetikom, dakle u vremenu u kojem su oni, baš kao i velik dio liberalne građanske javnosti, bili razočarani urušavanjem ideala revolucije 1848. Imaju li se na umu ključna obilježja ranih djela njemačkih realista poput ozračja melankolije i rezignacije, tematske ograničenosti na priče iz prisnoga (malo)građanskog okružja i regionalne situiranosti, ne čudi što u očima kritičara prolaze lošije od kasnijih opusa tih autora. U vremenu nakon 1870, nakon stvaranja nacionalne države i ulaska Njemačke u snažan proces industrijalizacije i modernizacije, i njemački realisti u mnogočemu mijenjaju estetske premise svoga stvaranja, ponajprije se pritom pozicionirajući prema novoj stilskoj formaciji – naturalizmu.

Snažne kreativne poticaje pozno je stvaralaštvo njemačkih realista dobilo upravo u konkurentskom odnosu s književnošću naturalizma, prvo onoga francuskog u 1870-im, od 1880-ih i onoga njemačkog. Osim u nastanku niza važnih romana i novela, ta se činjenica očituje u znakovitim poetološkim izjavama što upućuju na specifičnosti njemačkog realizma, a time zacijelo i na razloge njegova marginalnog položaja u kontekstu realističkih razdoblja ostalih velikih europskih književnosti. Fontane je tako – za razliku od naturalista, prvoga naraštaja njemačkih modernista – bio uvjeren da se književnost treba temeljiti na „sublimiranju (Verklärung) prikazane zbilje“, jer bez toga – naglašava on 1881. – „nema ni prave umjetnosti“. Godine 1889. piše pak da se „realizam posve krivo shvaća“ ako se misli da je on „neodvojivo povezan s ružnoćom“; naprotiv, tvrdi 68-godišnji pisac u naponu stvaralaštva, realizam će biti autentičan „tek tada kada se poveže s ljepotom i kada se ono ružno, što ga prati i što pripada životu, sublimira“, i to u prvom redu sredstvima „humora“. Stoga estetska vrijednost Fontaneova književnog postupka, a slično se može reći i za autore poput Storma i Raabea, ne proizlazi toliko iz simuliranja objektivnosti, vjernih opisa zbilje ili društvene kritičnosti, važnih obilježja realističke poetike, nego se ponajprije očituje u humornom tonu kojim se naglašava subjektivna perspektiva prikazanog zbivanja, a na taj način bitno utječe i na poziciju pripovjedača.

Fontaneovi društveni romani

Tim osebujnim tonom posebno su snažno obilježeni razgovorni prizori Fontaneovih romana (uz Effi Briest, autorovi su najpoznatiji romani Irrungen Wirrungen – Zabune, zablude, 1888. i Der Stechlin, 1898), tonom koji ujedno upućuje na žanrovsko određenje djela kao društvenih romana. Dakako, vrsno određenje Fontaneovih djela kao društvenih romana ne proizlazi samo iz razgovornoga tona što u njima prevladava; ona tom žanru pripadaju i stoga što tematiziraju društveni status likova, koji, kako se pokazuje, bitno određuje njihov životni put, često s tragičnim ishodom. U središtu se pritom ne nalaze konflikti između pojedinca i društva, pojedinca i njegove društveno određene uloge; naprotiv, Fontaneovi su protagonisti od početka fiksirani na određene identitete, na poziciju koja predodređuje i njihovu sudbinu.

Identitetska fiksiranost posebno je vidljiva na primjeru likova žena, u Fontaneovu djelu zastupljenih kao u malo kojega drugog njemačkog autora. Te žene današnjem su čitatelju i bliske i strane – bliske jer ih autor opisuje iznimno profinjenim postupkom psihološke diferencijacije, strane pak ponajprije zbog njihova fatalizma. Upravo se na primjeru naslovne junakinje romana Effi Briest može prikazati autorova navlastita karakterizacija ženskih likova, kojih je prostor djelovanja u suvremenom društvu – kako Fontane u tom i drugim svojim djelima pokazuje – u svakom pogledu bitno uži nego u muškaraca. Ograničenost ženine slobode djelovanja u tom se romanu tematizira na posebno snažno tabuiziranu segmentu seksualnog morala 19. stoljeća, na bračnoj nevjeri, koja se muškarcima redovito tolerirala, dok bi za žene, kada bi se razotkrila, značila drastično kažnjavanje. Mlada, zapostavljena Effi Briest dospijeva tako na kratkotrajnu ljubavnu stranputicu zbog koje će više godina poslije, kada o njoj slučajno doznaje njezin muž, dospjeti u potpunu društvenu izolaciju, ostati bez obitelji i djeteta te naposljetku biti otjerana i u preranu smrt.

Rušenje tabua

O silnoj društvenoj provokativnosti ženske bračne nevjere u 19. stoljeću svjedoče i druga književna djela na tu temu u europskim književnostima. Ima li se na umu tabuiziranost izvanbračne seksualnosti, ne čudi što je institucija braka mnogim autorima poslužila kao prikladan model za prikazivanje napetosti što je vladala između individualnoga traganja za srećom i krutih društvenih normi. U skladu s njima sankcije su zbog kršenja normi, kako je spomenuto, snosile uglavnom žene. Stoga su suvremeni pisci, tematizirajući ženski preljub, zapravo pokazivali težnje žena za emancipacijom, težnje redovito suprotne dominantnim društvenim stavovima, odnosno – kako su ih suvremenici nazivali – „konvencionalnim lažima“ epohe: primjeri su brojni i sežu od Flaubertove Gospođe Bovary (1857) preko Tolstojeve Ane Karenjine (1877) do Fontaneove Effi Briest (1895).

Preljubničke afere, inscenirane u tim djelima, uglavnom se temelje na autentičnim životnim pričama, pa tako i Fontaneova. No Fontane je uvijek naglašavao onaj opći, društveni aspekt građe, a detalji skandala nikada ga nisu pobliže zanimali. Godine 1894. zabilježio je s tim u vezi: „Ljubavne priče, u svojoj zastrašujućoj sličnosti, imaju u sebi nešto dosadno, ali stanje društva, slika običaja, ono prikriveno i opasno političko što takve stvari u sebi imaju, ono je što me u tome silno zanima.“

O čemu je zapravo riječ u romanu Effi Briest? Fontane je to jednom prilikom sveo na kratku formulu: „Preljubnička priča kao i stotinu drugih.“ No koliko god se činila običnom, to je ipak vrlo neobično ispripovijedana priča o preljubništvu, ponajprije stoga što se bitan dio priče uopće narativno ne posreduje, naprotiv, svjesno se prešućuje, dok se s druge strane naširoko prezentiraju drugi pripovjedni rukavci. Ispušta se strastvena priča o preljubu, zacijelo stoga što nekih osobitih strasti u njoj nije ni bilo. Nasuprot tome opširno se pripovijeda sve ono što joj je prethodilo, a iscrpno se iznose i njezine fatalne posljedice. I upravo činjenica da nešto čega jedva da je bilo poprima tako užasne posljedice za sudionike čitavu jednu epohu razotkriva u svoj njezinoj nehumanosti i okrutnosti. Pokazuje se da je ta epoha, a riječ je o pruskom društvu potkraj 19. stoljeća, spremna žrtvovati pojedinca ustrajavanjem na vrlo upitnim, iz nekih drugih vremena prenesenim vrijednostima, vrijednostima koje visoki državni činovnici bespogovorno prihvaćaju i ispunjavaju, ne obazirući se pritom na posljedice koje iz njih proizlaze.

Psihološko nijansiranje

Žrtvuje se, kako je spomenuto, Effi Briest, razigrana, neiskusna, ljepuškasta kći brandenburškog plemića koja se u sedamnaestoj godini primorava na brak s dvadeset godina starijim barunom Von Instettenom. Instetten obnaša važne dužnosti u činovničkom provincijskom aparatu, miljenik je – kako se usput doznaje – i sama kancelara Bismarcka te ne čudi što mu se proriče blistava karijera i što se istodobno i Effi, uda li se za ambicioznoga političara, proriče brz uspon na društvenoj ljestvici. I doista, nakon tri godine života na politički osjetljivu sjeveroistoku Njemačkog Carstva, gdje je Instetten uspješno promicao državne interese, a njegova se mlada supruga uglavnom dosađivala u njoj posve stranu okružju, bračni par seli se u Berlin: Instetten postaje savjetnikom u ministarstvu unutrašnjih poslova, a dvadesetogodišnja Effi dijelom velegradske društvene kreme. Na kraju romana pak, u dvadeset devetoj godini života, Effi umire – nakon što je bila prisiljena na razvod braka i odvajanje od jedinog djeteta, nakon što je bila isključena iz društvenog života i naposljetku se nasmrt razboljela.

Ono što može zbuniti današnjega čitatelja jest nerazmjer između iznimno teških posljedica koje mlada žena mora snositi i sporednosti, usputnosti njezine erotske pustolovine. Fontaneu očito nije ni bilo do toga da aferu u svom romanu prikaže kao veliku, zabranjenu ljubav: naprotiv, čitatelj doznaje vrlo malo o Effinu tajnom druženju s bojnikom Crampasom, časnikom u lokalnom garnizonu i rutinskom zavodniku. Sve upućuje na to da je riječ o slučajnoj, kratkotrajnoj vezi, proizišloj iz dosade ili iz nepromišljenosti mlade, zapostavljene žene za života u Kessinu, zabačenu gradiću na Baltičkom moru. Vidi se to već i po tome što svršetak veze Effi očito donosi olakšanje, a i Crampasu ona nije značila ništa više od prolazne pustolovine.

Posljedice slučajnog Instettenova otkrića pisama koja je Crampas pisao Effi za trajanja veze, i to šest godina poslije, u trenutku u kojem je kratkotrajna ljubavna veza bila daleka prošlost, treba promatrati u kontekstu Fontaneove „političke“ interpretacije ljubavne priče. U tom svjetlu Instettenova reakcija gubi privid spontanosti i emocionalnosti: okolnost što suprugu proračunato tjera u izolaciju, a neizravno i u smrt, što njezina nekadašnjeg ljubavnika izaziva na dvoboj i hladnokrvno ubija, upućuje na to da on sve to čini isključivo iz osjećaja dužnosti. Očito je riječ o osobi koja se zadrto drži društveno nametnutih principa, podjednako formalnih i neformalnih: kao što ih se slijepo drži u svom djelovanju u sklopu pruskoga činovničkog aparata, tako to čini i u kritičnoj fazi vlastitog braka. Čitatelj naposljetku doznaje da afera nimalo nije naškodila njegovoj karijeri, naprotiv, „dosljednost“ koju je u njoj pokazao čak mu i koristi pri daljem usponu na činovničkoj ljestvici.

Kada je riječ o socijalno-povijesnim elementima priče, valja istaknuti, i to se u romanu jasno vidi, da je jaz između aristokracije i građanstva potkraj 19. stoljeća u društvima poput njemačkoga bio još vrlo dubok. Zanimljivo je međutim, a i to Fontane jasno pokazuje, da između dvaju vodećih društvenih slojeva više nema razlika u pitanju bračnog morala, da se u tom vremenu opće prihvaćenim može smatrati koncept obiteljskog ćudoređa koji je u 18. stoljeću razvilo građanstvo (a koji se bitno razlikovao od labavih, nerijetko poligamnih bračnih veza tadašnjega plemstva). Stoga je za socijalnu tematiku manje relevantno što se društveni rang bračnih partnera u trima europskim istaknutim romanima o ženskom preljubništvu bitno razlikuje: u Flaubertovoj Gospođi Bovary riječ je o provincijskom građanstvu, u Effi Briest o nižem plemstvu, u Tolstojevoj Ani Karenjini pak o visokoj aristokraciji.

Valja ipak podsjetiti na to da Fontaneov roman nije samo priča o preljubničkoj aferi i da ustrajavanje na tome njezinu aspektu zaklanja pogled na niz drugih važnih segmenata djela. Velik dio naracije posvećen je – inače psihološki vrlo diferencirano izvedenu – prikazu odnosa između Effi i Instettena, odnosa u čijim počecima znatno više pretežu distanca i odbojnost nego bliskost i povjerenje. Naivno-romantična očekivanja sedamnaestogodišnjakinje o braku kao stanju visoke emocionaliziranosti u intimnoj sferi i uzbudljivih zbivanja u društvenom životu, već se zarana počinju dopunjavati neizvjesnošću i zebnjom o tome kako će izgledati njezin odnos sa znatno starijim i iskusnijim, očito i silno zaposlenim, muškarcem respektabilne karijere. Njezine iluzije dodatno se počinju rasplinjavati po dolasku u provincijski gradić u kojem se Effi, uz iznimku nekoliko – u mnogočemu bizarnih – poznanstava, osjeća osamljenom i zapostavljenom. Fontane je pritom usredotočen na prikaz psihičke potresenosti koju to stanje izaziva kod mlade žene, prikaz koji se kumulira u motivu Kineza, zacijelo jednoga od središnjih motiva romana.

Po dolasku s Effi u Kessin Instetten joj naime svraća pozornost na egzotične strane primorskoga gradića, posebno na doseljenike iz raznih zemalja, pa tako i na jednog Kineza čiji se grob nalazi u blizini plaže. U drugoj prigodi objašnjava joj kako je taj Kinez, zapravo sluga jednog pomorca, bio upleten u zagonetnu ljubavnu priču s gospodarevom unukom, koja je pak netragom nestala, a on ubrzo potom umro i bio pokopan blizu mora. Instettenove priče ostavljaju dubok dojam na mladu ženu, njezini osjećaji kreću se pritom između uzbuđenja zbog susreta s neobičnim stranama života na prvi pogled mirna gradića i uplašenosti nelagodnim, jezovitim detaljima Instettenove priče. Stoga o Kinezu Effi ne želi čuti više nikakve potankosti jer strahuje da će je obuzeti „vizije i snovi“ u kojima bi se mogao javljati baš taj Kinez. I doista, dok često sama boravi u velikoj, njoj ionako vrlo tajanstvenoj obiteljskoj kući, Effi će moriti snovi u kojima će se javljati duh zagonetnoga stranca. Taj motiv – podrijetlom nedvojbeno smješten u širi povijesni kontekst, posebno pak kao podsjećanje na suvremene njemačke kolonijalne ambicije – nudi različite interpretacije.

Ponajprije se to odnosi na duševne nedaće mlade žene u prvim mjesecima braka: od sama početka stoji tako Kinez između žene i muža kao simbol za Effine želje i strahovanja, kao šifra za Instettenovo ophođenje sa suprugom i kao dominantan predmet razgovora i konflikata. Pritom je Effina duboka emocionalna potresenost sablasnim likom, njezina istodobna užasnutost i fasciniranost, usko povezana s njezinim nezadovoljstvom bračnim životom u Kessinu, s njezinom izoliranošću u braku s muškarcem koji joj se čini „hladnim poput snjegovića“ i koji je povrh toga često odsutan. Očito je da Instetten u emocionalnom i erotskom smislu zapostavlja mladu ženu i da se sablasne vizije što je obuzimaju mogu, kako navode neki interpreti, tumačiti kao izraz njezinih potajnih želja i kao materijalizacija njezinih strahova. Nije slučajno što za jedne dulje Instettenove odsutnosti, povezane s važnim susretom s Bismarckom, Effi noću ima viziju da je duh Kineza kročio pred njezin krevet.

Sablasna lokalna legenda i s njome povezani motivi postaju tako za trogodišnjega života u Kessinu (a to razdoblje obuhvaća šesnaest od ukupno trideset šest poglavlja romana) središnjom temom razgovora, temom u kojoj do izražaja dolaze i nepomirljive razlike između Effi i njezina supruga. Zanimljivo je pritom da Instetten ne pokazuje nimalo osjetljivosti za situaciju u koju Effi zapada slušajući njegove priče o Kinezu, on ne zapaža njezinu želju za promjenom teme razgovora niti pokušava ublažiti njezina strahovanja. Ima li se na umu i njezin dojam da se Instetten s njezinim noćnim morama ophodi tako ozbiljno „kao da u njima ipak nešto ima“, može se zaključiti da je njemu Kinez neka vrsta kultnog lika. Čini se usto da on u legendi o Kinezu vidi neke sličnosti s vlastitom životnom pričom, posebno s odricanjima u mladosti koja su mu bila nametnuta. (Već na početku romana neizravno se ukazuje na to da je Effina majka u mladosti imala kratkotrajnu sentimentalnu vezu sa svojim vršnjakom Instettenom prije no što se udala za znatno starijega Briesta.)

Osim na Instettenovu prošlost i na njegovo ophođenje s Effi u počecima braka, motiv sablasnoga Kineza baca svjetlo i na Effinu izvanbračnu vezu s bojnikom Crampasom. I dok se Instetten pokazuje nesposobnim da iskorači iz svoga vlastitog, krutim društvenim normama obilježena svijeta i da prema Effi uspostavi autentičan emocionalni odnos, Crampas se pokazuje kao čovjek koji joj pokušava ponuditi izlaz iz njezinih tjeskoba. Razlog Instettenova ustrajavanja na kultu Kineza Crampas vidi u njegovu nastojanju da na suprugu djeluje odgojno, odnosno, drugim riječima, da je sustavno drži u strahu kako bi nad njom zadržao dominaciju i za svojih čestih odsustvovanja. Ipak, ima li se na umu bojnikova strategija zavođenja koja se uglavnom sastoji u slabljenju suprugova autoriteta i pokušajima da Effi izvuče iz područja njegova utjecaja, jasno je da Crampas ne može biti posve vjerodostojan tumač Instettenova ponašanja. Bilo kako bilo, s početkom preljubničkog odnosa mijenja se i značenje motiva Kineza u Effinu životu, premda i nadalje ostaje obilježeno ambivalentnošću: s jedne strane u njemu se očituje čežnja za tjelesnim užicima, s druge pak strahovanje da će zabranjena veza biti otkrivena. No strah od natprirodnog popušta i Effi s vremenom dovodi u stanje da prema nekadašnjoj noćnoj mori razvije posve relaksiran odnos.

Preseljenjem u Berlin odnos bračnih partnera postupno se stabilizira, Effi počinje u Instettenu zapažati i njegovu „nježnu“ stranu koja joj je u Kessinu bolno nedostajala, a znatno se bolje osjeća i u velegradskom društvu. I premda u berlinskom stanu ne nalazi ništa sablasno, povremeno prisjećanje na kesinskog Kineza u svijest joj vraća i bojazan od mogućeg otkrića preljuba – primjerice kada u jedne sluškinje otkrije slike Kineza ili kada se na putovanju sa suprugom nađe u selu koje se zove Crampas. Naposljetku, u znaku tog motiva Effina se ljubavna pustolovina i otkriva, a on neizravno obilježuje i ostatak njezina života.

Osebujna autorska poetika

U motivu Kinezova duha povezuju se i prepleću svi tematski aspekti Fontaneove priče o ženskom preljubu (kojega, kako je rečeno, jedva da je bilo), u prikazu tog motiva mogu se jasno uočiti i specifični postupci autorove realističke poetike. Višestrukost perspektiva iz kojih se preljubnička afera može sagledati upućuje na to da tek iz njihova zbroja može proizići uvjerljiva i uravnotežena ocjena prikazana zbivanja. Otuda Fontaneova društvena kritika nije tako jednoznačna kako se može učiniti promatra li se samo iz jednoga, primjerice iz Effina rakursa, nju valja sagledati u nizu detalja što određuju priču: od Instettenove emocionalne uštogljenosti, preko Effina neiskustva i lakomislenosti do Crampasovih rutinskih metoda zavođenja, upravo onih aspekata priče što dovode do preljubništva i svih njegovih posljedica. Krivnja zbog Effine smrti na taj se način raspoređuje na više strana, pri čemu ne treba isključiti ni krivnju protagonistice. Provodni motiv Kineza – uz još neke česte motive poput Effine djetinje bezbrižnosti ili Instettenova slijepa pridržavanja kodeksa časti – na zoran način upućuje na dubinske slojeve ljudske psihe i nadomješta široke analitičke digresije iz autorske perspektive. Takvom uporabom motiva Fontane postiže začudnu konzistentnost pripovjednog tkiva, ističući pritom podudarnosti između različitih područja s jedne i proturječnosti unutar prividnoga sklada s druge strane. I premda se na taj način u velikoj mjeri može proniknuti u osjećaje i postupke likova, oni naposljetku ipak izmiču definitivnim određenjima. U tom, kao i u nizu drugih obilježja Fontaneove pripovjedne fikcije, mogu se otkriti izazovi i za današnje čitatelje.