Kafkin proces preobrazbe svijeta

Franz Kafka, zatajni kritičar svih civilizacijskih i književnih shema, u pismu od 27. siječnja 1904. piše da bi trebalo čitati samo knjige koje nasrću na nas, izazivaju nam bolove i zbunjenost, knjige koje poput sjekire razbijaju led u našoj svijesti. Ako je Edvard Munch svojom slikom Krik najavio modernističko slikarstvo, praški pripovjedač Franz Kafka tom je vizionarskom izjavom najavio paniku u književnosti u doba oko Prvoga svjetskog rata (baš u vrijeme tiskanja svojih djela Preobrazba i Osuda), odnosno zacrtao nam je zarana veliki labirint tjeskobe u kojem će se „zagubiti“ ne samo brojni pisci, nego i slikari, skladatelji, poput Trakla, Bretona, Kubina, Artauda, Chirica, Ernsta, Magrittea.

A vizionarski Kafka pojavio se u novom hrvatskom prijevodu – knjiga Pripovijetke i prozni fragmenti (OceanMore, 2016) Franza Kafke daje nam uvid u autorove manje poznate ili nepoznate proze, pisane od sama početka do dvadesetih godina 20. stoljeća, što ih je potisnula razvikana školska lektira. Tako vidimo da je Kafka već 1907/08. godine u pripovijetki Svadbene pripreme na ladanju najavio svoju veliku temu preobražaja čovjeka u životinju i njezin dotad neviđen apsurdni smisao. Nije, naime, šokantna sama metamorfoza, nego to što se crna jeza trpi usred bijela dana, mirno i spokojno, kao da je i nema. I to što je preobrazba prvi put u književnosti planula na sivom tlu, u suvremenoj građanskoj sredini, otrgnuta iz kolijevke fantazija, u kojoj su je zibale folklorne bajke i maštoviti pisci iz razdoblja romantizma. Tako u spomenutoj priči (nažalost nedovršenoj i objavljenoj posthumno) ženik Eduard Raban na tmurnoj kišnoj ulici razmišlja o mrskom putovanju na ladanje te zamišlja kako će tamo poslati svoje odjeveno tijelo, dok će on ostati ležati u krevetu u obliku golema kukca, jelenka ili hrušta. Preobrazba je veoma dojmljiva i u pripovijetki Umjetnik u gladovanju (1922), također uvrštenoj u knjigu – umjetnik se četrdeset dana iscrpljuje u kavezu pred navijačkom publikom (je li Kafka ovdje izvrsnim opisima rulje najavio medijski senzacionalizam?) te patnički demonstrira svoje umijeće, pretvarajući se u koščatu cirkusku životinju, nesretan što promatraju njegovo izobličeno tijelo, a ne razumiju transformacije njegove duše. Preobrazbe su snažne i u pripovijetki Opis borbe (1904/ 05), u kojoj se tijekom jedne šetnje događa niz apsurdnih dijaloga i nemotiviranih događaja, poput preobrazbi čovjeka u krajolik i obratno.

Druga Kafkina opsesija – užas svijeta kao stroja (birokracije), čime je Kafka nedvojbeno predvidio današnje vrijeme, iznimno je snažna u pripovijetki U kažnjeničkoj koloniji (1919), koja bi se slobodno mogla staviti u red Kafkinih najsjajnijih primjera uzaludnosti procesa što su opisani bolno realistički, a opet bride u prostoru nestvarnoga, bez ikakva uzroka i svrhe. Na otok dolazi stranac, svjedočiti smaknuću optuženika koji uopće nema presudu – nadobudni časnik do najpreciznijih detalja opisuje sofisticirani stroj za smaknuće (gotovo je čitava pripovijetka opis stroja), a da pritom nitko od likova ne iskazuje trzaje duše, kao da su svi zakrpane, klatarave marionete u krutoj zbilji, ili, moderno kazano, kao da su androidi što ih je programirao nevidljivi Big Brother, kako bi precizno odradili društvenu zadaću za neshvaćeno „opće dobro“.

Svijet kao mučan stroj

Odličan primjer iracionalne snage birokracije pokazuje i pripovijest Blumfeld, postariji neženja (1915) – revni samac, kojemu je svakodnevica matematički posložena, jednoga dana u stanu zatječe dvije lopte koje samostalno skakuću, a da pritom abnormalnu pojavu prihvaća opet posve normalno, kao nešto po sebi dano, odnosno fantastično i zbiljsko stoje mu u istoj ravnini. Dapače, Blumfeld pokušava staloženo i mehanički izračunati kretnje loptica tako da one uvijek ostanu skakati iza njega, da ne iskoče iz kruga njegove kontrole. U drugom dijelu pripovijetke upoznajemo junaka kao tvorničkog nadglednika koji u detalje proračunava svoj posao, kivan na dva mlada pomoćnika što se ne drže njegova patološki zacrtana reda. Među brojnim alegorijskim tumačenjima Kafkine pripovijetke (a svaki Kafkin tekst zadaje glavobolje interpretatorima, jer autor ni sam ne želi riješiti zagonetku) loptice možemo shvatiti kao simbol nestašnih pomoćnika (radnika), kao grčevit pokušaj hladnoga racionalnog bića da pokori i neobjašnjive sile u svome svakodnevnom birokratskom nacrtu. Kafka, opsjednut svijetom kao strojem, u dnevničkim zapisima 1911. piše: „Sve mi izgleda kao konstrukcija“, odnosno: „ja sam lovac na konstrukcije“. Nije li i time anticipirao neke današnje moderne znanstvenike, koji npr. morbidnom idejom kloniranja nastoje „ubiti“ klasični svijet tajni i ustoličiti na zemlji čovjeka-Boga, što poistovjećuje čak i život i smrt?

Valja naglasiti da su, za razliku od futurista koji su slavili brzinu i ljepotu stroja, ekspresionisti, a osobito njemački, zaranjali u tjeskobu i krajnju otuđenost mehanizirane civilizacije, što najbolje pokazuju Kafkine katastrofične vizije što „plešu“ u duboko osamljeničkom ozračju. U zapisima 1914. piše o „stravičnosti svega što je puka shema“. No deformacije nisu samo Kafkina fikcija, nego i njegova vizija buduće ljudske svijesti. U svojim Razgovorima s Kafkom Gustav Janouch bilježi Kafkine reakcije na Picassa na izložbi suvremenoga slikarstva – na Janouchovo zapažanje da Picasso iskrivljuje objekte Kafka odgovara: „Ne vjerujem da je tako. On bilježi samo izobličenja koja još nisu prodrla u našu svijest.“ Umjetnost dalje uspoređuje sa zrcalom koje mora „žuriti, preuranjivati“ poput sata.

Kafka, nijemi film i nadrealizam

Brojna literatura o zagonetnome Kafki daleko nadmašuje njegov relativno skroman opus, koji bi bio uvelike skromniji da je Max Brod poslušao njegovu posmrtnu želju da mu se ostavština spali. Za piščeva života izišlo je samo nekoliko zbirki pripovijedaka i skica – Preobrazba (1915), Osuda (1916), U kaznenoj koloniji (1919), Seoski liječnik (1919) i Umjetnik u gladovanju (1924). Većina djela objavljena je posmrtno: mnoge pripovijetke, dnevnici te slavni romani Proces (1925), Dvorac (1926), Amerika (izvorni naslov Čovjek kojemu se zameo trag (1927). Kafki se, kako se osvrće i Perić u pogovoru, pristupalo sa svih strana – marksistički (otuđenje u kapitalizmu), egzistencijalistički (bačenost čovjeka u svijet bez Boga), frojdovsko-psihoanalitički (edipovska interpretacija odnosa Kafke i oca), mistično-religiozno (grozničava potraga za višim smislom svijeta, odnosno za Bogom)… No u šarenilu pristupa Viktor Žmegač u knjizi Strast i konstruktivizam duha (Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća (Matica hrvatska, 2016) prvi se laća zanimljive usporedbe Kafke i tehnike tada avangardnoga crno-bijeloga filma. Pražanin je, naime, u svojim dnevnicima bilježio razne dojmove o filmu koji ga je zadivio svojim slikovnim govorom. Žmegač, iznenađen što istraživanje Kafke nije dosad uvrstilo paralelu Kafka – film, objašnjava kako su piščevi romani i kratki prozni tekstovi vizualno srodni crno-bijelim filmovima; naime, i Kafkina je proza crno-bijela, jer u autorovu stilu izostaju boje: odijelo je odijelo, ono nije ni smeđe, ni žuto, čak ni sivo; nebo je nešto visoko iznad nas; ne osjećamo je li plavo, sivo ili ružičasto. No, objašnjava Žmegač, u Kafke ima svjetlosnih efekata – nešto se u njegovim opisima osvjetljuje, nešto zatamnjuje, što je povezano sa sjenčanjem, optičkim fenomenom crno-bijele snimke.

Zanimljiva je usporedba Buñuelovih filmova, u kojima je fantastični realizam veoma sličan Procesu ili Preobrazbi – kao što se čovjek u Kafke preobražava u kukca, što obitelj prihvaća posve mirno, tako u Buñuelovu filmu Zlatno doba u građanski salon posve nemotivirano ulazi konjska zaprega, a da se nitko iz obitelji na nju ne osvrće (na tu antologijsku scenu, tvrdi Žmegač, filmska literatura nije se dovoljno osvrtala).

Iako se Kafku stavlja u svijet ekspresionista – zbog fantastičnih zbivanja, groteski, ekstrema – suzdržanim asketskim jezikom istodobno se udaljava od ekspresionističke književnosti, što buja slikovitim, metaforičkim uzletima, kao i od ekspresionističkog i fovističkog slikarstva, što žari bojama, posve suprotno od njegove mahom crno-bijele konstrukcije apsurdnoga svijeta.

Žmegačeve originalne komparatističke analize idu dalje, pa Kafku stavlja i u kontekst nadrealističkoga slikarstva – začudni slikarski spojevi nespojivoga veoma su slični Kafkinoj tjeskobi bez obrazloženja. Uzmimo na primjer kolaže Maxa Ernsta, na kojima dominiraju sumanute životinje s ljudskim obilježjima, kao i mnoge slike Renéa Magrittea, na kojima je groteska prikazana gotovo fotografski dosljedno. Pristup veoma sličan Kafkinu: samo prividno realističan stil može još više produbiti užas besmisla. Magritteova slika Manetov balkon na vjerno prikazanu balkonu daje nam morbidan prizor sa smeđim lijesovima, koji su oslikani toliko precizno da smrt ne izaziva patnju ili sažaljenje, nego gotovo racionalno pomirenje s prizorom, kao da se radi o pripremama za pogreb. Opet kafkijanska jeza bez velikih upitnika, s običnom, krutom točkom na kraju.

Kafkino proročanstvo

Valja spomenuti i platna Giorgia de Chirica, preteče nadrealista, koja prikazuju bezlično okružje egzistencije, odnosno svijet koji kao da se, baš kao u Kafke, zaustavio, skamenio. No dok slike ipak gledamo, škrt i precizan jezik kojim Kafka prenosi svoju bujnu maštu uvijek je bio izazov prevoditeljima. U zajedničkom djelu Kafka: prema maloj književnosti Gilles Deleuze i Felix Guattari tvrde da Kafka uopće nije pisao tako mučno i patnički kao što smo naučili iz školskih tumačenja Preobrazbe ili Procesa, već, naprotiv, da je Kafka bio vedar, itekako sklon humoru, dakako crnom iliti mazohističkom. A upravo je Perićev prijevod osvijetlio i humornu stranu Kafke, veću dinamiku njegova teksta no što smo bili navikli do sada (valja spomenuti da je Perić nedavno preveo i Kafkin Dvorac).

Kafka je 1921. u dnevnik zapisao da i zbog metafora „očajava nad književnošću“, a s apsurdom se poigravao baš poput nadrealista, pa tako, prisjetimo se, u Procesu božica pravde u ruci drži vagu, a na očima povez, dok su joj na petama krila. Pravda je tako slijepa, a krila nas vazda plaše da će odletjeti u nepoznato. Božica pravde i danas nam ne daje odgovore na pitanja: odakle otuđenje u premreženom svijetu, odakle u slobodarskom nizanju milijardi informacija osjećaj neinformiranosti? Odakle u virtualnom svijetu osjećaj stvarnosti? No među nabrajanjima apsurda današnje civilizacije predočimo možda najapsurdniju, najkafkijanskiju sliku: buljimo u ekrane, aktiviramo „mozak“, posve zapuštamo tijelo, pa se svi u budućnosti pretvaramo u statične ljude s velikim glavama i malim, zakržljalim udovima, transformirani gotovo doslovce u Kafkine kukce. Hoćemo li tada Preobrazbu čitati kao krajnje realističku prozu?