Europska recepcija hrvatske književnosti

Prije deset godina, u listopadu 2007, održani su 28. zagrebački književni razgovori u organizaciji Društva hrvatskih književnika. Tema je tih književnih razgovora bila budućnost hrvatske književnosti u europskom kontekstu i, posljedično, na europskom tržištu knjiga. Prošlo je deset godina, objavljene su mnoge knjige, mnoge su i prevedene, ali i dalje ostaje pitanje je li se moglo više i, naravno, može li se više u budućnosti. O spomenutim pitanjima, a i o recentnoj recepciji hrvatske književnosti izvan Hrvatske, razgovarali su književnici, teoretičari i prevoditelji na 38. zagrebačkim književnim razgovorima u Društvu hrvatskih književnika.

Ovogodišnji ZKR održan je od 5. do 8. listopada. Razgovori su službeno otvoreni 5. listopada domjenkom u prostorijama Društva, a tom je prigodom predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović održao pozdravni govor.

Program Zagrebačkih književnih razgovora ove je godine bio podijeljen u tri tematske cjeline unutar kojih su održavana izlaganja u vremenskom okviru od 30 minuta (15 minuta izlaganja i 15 minuta rasprave). Kao opći tematski okvir razgovora navedena je široka tematska odrednica hrvatske književnosti u europskom kontekstu, ali kako to obično biva sa znanstvenim i književno-umjetničkim druženjima, u tijeku su se razgovora kristalizirale neke žarišne, ili problemske, točke koje su na neki način nadišle samu tematsku raspodjelu. Primarno je to bio, pogotovo prvoga dana, problem plasiranja hrvatske književnosti europskim čitateljima u kontekstu izdavaštva, prevođenja i promoviranja hrvatske književnosti, a u tom je kontekstu često istican i problem nedostatnosti sredstava za financiranje spomenutih djelatnosti, na što je ponajviše ukazivao povjesničar književnosti i kritičar Ivica Matičević. Prva je radna sjednica tematski naslovljena Konteksti, druga Veze, a treća Prepoznavanja.

Prevođenje kao ključ

Prva je radna sjednica započeta izlaganjem Almira Bašovića, koji je s Dubravkom Sesar vodio prvu sjednicu. Izlaganje Almira Bašovića, nazvano Drame Janka Polića Kamova, bilo je usmjereno na metateatarsku i metatekstualnu razinu Kamovljevih drama, odnosno na pitanje dijaloga kao temelja dramske književnosti. Kao jedna od točaka Kamovljeve drame koje vode do zaključka o dijalogu navodi se i nemogućnost dramskih osoba da se, u svojoj iščašenosti iz granica koje klasična drama nameće, istaknu kao individue. Uslijedilo je izlaganje Leszeka Małczaka o temi (Ne)prisutnost hrvatske književnosti u Poljskoj. L. Małczak, stručnjak za hrvatsko-poljske i poljsko-hrvatske kulturne i književne veze, razloživši tu dugotrajnu i snažnu međukulturnu vezu na pet razdoblja, odabrao je posljednja tri razdoblja (od 1918. do danas) kao predmet izlaganja. Pritom je istaknuo kako „u najnovijem razdoblju mjesto države kao vodećeg i jedinog patrona u međunarodnim kulturnim odnosima u hrvatsko-poljskim vezama zauzimaju inicijative pojedinaca“. Ističe se i Benešićeva važnost u razdoblju od 1918. do 1939. Kao što je Benešić bio svojevrsna spona između hrvatske i poljske književnosti i kulture, tako je i Marko Bruerević, odnosno Marc Bruère-Desrivaux, spajao hrvatsku (dubrovačku) i francusku književnost. Upravo je o ulozi Marka Bruerevića u hrvatskoj i francuskoj književnosti izlagala Iva Šarić.

Sličnom se temom pozabavio i Csaba G. Kiss, koji je referirao o Kontekstu recepcije hrvatske književnosti u Mađarskoj, istaknuvši dugotrajnu kulturnu i političku vezanost Hrvatske i Mađarske, ali pritom i kadšto zanemarujući podčinjenost Hrvatske u tim prošlim odnosima. Ipak, Kiss donosi zanimljivu analizu recepcije Gjalskog, Krleže i Fabrija prema ostalim hrvatskim autorima, koji su u Mađarskoj mahom ostali zanemareni.

Svein Mønnesland preispitao je, često isticanu, poveznicu između Ivane Brlić-Mažuranić i Hansa Christiana Andersena nastojeći pritom utvrditi postoji li neka konkretnija poveznica osim one da su oboje pisali bajke.

Elisabeth von Erdmann izložila je koncept nature writing u djelima Andriane Škunca i Ede Popovića uspoređujući ih s djelima Roberta Macfarlanea.

Sead Muhamedagić, književni prevoditelj, publicist i pjesnik, izložio je temu Književno prevođenje – kategorički imperativ smještanja hrvatske književnosti u europski kontekst. U središtu pozornosti bio je problem prevođenja hrvatske poezije na njemački jezik. Muhamedagić je pretočio vlastita prevoditeljska iskustva i nastojanja u ovo izlaganje te u zaključku iznio „praktične zamisli rada na nastajanju respektabilnih prijevoda suvremene hrvatske poezije u interakciji s pjesnicima“, a usput se osvrnuo na rad svojih prevoditeljskih kolegica i kolega.

Svoje iskustvo boravaka i gostovanja na stranim sveučilištima te na inozemnim konferencijama, Helena Peričić iskoristila je za svoje izlaganje naslovljeno Neke zamjedbe o recepciji hrvatske književnosti na inozemnim sveučilištima. Naglasak je stavljen na europske sveučilišne centre. Goran Krnić, izlaganjem teme Hrvatska književnost u Njemačkoj danas – prisutnost, recepcija, poučavanje, i Lucija Šarčević, temom Hrvatski jezik i hrvatske knjige na visokim učilištima, u hrvatskoj nastavi i knjižnicama SR Njemačkoj, usmjerili su pozornost na recepciju hrvatske književnosti u Njemačkoj, a pritom su oboje izložili problem položaja hrvatskoga jezika i književnosti u njemačkom sustavu višeg obrazovanja. Tematski slično izlaganje imao je Tihomir Glowatzky, čija je tema bila Hrvatska književnost na njemačkom tržištu. Tema je potaknula energičnu raspravu o prevoditeljstvu i odnosu države prema toj, za hrvatsku književnost, vrlo važnoj djelatnosti. Francisco Javier Juez Gálvez izlagao je o recepciji hrvatske književnosti u Španjolskoj, a Mladen Machiedo o recepciji hrvatske književnosti u Italiji.

Specifičnosti hrvatske književnosti

Dubravka Sesar govoreći o specifičnostima hrvatske književnosti u širem slavenskom i slavističkom kontekstu istaknula je dvije hrvatske književnopovijesne posebnosti. Prva je razvijena renesansna književnost mediteranskoga tipa, a druga su posebnost dijalektalne razlike u jeziku hrvatske književnosti. O specifičnostima hrvatske književnosti izlagali su i Maciej Czerwiński i Magdalena Dyras. Czerwiński je izložio temu Mediteran – prostor susreta, sučeljavanja i stapanja. Bogdan Radica, Ivan Meštrović, Nedjeljko Fabrio pritom razmatrajući susrete i, posljedično, mehanizme stapanja različitih kulturnih idioma. Sâm pristup obradi teme stoji u metatekstualnoj korelaciji s temom pa Czerwiński ne izdvaja književnost kao odvojeni otok, nego kao dio kulture, dio širega konteksta. Izlaganje Magdalene Dyras bilo je koncentrirano više na žanrovski specifikum nego na kontekstualna obilježja, ali ipak uspostavljena je i veza između pripovjedačkih strategija hrvatskih autora, kao što je primjerice Nedjeljko Fabrio, i talijanskih autora, Sebastiana Vassalija i Guida Morsellija.

Tema Žanr i žene, o kojoj je govorila Nella Arambašin, potaknula je žustru raspravu temeljenu uglavnom na problemu getoizacije koja nastaje kao posljedica naziva žensko pismo, koji implicira da je takvo pismo devijacija od središnjih književnih strujanja.

Zrinka Kovačević, izlaganjem s temom Hrvatsko-slovačke dramske i kazališne veze, i Ivan Trojan, temom Suvremena europska drama na hrvatskim pozornicama, obuhvatili su dva pola dramske književnosti – recepciju europske drame u Hrvatskoj i hrvatske drame u Slovačkoj.

Ovogodišnji su Zagrebački književni razgovori zaista i bili razgovori u pravom smislu riječi. Bio je to niz neposrednih i otvorenih dijaloga koji su pokazali kako angažiranost po pitanju književnosti nije stvar prošlosti, nego živa i postojana stvarnost.