Debitantska nesigurnost

Dino Bauk (rođen 1973. u Ljubljani) diplomirani je pravnik, bivši voditelj kabineta u slovenskom Ministarstvu obrazovanja i kolumnist ljubljanskog tjednika Mladina, koji od 2004. radi kao odvjetnik. Kraj. Iznova njegov je prvi roman izvorno objavljen 2015. Roman je u Sloveniji izazvao pozornost kao prvo književno djelo koje se bavi problemom tzv. izbrisanih – riječ je o otprilike dvadeset pet tisuća ljudi koji zbog neslovenskoga podrijetla početkom devedesetih nisu dobili slovensko državljanstvo čime im je onemogućeno zapošljavanje i uvelike otežana egzistencija, a mnogi od njih su bili i deportirani iz Slovenije.

Fragmentiranim nelinearnim pripovijedanjem roman prati četvero protagonista (tri mladića i jednu djevojku) kojih životna iskustva autor izlaže u obliku brojnih relativno kratkih pripovjednih dionica s pojedinim od njih u ulozi fokalizatora u svakom od poglavlja. Likove na početku zatječemo u današnjem vremenu, u njihovim ranim četrdesetima, nezadovoljne, nagrizene krizom srednjih godina, ogorčene i apatične, da bi se potom radnja vratila natrag, u razdoblje kraja osamdesetih, kad su Goran, Peter i Denis bili u dvadesetima i vrijeme provodili tulumareći i skitajući se Ljubljanom te razgovorajući o glazbi, filmu, književnosti i pop-kulturi, u stankama između uvježbavanja svog garažnog punk-rock-benda. No početkom devedesetih, za vrijeme kratkotrajna rata u Sloveniji, Denis biva deportiran (kao jedan od tzv. izbrisanih) u Bosnu, odakle je podrijetlom, a tamo ga prisilno mobiliziraju te se uključuje u rat. Njihov se bend zbog toga raspada i svatko od njih odlazi na svoju stranu – Goran postaje (korumpirani) menadžer, Peter se nepotističkim vezama zapošljava u Ministarstvu kulture, a Mary, američka misionarka mormonske zajednice u Ljubljani, biva prisiljena odseliti se u malo austrijsko selo zbog kršenja rigidnih mormonskih pravila tijekom svoje kratkotrajne ljubavne veze s Denisom.

Uzevši četvero različitih mladih ljudi za protagoniste Dino Bauk ponajprije se fokusira na oslikavanje tranzicijske slovenske stvarnosti ranih devedesetih. Pritom zapravo ispisuje generacijski roman, prozu ponajprije usmjerenu ljudima oblikovanima i odraslima na rock-glazbi, filmu, stripu. U tu svrhu rukopis garnira mnoštvom referencija – filmskih, književnih, glazbenih – a lociranjem radnje na autentične, konkretne, stvarne ljubljanske toponime slovensku metropolu čini petim važnim akterom priče. Riječ je o romanu oštre društvene kritičnosti iz pera socijalno osviještena, ali i izrazito načitana autora, što se ne prepoznaje samo iz citata kojima je tekst prožet (Aleksandar Hemon, Paul Auster, Charles Bukowski, Herman Hesse, Albert Camus, David Albahari) nego i iz autorove vješte uporabe različitih narativnih oblika i tehnika (struja svijesti, eliptično pripovijedanje, citatnost, pop-kulturna referentnost, dijaloška karakterizacija likova, česti vremenski skokovi). Ipak, autorovo neiskustvo neprestano se osjeća te roman, nažalost, nije bez nedostataka.

Zbog izbjegavanja linearnog pripovijedanja pojavljuju se neuvjerljivosti u priči (osobito u dionicama koje prate Mary u aktualnom vremenu), a dionice u kojima se ironiziraju slovenski milicajci i socijalistički politički funkcioneri ostavljaju dojam otrcanih općih mjesta, obrađenih previše puta u prozama raznih autora. Takav dojam djelomično neutralizira problematizacija tzv. izbrisanih, iako je i tu (s obzirom da je roman izvorno tiskan 2015) riječ o prilično zakašnjeloj reakciji. Zamjetna je i prevelika zalihost (u svrhu ekstenzije rukopisnoga tkiva) u obliku deskriptivnih dionica i izlaganja misaonih tijekova u kojima se ponavlja nešto već implicirano ili čak i izravno izrečeno. Od četvero protagonista njih čak dvoje ostaje papirnato i nedovoljno profilirano (Goran i Peter) i čini se da je njihova prisutnost u romanu tek funkcionalna, kako bi posredovanjem njihovih razmišljanja i postupaka autor obradio pojedine aspekte/aberacije slovenske tranzicijske stvarnosti. Ne nedostaje ni stereotipa („čefurji“ prikazani kao alkoholičari), a otkloni u fantastiku (motivi borhesovske knjižnice i kafkijansko skrivanje lika u koferu) ostavljaju dojam isforsiranosti.

Dino Bauk je elokventan, načitan autor, vješt s riječima i razvijene artikulacije, što posebno do izražaja dolazi u dionicama s Denisom kao fokalizatorom, ali njegovo se neiskustvo osjeća i u zanemarivanju diferenciranosti načina izražavanja protagonista. A ukupan dojam kvari i indolencija izdavača očitovana u izostanku fusnota u kojima bi bili prevedeni brojni dijelovi teksta izneseni na engleskom, iz obzira spram onih čitatelja koji možda ne raspolažu dovoljnim znanjem tog jezika.

Kraj. Iznova roman je o tranzicijskom svijetu otvorenih mogućnosti (naravno, za ljude lišene skrupula i obzira spram drugih, usmjerene osobnom probitku), ali i o razočaranjima, iznevjerenim obećanjima, deziluziji i konformizmu, odnosno tribusonovskoj „polaganoj predaji“ nekadašnjih buntovnika, koji se polako, iz dana u dan, sve više pretvaraju u malograđane i oportuniste, mnogo sličnije vlastitim roditeljima negoli svojim rock- i punk-idolima. To je dinamičan kaleidoskopski roman o burnom, prevratničkom vremenu koje kažnjava neodlučnost i kolebljivost, ali i u kojem solidarnost iščezava ustupajući mjesto bešćutnosti i grabežljivosti.

Kraj. Iznova roman je dojmljivih i efektnih pojedinih dionica, ali, nažalost, nedovoljno uspio kao cjelina. No Dino Bauk dokazao je darovitost i bit će zanimljivo vidjeti hoće li u idućim djelima prevladati slabosti prvijenca.