Roman o odrastanju u Lici

Svaka nova knjiga hrvatskoga prozaika i dramatičara Damira Karakaša, rođena 1967. u Plašćici u Lici, prevođena na desetak stranih jezika, izaziva pozornost javnosti. Nekad stanovnik Francuske, novinar, nagrađivani karikaturist nakon putopisnih knjiga, kratkih priča i drama napisao je devetu proznu knjigu, predstavljenu kao kratki roman, naslovljenu Sjećanje šume.

Karakaševa rodna Lika trajno je mjesto njegova nadahnuća; popularnost je stekao i knjigom i filmom Kino Lika. Roman Sjećanje šume različit je od dosadašnjih, pa i od onih Karakaševih proznih knjiga u kojima se posvetio rodnom kraju. Riječ je o dječaku koji odrasta tijekom knjige, tj. tijekom romana, koji se može promatrati i kao zbirka priča, 33 priče ili 33 poglavlja, u kojem Damir Karakaš u svojevrsnoj autobiografskoj fikciji piše o djetinjstvu dječaka u Lici od drugoga ili trećega razreda do kraja osnovne škole i o svakodnevici ličkoga kraja okružena šumom i povezana sa šumom. Naslov Sjećanje šume nije dao sam autor, nego književnik i književni kritičar Branko Maleš, upućujući na pjesničku dimenziju djela.

S obzirom na dječačku perspektivu, knjiga donekle podsjeća na roman Danila Kiša Rani jadi, u kojem je u prvom planu dječak koji ima zdravstvenih tegoba, ali i na prozni rukopis norveškoga književnika Knuta Hamsuna, na novele Glad, na romane Plodovi zemlje, Blagoslov zemlje, Pan, Po zaraslim stazama. Dječačka je perspektiva i u Karakaševoj knjizi poveziva s neoromantizmom, što je u Sjećanju šume vidljivo i na planu strategije pripovijedanja i u području tzv. osjećajnosti. Neoromantizam usidruje i metaforu boli, odnosno bolesnoga, slaboga srca dječaka koji odrasta, protagonista i pripovjedača, bolesnoga ja. Neorealizam, pak, otvara detaljan opis ličke sredine, interijera i eksterijera na selu, a djelomice i u Zagrebu, posebno u bolničkim prostorima, potvrđujući se i u strukturi odnosa selo – grad.

Bajkovita proza

Autor je uvjerljivo opisao likove s kojima se pripovjedač i glavni lik druži: u protagonistovu djetinjstvu prijatelje Peju, Nenada i Maloga i, nakon faze odrastanja, i Karla te figure oca, majke, bake i sestre, na početku romana i djeda, te susjeda kojega pripovjedač u prvom licu zove djed Pave. „Samo jedanput autor ima pravo napisati roman o djetinjstvu“, rekao je jednom prigodom Karakaš. Priče su u romanu izrazito snažne i mogu se povezati s tzv. čistom osjećajnosti: Karakaš je u tom smislu drukčiji od većine suvremenih hrvatskih pripovjedača – koji nastoje pokazati erudiciju u gustome intertekstualnom tkivu, čestim citiranjem ili parafraziranjem književnih djela i filmova. Karakaš, međutim, preobraženo vlastito životno iskustvo odrastanja u Lici predočuje zanimljivom sintezom crne kronike (dugo je godina bio novinar u crnoj kronici Večernjega lista) i kratkopričaške strategije. Uspijeva u tim trideset i trima mogućim proznim i egzistencijalnim zamkama – a koje se simbolično možda vezuju uz trideset i tri Isusove godine ili uz trideset i tri dijela Pakla i Danteove pratitelje i životinje – stvoriti jedinstvenu cjelinu koja raste od prve do posljednje proze.

Šuma je iz naslova tijekom pripovijedanja sve gušća, sve mračnija, protagonist se kroz nju jedva probija. Prvo, riječ je o snažnom, stalnom simbolu šume koja se povezuje s tamnim, mračnim, tajanstvenim događajima. Takva se šuma i u proznim i u dramskim djelima hrvatske književnosti pojavljuje relativno često. Znakovita je šuma Radovana Ivšića u drami Kralj Gordogan. I Karakaševa se šuma može povezati s bajkama, bajkovitošću; roman bi mogla čitati i veća djeca. Osim sa šumom tajne i sa šumom iz bajke Karakaševa se šuma može povezati i s nekim podsvjesnim i nesvjesnim ja koje samo pripovijeda svoje arhetipsko i stvarnosno sjećanje (usp. naslov Sjećanje šume), sa strahovima protagonista, pripovjedača, ali i čitatelja. Priče se, tj. cjelokupan Karakašev kratki roman, povezuju sa svojevrsnim poetičkim jezgrama. Riječ je o strategiji pripovijedanja koja ima jedinstvenoga protagonista (nekad slična lirskome subjektu), dječačko-mladićkoga pripovjedača u prvom licu koji ima snažne poveznice s pjesništvom.

Metafora Like

Metaforu šume moguće je povezati s metaforom Like, sa sugovorom prvog i drugog, ali i s metaforom medvjeda, odnosno straha od nemogućnosti pobjede slaboga i bolesnoga srca, jer u šumi postoji i skriveni medvjed, kao figura in absentia, koji se nikad ne pojavljuje, a stalno se o njemu govori. Strahu od medvjeda, strahu od zvijeri, od nepoznatoga, agresivnoga, možda i od bolesti srca koje tutnji i prijeti kao divlja životinja, suprotstavlja se ljubav prema dječakovu psu nazvanu Medo, koji je, suprotno od medvjeda iz šume, vrlo topao, pripovjedač se uz njega vezuje snažno i ljudski. I u tom su segmentu skrivene strategijske punkture povezane s bajkom, ali istodobno i s neočekivanom, začudnom svakodnevicom karakterističnom za strukturu kratke priče.

Nosivi je dio Karakaševa romana dramatičan odnos između protagonista pripovjedača i oca, koji se samo u prvi mah pokazuje kao despot ili kao vrlo jak, agresivan otac, a u drugi mah kao topao čovjek i tata koji se stalno brine za sina; snažna je figura okreta leđima u kojoj otac skriva suze nakon što doznaje da mu je sin bolestan.

Karakaševa pripovjedačka tehnika u skladu je s izbrušenim stilom lišenim svakoga viška. Autor lucidno gradi ritam pripovijedanja na ritmu hodanja od putovanja šumom (u školu, u gradić, u grad) do ponovnog ulaska u šumu. Možemo pratiti ritam koraka djeteta, dječaka i njegovo odrastanje, od prvih, kraćih rečenica, do kasnijih, složenijih. Taj se ritam pripovijedanja, kao i izbor leksema povezuju i s razvojem protagonista od najranije dobi do adolescencije i potpunoga odrastanja i zrelosti.

Stilsko umijeće

Mislim da je najdojmljiviji dio 130-ak stranica kratkoga romana otisnuta na malenu formatu upravo stil, koji se često vezuje uz ritam pjesme u prozi i stvara jezgrovit način pristupanja stvarnosti. Svaka se proza može predočiti kao stablo u pripovjednoj šumi, ali i kao proširena pjesma u prozi.

Zaštitni bi znak Karakaševe proze možda mogla biti kuća: u ranom djetinjstvu protagonist gleda rušenje vlastite obiteljske kuće i građenje nove, druge, suvremenije kuće u koju se protagonist s ocem vraća iz lova i posla oko kuće, učenja u školi i u šumi, pripovijedajući i priču o dolasku novoga doba, televizije, „kućnih aparata“. Polako, ali temeljito, sustavno Karakaš izgrađuje vlastitu književnu kuću, dom vlastitoga proznog identiteta i izraza.

Grafički dizajn knjige i prijelom lucidno su osmislile Lana Cavar, Lana Grahek i Narcisa Vukojević: jednostavnost omogućuje percepciju „samo“ književnosti – oblikovanje teksta bez paragrafa; vrsta i boja papira i naslovnica sa začudnim oblikom slova podsjećaju na samizdat.

Predočujući svijet Like za vrijeme mračne šume komunizma i socijalizma Damir Karakaš otkrivanjem druge, vlastite obiteljske šume, stvara i otkriva čitateljima slojevit svijet sastavljen od svakodnevnih radnji, snova, sanjanja i fantazmagorija do očeve pa dječačke i mladićeve proizvodnje vlastita života usmjerujući se na stvaranje etike i etosa ljudskoga dostojanstva u često teškim i bolnim životnim okolnostima. Ovaj roman zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj proznoj književnosti.