Protuprirodnost sreće

Zahvaljujući prevodilačkom trudu Muniba Delalića, ali i uredničkoj agilnosti Diane Burazer i Tonka Maroevića, od 2004. do danas izdavačka kuća Fidipid objavila je probranu kolekciju knjiga norveške književnosti, koja broji već više od trideset svezaka djela suvremenih i starijih norveških autora. Među novijim izdanjima te edicije ističu se dva romana Tomasa Espedala. U 2013. na hrvatski prevedenu romanu Protiv umjet­nosti Espedal se na različite načine bavio problemom identiteta, pišući o vlastitim iskustvima i teškoćama samostalne brige o kćeri srednjoškolske dobi nakon suprugine smrti. Također je rekonstruirao vrijeme svoga odrastanja te životne putove roditelja i djeda i baka, tragajući za utjecajima koji su ga nagnali da postane umjetnik, književnik. Ujedno, ta je knjiga bila i ozbiljan romaneskni pristup problematizaciji autobiografskoga pisma i pitanja „život i napisani život, jesu li to različite stvari?“, uz propitivanje razlika između svoga ja i ja onoga „koji se odijeva u riječi“, tj. uz analizu razlika između sebe kao autora i autora koji oživljava na papiru autobiografskoga rukopisa. Radilo se o tekstu fragmentarne strukture, pisanu na tragu romana struje svijesti, prepunu refleksija i opservacijskih dionica, ali i stranica vrlo dojmljive poezije u prozi, svojevrsnih literarnih inačica slikarskih mrtvih priroda, deskripcija interijera i prizora koji su odraz pripovjedačeva stanja svijesti.

Eros i philia

Potkraj prošle godine u istoj ediciji i također u prijevodu Muniba Delalića dobili smo Espedalov roman Protiv prirode, koji i načinom na koji je pisan, a i samim naslovom, zaziva spomenuti autorov roman, a s kojim zapravo tvori svojevrsnu cjelinu. Također autobiografski utemeljen, roman Protiv prirode sastavljen je od pet rukopisnih dionica koje unatoč heterogenosti tvore dojmljivu zaokruženu romanesknu cjelinu u kojoj se Espedal ponajviše bavi temom ljubavi. U prvome poglavlju, naslovljenu Biblioteka, Espedal se vješto poigrava autorskom pozicijom, poistovjećujući se s Pierreom Abelardom, piscem koji je također svoju osobu činio likom svoje književnosti i koji je baš poput Espedala u ovoj knjizi, u Pismu o mojim nesrećama iz 1132. opisao vlastitu ljubavnu vezu s dvadeset i dvije godine od sebe mlađom djevojkom. Espedal stvara snažnim erotskim nabojem oplemenjeno štivo u kojemu gradira dinamiku odnosa između starijega muškarca i šesnaestogodišnje djevojke, koji se u erotskoj igri izmjenjuju u ulogama moći i podčinjavanja, baš kao što u ulozi subjekta svoga narativa Espedal kombinira sebe i Abelarda.

U drugome poglavlju Posao, tvornica autor se vraća u djetinjstvo. Šesnaest mu je godina i na ljetnom je radu u tvornici tekstila, gdje mu je otac član uprave. Radi na podmazivanju i čišćenju razboja, a već nakon prvih nekoliko dana osvješćuje svoju odbojnost spram fizičkoga rada. Iznimnom sugestivnošću Espedal je dočarao protagonistovu (svoju) nevoljkost prema ranom buđenju i odlasku na posao. Hipnotizirajućim, ritmičkim, repetitivnim rečeničnim nizovima uvjerljivo posreduje mehanizirane postupke pripreme za odlazak na posao stvarajući simboličku analogiju s načinom na koji se rad u tvornici odvija. Pritom izmjenom prvoga lica jednine s prvim licem množine sebe čini dijelom mase, neprepoznatljivom jedinkom, kotačićem koji pogoni nezaustavljiv stroj kapitalističke proizvodne nemani, mašinerije što istovremeno stvara (proizvode) i razara (individualnost proizvođača), dojmljivo apostrofirajući dehumanizirajući karakter proizvodnog procesa koji od ljudi stvara puke izvršitelje mehaničkih radnji, „mehaničke utvare“ bez svojstava, svedene na puku funkcionalnost.

Rutina jednoga života

Sljedeće se poglavlje naslovom Ljubavni posao ironično naslanja na prethodnu rukopisnu dionicu. Tu autor opisuje ljubav, a poslije i brak s glumicom Agnete, opisuje svoj spisateljski i njezin glumački posao, ali, još važnije, izlaže i kroniku jedne ljubavi koja se pomalo gasi, gubi intenzitet i pretvara se u rutinu, u odrađivanje, u eponimni posao koji se obavlja iz inercije, nevoljko. Espedal piše o ljubavnicima koji su izgubili entuzijazam, istinska je privrženost okopnila, a jaz između njih sve je veći, i nije tu prazninu uspjelo ispuniti niti dijete, iako su rano dobili kćer. Ali, unatoč tome, oni ulaze u brak – jer već imaju dijete, a i kako bi ostvarili pravo na određene financijske pogodnosti od norveške države. Taj motiv Espedal koristi kako bi ukazao na protuprirodnu narav njihova ponašanja, koje je u okvirima od vlasti nametnutih regula zapravo bilo logično. Takvim referiranjem na naslov autor prožima čitavu knjigu – u prethodnom poglavlju to je uključivalo isticanje ponašanja protiv vlastite prirode u slučaju pokoravanja regulama tvorničkog načina rada i položaja radnika, dok je u prvome poglavlju on vlastiti i Abelardov ljubavni odnos s dvostruko mlađim ljubavnicama, pomalo možda i licemjernim moralizmom, smještao u sferu protuprirodnog. Pred kraj knjige vraća se tomu motivu i pišući o svojoj sreći tijekom veze sa od sebe dvostruko mlađom djevojkom on svoju sreću proglašava protuprirodnom, kontrapunktirajući je sramom (koji je smatrao prirodnim), koji je osjećao kad bi ljudi njegovu ljubavnicu smatrali njegovom kćeri. A o stvarima koji se kose s prirodom piše i u dnevničkim zapisima kojima zaključuje knjigu – npr. o mirisu osobe koji prožima kuću dugo nakon što je ta osoba (njegova dvostruko mlađa ljubavnica) zauvijek napustila kuću. I njega. Pa je sreću, koju nije smatrao prirodnom, sad zamijenila tuga, razorna ljubavna bol, osjećaj tjeskobe, napuštenosti i samoće, sve ono čovjeku imanentno, bliskije ljudskoj prirodi i trajnije od sreće, koja je tek povremena, bljeskovita, nestalna i teško dohvatna…