Opčinjenost čarolijom života

„Cijeli je svijet premrežen mirisima, okusima, zvucima, rečenicama i značenjima“, piše u uvodnoj crtici autorica ove nesvakodnevne proze, „više ili manje uronjene u mitsko-metafizički svijet“. Ali i sadašnjost obuhvaćena i dorađena u razdoblju od tri desetljeća otkriva osebujnost gledanja i viđenja stvarnosti u dvadesetak simboličkih naslova. Obuhvatiti ih čitateljskim entuzijazmom znači otvoriti se čudu proze posebne psihičke kakvoće. I sam naslov djela sugerira osobnost koja misli u harmoniji i disharmoniji svijeta.

Kontrapostirane riječi: „kao ruža, kao zvijer“ osmišljene u svojevrsnom oniričkom panoptikumu u kojem se isprepleću neostvareni snovi potaknuti poetskim konotacijama i gruba stvarnost, očigledna i nametnuta, u kojoj se životom riječi ostvaruju naizgled nepovezani prizori: „Red kiše, red ljudi, red kiše, red ljudi, red kiše, red ljudi. Sarkazmi, sarkomi, sadizmi, erupcije, ispljuvci, istrunula trupla, piroklasični obrisi…“ (Duh iz boce).

Čini mi se da zahuktala simbolika riječi zazire od uobičajene prozne naracije, a njezina metapsihološka kakvoća otvara moć riječi u kojoj se nazočnost bića podložna fenomenu prolaznosti, otima ravnodušnostima postojećeg prostora u kojem se ne briše osebujni karakter intimnih, autobiografskih podataka: „Izbjeći stupce, retke, niše i ladice, svjesni da si zbog vlastitih misli i smjera uzvodno, zbog te neuhvatljivosti – uhvatljivi jedino sebi – nećemo priskrbiti više od jasnog pogleda u zrcalo i povlaštene samoće u kojoj smo si najbolji izbor.“

Senzibilizirana proza pjesnikinje, kantautorice i etnologinje Lidije Bajuk autentično je kazivanje života prožeto bajkovitošću, fenomenom fantastičnog i raskošnom imaginacijom koja poznaje „vilinski jezik i vilinske zakone“. Doista, odnos prema riječima personificiran je, ali i komunikativan u prostorima naracije u kojoj se etnografske, putopisne paradigme izmjenjuju s filozofijskim premisama: „No, ako smo satkani od života koji su prošli, prozor uokviren plavim odškrinut će se. Bijela ptica slijeće i neoprezno udara o zeleno okno koje joj sprečava let. Strmoglavljenu, riječna struja otplavljuje ju do dnjestarskih tršćaka iz kojih će je na proljeće, zajedno s drugim pernaticama okamenjenih ledom, mrežom izvući Palunkova žena, sa željom da je oživi“ (Duh iz boce).

Vraćam se na kraju naslovu ovoga književnog prikaza: Opčinjenost čarolijom života. Pomalo tjeskobna zbog sintagme „čarolija života“ i pomalo opčinjena osebujnom prozom koja se mudro i skladno komponirana otkrila mojoj čitateljskoj radoznalosti, citirat ću Rilkea: „Što dublje idemo, život postaje sve više naš, sve osobniji, sve jedinstveniji.“