„Istorija ognja“ ili vješt(ica) roman

„…prstom prelazi preko knjige,
a iz knjige izlaze glasovi, glasovi,

ognjevi, valovi dok mu oči zrače
nekom silnom svjetlošću.“

Živko Čingo

Vještica, treći po redu roman Venka Andonovskog, objavljen u Makedoniji 2006. u izdanju skopske izdavačke kuće Kultura, svoj je deseti „rođendan” proslavio u izdanju Algoritma, u hrvatskom prijevodu Borislava Pavlovskog i pod uredničkom olovkom Krune Lokotara. Potonja je dvojka zaslužna i za prvi veliki dolazak Andonovskog pred hrvatske čitatelje s romanom Pupak svijeta iz 2000, hrvatski prijevod kojega je objavljen u Algoritmu 2007. Ranije je, kao prozaist, Andonovski predstavljen hrvatskoj čitateljskoj publici u dvije antologije makedonske kratke proze (iz 1998. i 2009) te kao dramatičar u antologiji iz 2000, dok je 2015. Društvo hrvatskih književnika objavilo i izbor njegovih drama u knjizi Genetika pasa: izabrane drame i komedije, a sve to u prijevodu Borislava Pavlovskog. Prije no što se vratim Vještici, valja ovdje spomenuti i to da Andonovski nije samo književnik, nego i sveučilišni profesor na skopskom Filološkom fakultetu, gdje, osim kolegija iz makedonske književnosti i teorije književnosti, predaje i hrvatsku književnost pa je zato neizostavno podsjetiti i na njegovu knjigu o A. G. Matošu, Matoševa zvona, objavljenu 2005. u izdanju Matice hrvatske i prijevodu spomenutoga prevoditelja. Osim na planu „znanosti čitanja” (da parafraziram vještičjega pripovjedača), njegova veza s hrvatskom književnošću i kulturom ovim je romanom okrunjena i na planu književnom, nakon onoga znanstvenog. Naime, ono što će vjerojatno kao prvi detalj zapeti za oko svakom čitatelju, i što je svaki napis o ovom romanu istaknuo, njegova je radnja, uvjetno rečeno, smještena u inkvizicijskom mantijom obavijen Zagreb 17. stoljeća, odnosno Kaptol, Gradec, Medvedgrad...

Suglasje prošlosti i sadašnjosti

Već se za spomenuti Pupak svijeta može reći da je njegovo hrvatsko izdanje na svojevrsni način novi roman zahvaljujući vrlo uspješnu vještičarenju autora, prevoditelja i urednika, s obzirom na činjenicu da se donekle i razlikuje od makedonskog izvornika te samim time postaje dijelom hrvatske književnosti (ako nacionalnu književnost za tren oslobodimo njezinih ȕzā). Za Vješticu pak vrijedi da je već i u originalu roman koji se logično i prirodno nameće hrvatskim čitateljima. Riječ je, naime, o temi koja se savršeno uklapa u hrvatsku književnost (čim se spomenu hrvatske vještice, mnogi se laćamo Zagorke i njezine kontese Nere). Osim toga, Vještica se savršeno uklapa i u hrvatsku povijest (koja barem po pitanju „vješticâ“ i inkvizicije nije kaskala za onom zapadnoeuropskom), a još ponajviše u hrvatsku sadašnjost. Progoni vještica, inkvizicija, crnomantijaši, knjige na (simboličnim i stvarnim) lomačama i/li bačene u zaključane podrume i zabranjene arhive, lomače kao javni „kolač” gladnom puku, sveopće (psihičko i fizičko) nasilje pod stijegom jedinoga pravoga boga, vladara i tako dalje – sve se to na jednoj razini romana odvija bespoštedno zrcaleći i sliku našega vremena, ne samo makedonskog, ne samo hrvatskog (iako prije svega upravo toga), nego i regionalnog, europskog pa i svjetskog (zapadnog i istočnog). Okviri se neizbježno i bez milosti šire. No to nije sve jer priča o naslovnoj vještici i njezinu pravednom svećeniku iz 17. stoljeća tek je jedna razina koja, doduše, privlači čitatelja budeći mu interes i želju da sazna „što će biti dalje”. S druge strane, na drugim se razinama osnovna priča isprepleće (često i prekida) pripovjednim glasovima iz suvremenog vremena, glasova iz mejlova, piščeve bilježnice, itd., što rezultira višeglasjem koje ukazuje na to kako je roman kao vrsta gotovo svemoguć i sve prožima.

Osam stoljeća nasilja

Nasilje je ono što uokviruje roman i što je prisutno djelomice i u naslovu pa i u fotografiji vatre na naslovnici te čime su obilježene i prve riječi romana u zapisu o progonu i spaljivanju vještica u Europi od 10. do 18. stoljeća – nasiljem je obilježeno osam stoljeća „genocida muškog nad ženskim rodom”. Kao što dominira našim svijetom, nasilje dominira i romanom, bilo kroz crteže sprava za torturu, bilo kroz motiv pergamena, bilo kroz motiv lomače kojom vlast kontrolira istinu ili pak kroz niz drugih motiva prožimajući tako tekst i prelazeći njegove margine i okvire toliko da nasilnim postaje i sam čin pripovijedanja („naracija tanatosna” jedna je od niti što se provlače kroz tekst) – i to jednako za pripovjedača kao i za čitatelja. Potonji se suočava s problemom kako uopće savladati pročitani tekst, njime ovladati, kako ga prepričati, sažeti i u nekom neformalnom razgovoru ili pak prikazu za časopis, ispričati o čemu se zapravo radi (istaknuli su to i makedonski klasik, Petre M. Andreevski, i jedan od najpoznatijih suvremenih romanopisaca, Milan Kundera, u svojim tekstovima kojima su popratili izdanja romana – prvi makedonsko treće izdanje, drugi pak francusko). No to zapravo i nije potrebno, i često je precijenjeno. Jer čitatelj ovoga romana suočit će se s čitanjem kao takvim, s pitanjima što čitanje zapravo jest i nužno će morati razmisliti o svojim strategijama čitanja onoga što ga okružuje. I to ne samo jer se u romanu često ističu, citiraju, parafraziraju neki od ključnih teoretičara i naratologa (imena kojih će biti poznatija i zanimljivija književno i teorijski obrazovanijim čitateljima) nego i zato što se čitatelja izaziva da izabire što će čitati (i to izrijekom), da preskače (želi li to), da se igra književnim tekstom, kao što se i sâm tekst igra njime, izazivajući u nekome možda čak i ljutnju ili pak poriv da tekstu sam odgovori na izazove. Zato čak mogu i zamisliti da roman nekome i ne bude „po guštu” i očekivati drugačija, možda i suprotna mišljenja, te da to može dovesti do onoga što (našoj) književnoj i književno-kritičkoj „sceni” danas uvelike nedostaje – ukrštanje različitih mišljenja, diskusije i polemike.

Mudri alkemičari iz Makedonije

U svom predgovoru francuskom izdanju Vještice Milan Kundera roman Andonovskog vidi kao moderan roman, roman trećega doba. Pojašnjava Kundera svoju osobnu teoriju povijesti romana ističući kao karakteristiku toga doba odbijanje pisca da se „prikloni tradicionalnoj formi romana kao nužnosti“. U okviru makedonske književnosti, a i u okviru naših južnoslavenskih književnosti, to se sa sigurnošću može potpisati te se upravo u tom krugu očekuje ubuduće posebno mjesto za ovog autora. Sigurno je svakako, kao što su već neki makedonski književnici i kritičari zapazili i zaključili, da je s Vješticom makedonska („mala”) književnost dobila veliki roman, a time (kad se uzme u obzir opus autora do Vještice, ali i nakon nje) i još jednog velikog pisca, koji se u povijest makedonske književnosti može dodati uz izvrsne i još aktualne klasike poput Slavka Janevskog, Petre M. Andreevskog, Živka Činga (od kojih je, na našu žalost i sramotu, preveden na hrvatski samo jedan roman Andreevskog). Te prozaiste, usuđujem se poslužiti riječima velikog romana 20. stoljeća, „mudre alkemičare iz Makedonije” izdvajam (možda nepravedno izostavljajući neka druga imena) ponajviše stoga što se Andonovski s Vješticom uklapa u ovaj niz i zbog elementa koji je sad već ustoličio makedonsku književnost u balkanskom okviru kao specifičnu, a to je magijski realizam. Možda se svatko i neće složiti s ovom tvrdnjom, no dok je kod spomenute trojice magijski realizam ono što ih izdvaja od nekih drugih autora (i u širim, južnoslavenskim okvirima), kod Andonovskog je, rekao bih u ovom trenutku, riječ o koraku dalje, o svojevrsnoj aproprijaciji nasljeđa makedonske verzije magijskog realizma (vrlo autentične, a ne imitatorske, usput budi rečeno) i stvaranju vlastita, originalnog pisma u okvirima postmodernističke igre autoritetima i velikim pri/povijestima, što čini ovaj roman jednim od onih koji napuštaju granice vlastite književnosti, od nje ne toliko odmičući, nego je upravo potvrđujući. U ovom slučaju, prelazak tih granica ima zahvaliti i prijevodu koji je dorastao zahtjevnosti autorova stila i njegove makedonske izbrušene rečenice (osobito na razini priče smještene u 17. stoljeće) te je zadržao i uspio u hrvatski vjerno prenijeti raznolikost glasova koji podrazumijevaju i stilsku izdiferenciranost. To je zasigurno bio i najzahtjevniji dio posla, uz onaj istraživački, koji se podrazumijeva kad je u pitanju precizna (inkvizicijska) povijesna terminologija.

Sintagma u naslovu ovog osvrta omeđena navodnicima istrgnuta je, tj. izrezana, iz posvete koju mi je prije točno devet godina u Skopju, darujući mi svoj roman, na njegovoj prvoj stranici ispisao autor. Sjećam se tadašnjeg razgovora i priča, pripovijesti iz života koje se isprepleću s ovom pripoviješću o vješticama te mi postaje jasna misao iz Vještice: „lijepo je kad knjiga postaje stvarnost, a stvarnost knjiga“, misao kojom je, vjerujem, prožet sveukupni književni tekst Venka Andonovskog. Tako se u Vještici može prepoznati i niz aluzija ili barem prepoznatljivih mjesta iz njegovih ranijih mogućih svjetova u Pupku svijeta ili Azbuci neposlušnih ili pak kraće proze. Jer i ovaj roman posjeduje onu vještičju moć, magiju, svojstvenu Andonovskom i njegovim pripovjedačima, kojom se ruše granice između književnosti i stvarnosti te se one, jedna drugoj, upleću u priču.