Stvarnosna putopisna promišljanja

Naše lutanje svijetom, to „landranje“ nepoznatim (ili poznatim!) prostorima zahtijeva svojevrsnu razboritost, kako se ne bismo prepustili sirenskom zovu vlastitih imaginacija koje bi nas paradoksalno mogle odvesti grlom u jagode. Zato treba prije putovanja sve pažljivo locirati u vremenu i prostoru da nam ta intelektualna opsjednutost daljinama ne naruši odnos sa stvarnošću i da subjektivne dojmove zadržimo, jer se uvijek negdje „iz prikrajka“ nazire naš alter ego.

Putopiscu će se možda činiti da je ograničen stručnošću u spoju s beletrističkim viđenjem svijeta, ali vješt putopisac (putoholičar, globtroter), znat će naći ekvilibrij između poetike osvajanih prostora i stvarnosnih aktualnosti.

Književnik i književni prevoditelj, sveučilišni profesor Ivo Runtić u knjizi Putovanje i pisanje uspio je osmisliti sretan spoj beletrističke imaginacije i tzv. stvarnosnog pisanja. U dojmljivom i uvjerljivom kratkom eseju Slovo o putopisanju na početku knjige autor približava čitatelju svoje razmišljanje o spomenutom putopisu: „Ukratko, knjiga nije nastala ni od neke tamo evocirane potrebe kao ni od razbibrige, već od posebnoga kulturnog poslanja, kome sam u struci ostajao odan.“ Zato su autorova putopisna promišljanja meditativna, ali i motivirana realnošću pa im je tematski raspon ekspanzivan da bi se opet vratio fenomenu poznatog, u kojem je autorov subjektivni dojam sveprisutan.

Knjiga je zanimljiva i bogata dojmovima koji su beletristički funkcionalni, ali imaju i svojevrsnu edukativnu posebnost. Uostalom, i sami naslovi odjeljaka (cjelina!) govore o specifičnoj književnoj i putopisnoj akribiji: Vancouver (1995), Japan (1992, 2011), Kanari u instrumentalu (1990), Moskovsko nebo (1985), Rostok ili mostom preko zida, Essen (serijalno 1994), Praške kocke i kuglice (1994).

Opsesivnoj poetici prostora u suglasju (i suživotu!) sa stvarnošću pridonosi i dijaloški diskurs kojem se autor s užitkom u pisanju okreće: „Pohvalno je, pohvalno od profesora“, doživio sam studentov atest, „povezati svijet duše sa svijetom materije. Jer to jedinstvo može biti samo umjetničko. A ja to upravo ovdje nastojim. Stvari želim dodirnuti duhom, dušom.“ (Zaustavljeni povratak).

Prostori poetičke oduhovljenosti i prostori stvarnosnoga svijeta istodobno egzistiraju i u knjizi Putovanje i pisanje koja je putoholičarski složena, ali u ukupnosti specifičnoga žanra ostavlja dojam cjeline. Jasno, u svemu tome dominira autorovo bogatstvo asocijacija, njegov osobni dinamizam i poetička nagnuća. Tako je to valjda bilo od antike do modernizma u toj posebnoj književnoj vrsti pa tako ni hrvatska književnost nije ostala bez svojih korifeja (Matija Mažuranić, A. G. Matoš, Miroslav Krleža, Matko Peić).

Uostalom, završimo s onim što je o temi putovanja napisao John Steinbeck: „A trip takes us.“