Naše lutanje svijetom, to „landranje“ nepoznatim (ili poznatim!) prostorima zahtijeva svojevrsnu razboritost, kako se ne bismo prepustili sirenskom zovu vlastitih imaginacija koje bi nas paradoksalno mogle odvesti grlom u jagode. Zato treba prije putovanja sve pažljivo locirati u vremenu i prostoru da nam ta intelektualna opsjednutost daljinama ne naruši odnos sa stvarnošću i da subjektivne dojmove zadržimo, jer se uvijek negdje „iz prikrajka“ nazire naš alter ego.
Putopiscu će se možda činiti da je ograničen stručnošću u spoju s beletrističkim viđenjem svijeta, ali vješt putopisac (putoholičar, globtroter), znat će naći ekvilibrij između poetike osvajanih prostora i stvarnosnih aktualnosti.
Književnik i književni prevoditelj, sveučilišni profesor Ivo Runtić u knjizi Putovanje i pisanje uspio je osmisliti sretan spoj beletrističke imaginacije i tzv. stvarnosnog pisanja. U dojmljivom i uvjerljivom kratkom eseju Slovo o putopisanju na početku knjige autor približava čitatelju svoje razmišljanje o spomenutom putopisu: „Ukratko, knjiga nije nastala ni od neke tamo evocirane potrebe kao ni od razbibrige, već od posebnoga kulturnog poslanja, kome sam u struci ostajao odan.“ Zato su autorova putopisna promišljanja meditativna, ali i motivirana realnošću pa im je tematski raspon ekspanzivan da bi se opet vratio fenomenu poznatog, u kojem je autorov subjektivni dojam sveprisutan.
Knjiga je zanimljiva i bogata dojmovima koji su beletristički funkcionalni, ali imaju i svojevrsnu edukativnu posebnost. Uostalom, i sami naslovi odjeljaka (cjelina!) govore o specifičnoj književnoj i putopisnoj akribiji: Vancouver (1995), Japan (1992, 2011), Kanari u instrumentalu (1990), Moskovsko nebo (1985), Rostok ili mostom preko zida, Essen (serijalno 1994), Praške kocke i kuglice (1994).
Opsesivnoj poetici prostora u suglasju (i suživotu!) sa stvarnošću pridonosi i dijaloški diskurs kojem se autor s užitkom u pisanju okreće: „Pohvalno je, pohvalno od profesora“, doživio sam studentov atest, „povezati svijet duše sa svijetom materije. Jer to jedinstvo može biti samo umjetničko. A ja to upravo ovdje nastojim. Stvari želim dodirnuti duhom, dušom.“ (Zaustavljeni povratak).
Prostori poetičke oduhovljenosti i prostori stvarnosnoga svijeta istodobno egzistiraju i u knjizi Putovanje i pisanje koja je putoholičarski složena, ali u ukupnosti specifičnoga žanra ostavlja dojam cjeline. Jasno, u svemu tome dominira autorovo bogatstvo asocijacija, njegov osobni dinamizam i poetička nagnuća. Tako je to valjda bilo od antike do modernizma u toj posebnoj književnoj vrsti pa tako ni hrvatska književnost nije ostala bez svojih korifeja (Matija Mažuranić, A. G. Matoš, Miroslav Krleža, Matko Peić).
Uostalom, završimo s onim što je o temi putovanja napisao John Steinbeck: „A trip takes us.“
Klikni za povratak