Propitkivanje bitkujućeg

Za Jahićevo sam pjesništvo već naznačio da ga u prvim zbirkama resi ona poetika koju sam nazvao pjesništvom označiteljske scene. Riječ je, dakle, o izrazitoj orijentaciji na jezik kao predmet, u smislu gradivnosti i u smislu autorefleksivnosti, jamačno unutar postmodernističkoga horizonta. U posljednjim, pak, zbirkama prepoznaje se izrazitija orijentacija na egzistenciju i svijet, točnije rečeno na činjeničnost egzistencije i svijeta, sada pak unutar modernističkoga horizonta. Očigledno je posrijedi stanovita inverzija. Pritom nije riječ samo o razini stilske fakture u užem smislu riječi, nego je pak riječ o onome što je znatno relevantnije ako želimo usporediti temeljne konstituente postmodernističke i modernističke paradigme. Dakle, to što je neka poetika ostvarenje određene paradigme posljedično pretpostavlja način strukturiranja u osnovnom pojmu strukture kao takve. Riječ je o dominantama i tvorbenim elementima ostvarene poetike. Ova zbirka, koja je pred nama i o kojoj ćemo prozboriti nekoliko misli, na najbolji to način ilustrira.

Zbirka pjesama Ervina Jahića Nemjesto strukturirana je od osam nejednakih ciklusa. Njezin naslov upućuje da je riječ o dekomponiranosti svijeta, rasutosti okolnosvjetskog. To proizvodi nemjesto, a čitav je svijet nemjesto; subjekt – čije je mjesto također nemjesto (Nemjesto) – pokušava rekonstituirati nekoliko dominantnih određenja koja ga, kao ponajprije modernistički subjekt, mogu konstituirati, odnosno definirati kako bi uopće mogao naći razlog i smisao postojanja – i kao čovjek, i kao intersubjektivni akter, i kao umjetnik, odnosno pisac. Zato će navedene teme i biti glavne smjernice zbirke. A sve se one mogu svesti na jednu: bitak bića, subjektnost subjekta, njegova identiteta i jastva.

Obitelj kao jedino sigurno mjesto

Ako, dakle, naslov hermeneutički upućuje na moguće interpretativne zahvate, antologijska uvodna pjesma (Elegija o domu), uvodna jer je izvan, ispred, prvoga ciklusa, dio je ključa. Ona naznačuje dio opsega subjekta u njegovim intersubjektivnim odnosima, a riječ je o domu, udomljenju, i najužoj obiteljskoj pripadnosti (sestrama, braći, ocu i majci) koji i tvore kuću, dom u antropološkom, a ne samo pukom lokalnom smještaju. Dom još traje sve dok se može okupiti obitelj, a to je uvjet da se održe i druge radnje koje u bitnom čine antropološko obilježje ljudskih jedinki. Upravo će to nedostajati dekomponiranom svijetu kao inkarnaciji nemjesta.

Možemo se upitati kakvi su to entiteti koji tvore rastrojenu sliku svijeta, a koji bi se valjali rekonstituirati za jednu novu (zapravo staru, kako rekoh modernističku)  cjelinu svijeta kojemu je imanentan telos i smisao, koji kao takvi izravno polemiziraju s postmodernističkom paradigmom. Ponajprije riječ je o stvarima koje rilkeovski gledaju i upozoravaju na bitkujuće bitka i njegovu nužnu ljudsku otvorenost spram drugoga u smislu priznanja ravnopravnosti subjekata. U nedostatku takvih postamenata jest ne-biće. One (stvari) još vazda svojom autentičnošću i istinolikošću stalno opominju na stanje u kojemu se našlo ljudsko biće u vremenu poremećaja istinskih ljudskih vrijednosti. I na tome im (stvarima) valja zahvaljivati (Taj smrad postojanja). Radi se o zrelosti i pripravnosti na sabranost bića, da se uroni u biće kao takvo. To jest nužno je šimićevski prisloniti uho na sebstvo/jastvo, ali i na sve „ostalo“ kao druga sebstva, kako bi se bilo kod sebe i sa sobom kod drugoga (Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom, Pribranost), što znači istinsku intersubjektivnost, istinsko okućenje kao sebe-domnost (Sito).

Kada već stvari upućuju biće na njegovo bitkujuće, tada se i samo biće propitkuje kao takvo u slučaju da mu je mjesto nemjesto. Ono je, naime, takvo u slučaju navlačenja krinke (Savršena kompozicija), u prividnom „zatišju“ nezbivivosti, u neprozirnosti prizornosti, u aktualnoj nesigurnosti svijeta (Putniku), u pomanjkanju transcendensa, ili praznine pridošle iz antibitka. Ti prizori „drugog“ svijeta, svijeta naime nazočnosti manjka, rade na svodivosti bitkujućeg na njegovo nebitkujuće. Ostale pojavnosti svijeta samo su evidencije takva stanja, a uzrok je takvu stanju upravo antropološki manjak, kako bitka tako i drugo-bitka. Razvidno je, prema Jahiću, da je posljednje utočište antropološkog u užoj porodici (posebno majci, ocu) kao njegovalištu zajedničke okućnosti u smislu njegovanja domnosti kao obitavališta bitkujućeg, njegova telosa i njegova smisla. Tako rekuć, ono je sposobno ponovno rekreirati svijet, drugo-bitak. A kada i njemu prijeti rastrojstvo i razbijanje cjeline, svijet i drugo-bitak više nema konstitutivnih elemenata za stvaranje nove cjeline i nove smislenosti (čitav ciklus Utoliko gore po svijet).

Izgubljeni zavičaj Europe

Dakako, Jahić, ne bez žuči, ne može, a da ne tematizira onaj zapadnjački horizont koji se imenuje europocentrizmom, jer on uostalom i uokviruje ono prije navedeno uže okolnosvjetsko (zavičajno, obiteljsko) koje jamačno sukonstituira. Europa se u svojim institucionalnim i inim praktikama nadaje kao neuravnotežena i diskontinuitetna, antropološki narušena i poremećena stanja, izvrgnuta svakakvim malformacijama i udarima, proizvod čega je društveno dno, odsuće hijerarhije vrijednosti, institucionalne uređenosti i funkcioniranja demokratskih načela.

Ni status riječi, dakle jezika, ne može izbjeći slične sudbine. I jezik, pjesnički, dakle, ovisi o zbivivosti koja posjeduje svoj telos i svoj smisao. Inače je nemoćan, jezik pjesnički, da „obuhvati“ bilo koji partikularitet, bilo koju pojedinačnost, ili bilo koji individualitet, bilo koji pars pro toto. Na jeziku je da dekonstruira, a ne da destruira „cjelinu svijeta“. I kao takav on je kadar rekonstituirati svijet te raditi dakle na cijelosti njegovoj. Ili napisati pjesmu, kako bi rekao pjesnik, koja će mu raditi o glavi (Da mi je napisati kitab).

Autobiografski motivi

Dakle, riječ je u dvostrukom, zapravo trostrukom, smislu o autobiografskom pismu. Onomu koji izvire iz jezika, kao kuće bitka, kako bi rekao Heidegger, onomu koji izvire iz antropološke datosti pjesnika (možemo reći gotovo privatnosti) kao berača jezika, i onomu što jezikom valja pribrati i strukturirati u cjelinu (Ars poetica). Na predmetnoj razini posljednjega (autobiografskoga) zbirka nudi repertoar motiva i tema tako rekuć iz privatne, građanske osobnosti subjekta kao aktera radnji, zbivanja, iskustvenih provjera, događajnih i osjećajnih registara. Iz tog aspekta gledano nije teško detektirati društveni, pa i ideološki horizont subjekta koji se s njim suočava i prepoznaje njegova, kako bi pjesnik rekao, nemjesta kao kvasac dekomponiranosti zbilje. Ona su, kao takva, zapravo jedina mjesta subjekta s čijim se malformacijama taj subjekt ne miri, nego angažirano radi na njegovu rekonstituiranju.

Poetske spoznaje

Ciklus Međuvrijeme, kao neki predah, sastavljen je uglavnom od kraćih formi. U njemu prvi stihovi naznačuju neku „anti/tezu“ da bi je zadnji dio pjesme polemički oponirao. U tom su smislu pjesme spoznajnoga karaktera, jer im je nakana da u povodu kakva opisa, stanja, konstatacije, iznesu misaoni zaključak koji se kontrastira prvomu stanju. Nije riječ ovdje toliko o određenim univerzalijama, nego o situacijama svakodnevnih pragmatika, pa su one po pojedinačnosti ipak općevažeće, jer čine život onakvih antropoloških značajki o kojima je već bila riječ.

U zadnjem ciklusu (Dani sjećanja), u određenom smislu prigodnom, svaka pjesma posvećena je nekoj osobi, i predstavlja memorabilni akt koji reminiscencira pomalo nostalgične geste prisjećajnih radnji kao onih radnji koje imaju, u svojoj sadržajnoj biti, neku ljudsku dimenziju kao sustvarateljsku osobnost ličnosti.

I ovom zbirkom, zaključno, Jahić potvrđuje svoj već dosegnuti poetski „standard“, usredotočujući se ponajprije na destruirane egzistencijalne, antropološke, europocentrične, pa i kulturne vrijednosti u koncentričnom krugu od mikrozajednice (obitelji) do okolnosvjetskog. U temelju tih propitkivanja je bitak bića u njegovom osnovnom bitkujućem. A u stilskoj fakturi potvrđuje način već naznačen u prethodnoj zbirci, samo što je ovoga puta stil obogaćen agresivnim upadom „mesa“ tijela, egzistencije, kao i „mesa“ jezika u njegovoj neposrednoj iskaznoj ogoljelosti. U tom smislu modernizam ipak potiho priziva neke zapuhe postmodernizma, ne samo kao materijala za implicitnu polemiku nego i kao sestrinsko sukonstituirajuće strukturiranje.