Položaj prevoditelja jako je loš

Nedeljka Paravić istaknuta je književna prevoditeljica. Rođena 1938, završila je studij engleskog i njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a s tih jezika i prevodi stariju i suvremenu književnost i publicistiku. Radila je kao korespondentica te kao nastavnica, a danas ima status samostalne umjetnice. U njezine važnije prijevode ubrajaju se: Graham Greene: Srž stvari, Siegfried Lenz: Zavičajni muzej, Irmtraud Morgner: Život i pustolovine trubadurke Beatriz, Christoph Ransmayr: Posljednji svijet, Patrick Süskind: Parfem, Patrick Süskind: Golub, Max Frisch: Homo faber, Margaret Atwood: Sluškinjina priča, Thomas Mann: Izabranik, Günter Grass: Pasje godine, Judith Hermann: Samo duhovi, Emily Brontë: Orkanski visovi, Franz Kafka: Preobražaj, Franz Kafka: Proces, Hugo Ball: Hermann Hesse, biografija (u tisku). Uvrštena je u Hrvatsku književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) od 1979. čiju je Godišnju nagradu dobila 1985, a Nagradu za životno djelo 2006. Najnovija je dobitnica Nagrade Iso Velikanović za životno djelo Ministarstva kulture Republike Hrvatske za 2015, koja joj je uručena 25. travnja u Hrvatskom državnom arhivu. S tim smo povodom razgovarali s uglednom prevoditeljicom.

Primili ste Nagradu Iso Velikanović za životno djelo, za dugogodišnji prevoditeljski rad. Koliko i što vama osobno znači ta nagrada?

Ova je nagrada svakako najviša razina priznanja koju prevoditelj/ica može dosegnuti u dugogodišnjem radu. I priznanja u društvenom smislu i profesionalnom smislu, jer o dobitniku/dobitnici odlučuju kolege od kojih su neki i sami dobitnici. Ipak, uza svu zahvalnost onima koji su mi dodijelili nagradu i dužno poštovanje njezine važnosti, najveća mi je nagrada ovih pet riječi: Uživao sam u Tvom/Vašem prijevodu!

A to je poslanje umjetnika: pružiti čitateljima zadovoljstvo i užitak, a ne, kako se izvrsno izrazio jedan pisac komentirajući književne, glazbene i likovne kritike, „muke s riječima“.

Mnogo ste prevodili književna djela, ali i stručnu literaturu s engleskog i njemačkog jezika. Koje su sličnosti i razlike između književnog i tzv. tehničkog prevođenja?

Književni i tehnički prijevodi dva su posve različita svijeta, svaki sa svojom pravilima. Književni prijevod podrazumijeva ulaženje u autorov svijet sa svim pripadnim okruženjem, likovima, jezikom i obilježjima, i zahtijeva savršenstvo u ispunjavanju čarobnog trokuta „izvornik, prijevod, stil“. Taj se trokut stalno mijenja od jezika do jezika, od knjige do knjige, pa je prilagođavanje tom „knjigoplovu“ posebno zahtjevan zadatak. Pravila igre diktira uvijek autor.

Kod tehničkih/stručnih prijevoda ostaju stranice „izvornik, prijevod“ navedenog trokuta, ali se umjesto stila javlja nova sastavnica, preciznost. Stila nema (bilo bi zaista apsurdno govoriti o stilskoj formulaciji prijevoda priručnika za stroj za pranje suđa), važna je samo apsolutna stručna točnost i jezična korektnost.

Kod prevođenja, čini se, nikada nije moguće doslovno „preslikati“ izvornik. No može li mu se prijevod maksimalno približiti? Kakvo je vaše mišljenje o tome i kojim se načelima vodite pri prevođenju?

Izvornik se ne može preslikati, ni doslovce ni na koji drugi način. Meni je miliji izraz pretočiti – kao kod dekantiranja vina, tekućina je ista, ali je posuda drukčija, i vino prodiše ne gubeći buke. U prijevodu su taj buke, atmosfera, okruženje, likovi, njihov jezik i sve ono što čini književno djelo. To podrazumijeva prenošenje svih elemenata na ciljni jezik bez intervencija u tekst izvornika. Možda se to najbolje može pojasniti ovim primjerom: kada sam u jednom prijevodu napisala nekoliko sinonima za jednu riječ, lektor me upitao: „Je li autor stavio sinonime; ako nije, nemoj ti pisati njegov tekst.“ Pravi rezultat može se ocijeniti i primjedbom primatelja/čitatelja „čita se kao da je napisan na hrvatskom“ (osobito ako je čitatelju poznat izvorni jezik).

Osobno, najprije prevedem izvornik do kraja, pa ga onda iščitavam i čistim, koji put gotovo kao Flaubert, uvijek s izvornikom pred sobom.

Koliko prevoditelja u radu definira pripadnost određenoj kulturi odnosno kulturnom krugu? Koliko se u prijevodu ogledaju nejezične okolnosti i konteksti?

Pripadnost prevoditelja određenoj kulturi / kulturnom krugu može definirati prevoditelja samo u smislu izvanrednoga poznavanja ciljnog, hrvatskog, jezika i okruženja te opće kulture. Ostalo je stvar autora i njegova svijeta, i prijevod ni u kojem slučaju ne može i ne smije odražavati utjecaj lokalne sredine. Postoje samo dva pravila – izvornik i hrvatski književni jezik (bez pribjegavanja dijalektalnim verzijama – unatoč nerijetkim primjerima – da ne govorimo o groznim „nostrifikacijama“ tipa „tako je i mirna Bosna, reče Tarzan“) – na koji izvornik treba prenijeti.

A što se tiče sociokulturnog aspekta, očito je da će osoba koja je odrasla u sredini koja njeguje glazbu, likovnu umjetnost i književnost biti u određenoj prednosti na temelju stečenog znanja i percepcija. No to prije svega ne znači da će osoba u obitelji u kojoj se mnogo čita postati dobar prevoditelj ili književnik niti, s druge strane, da se nepismeni čuvar ovaca u brdima ne može dovinuti do vrha u bilo kojoj profesiji.

Koliko je u Hrvatskoj prevođena kvalitetna književnost s engleskog i njemačkog govornog područja? Što bi, po vama, od suvremenih ključnih djela koja još nisu prevedena svakako trebalo biti dostupno u hrvatskom prijevodu?

Mislim da je u tom pogledu stanje dobro i da u prijevodima postoje mnogobrojna književna djela s navedenih jezika. Danas, nažalost, zaostajemo zbog financijskih razloga. Kao i posvuda, kultura se prva razboli (a u njoj osobito prevoditeljstvo) od loših gospodarskih prilika. Nakladnici svakako nastoje održati korak s međunarodnom produkcijom, ali ... a danas ima sve više tih ali ... teško im je ugovarati prijevode koje „ne mogu platiti prevoditelju, a još manje izdati knjigu u predvidivom roku“ (citat!). Sve ovisi o dobroj „novčanoj“ volji nakladnika da ulažu u tu društveno hvalevrijednu djelatnost i bitnu sastavnicu nacionalne kulture.

Od djela koja bi svakako trebala biti dostupna u hrvatskom prijevodu navela bih prije svega Grahama Greenea – prijevodi postoje, ali ih je vrijeme pregazilo i trebalo bi ih ponovno prevesti; zatim izvanrednu Smrt u Rimu Wolfganga Koeppena, jednog od najpoznatijih njemačkih poslijeratnih pisaca (za koju je jedan od „mojih“ izdavača tražio potporu EU-a, ali je nije dobio), Hannu Armina Müllera-Stahla, biografiju Gabrielea D’Annunzija Lucy Hughes-Hallet The Pike / Štuka (nagrada Samuel Johnson za beletristiku 2013) i pripovijetke Siegfrieda Lenza.

U popise inozemnih uspješnica ne bih se upuštala, jer iz osobnog iskustva znam da inozemna uspješnica rijetko privlači bilo kakvo zanimanje u Hrvatskoj (osim „smeća“). Ne pitajte me za razlog, jer ga ne znam. A „svoje“ nakladnike koje sam pitala nisu mi htjeli reći svoj izbor jer se (citat) „boje da im konkurencija ne otme naslov“.

Danas smo, nažalost, svjedoci toga da se prevođenjem bave i mnogi koji za taj posao nisu kompetentni. Koje su ključne kompetencije i znanja koje, prema vašem mišljenju, suvremeni prevoditelj mora imati? Kako se obraniti od nestručnih prijevoda? Što se može učiniti po tom pitanju?

Prvi dio odgovora dali ste u prvoj rečenici pitanja. Na drugo, moram najprije navesti osnovnu kompetenciju, a to je izvanredno poznavanje vlastitog, tj. hrvatskog jezika; to je conditio sine qua non! Tek je poslije toga poznavanje jezika izvornika i kulture koja se u njemu opisuje pa, posljednje ali ne i po važnosti, opća kultura.

Obrane od nestručnih prijevoda nema. Naše Društvo brine se za kvalitetu prevodilačkog rada, i svakoga novog kandidata strogo provjerava, na temelju njegovih/njezinih prijevoda, odbor članova Društva. Time uspijevamo održati visoku razinu kvalitete koju mogu bez razlike potvrditi svi čitatelji naših djela. S druge strane, neki izdavači posežu za blago rečeno lošim prevoditeljima – mislim da to čine ponajprije zato što dobivaju prijevod(e) budzašto i napravljene navrat-nanos, a ponekad imam dojam da im se živo fućka i da im nije nakraj pameti pogledati taj jeftini i loš „uradak“ i time smanjiti štetu koliko je to moguće (otuda i „bezgrešne/časne koncepcije“ à la Da Vincijev kod). Ponekad se ispričavaju gospodarskim uvjetima, ali to nije nikakva isprika, jer je situacija bila ista i mnogo prije krize. Sve se nakraju svodi na „koliko novaca, toliko muzike“. S druge strane, pravi nakladnici itekako paze kakve prijevode dobivaju, i čitaju ih njihovi urednici i lektori.

Kako biste ocijenili položaj prevoditelja u hrvatskom društvu te koji su najčešći problemi s kojima se suočavaju?

Položaj prevoditelja u hrvatskom društvu i kulturi danas je katastrofalan. O „feničanskom“ aspektu (za one koji ne znaju „koncepciju“, Feničani su izmislili novac!) neću govoriti da ne rasplačem čitatelje. Problem je u tome što se gotovo i ne spominje ime prevoditelja/prevoditeljice (u drugim zemljama spominju se ime i prezime odmah uz naslov djela – i pohvali kvaliteta) – „časne“ iznimke mogle bi se u jednom deceniju nabrojiti na prste jedne ruke. Prevoditelji dobivaju javno priznanje samo jedanput godišnje zahvaljujući nagradama Društva i – zahvaljujući nekadašnjem ministru kulture Boži Biškupiću – nagradama Iso Velikanović. Pripišimo tomu i mizeran prostor posvećen tom segmentu kulture u novinama. Danas su, nažalost, taj prostor zauzeli petparačka politika, tzv. celebrities (čitaj sponzoruše) i Messi/Ronaldo te njihove domaće inačice. „Pozornost javnosti treba skretati nagradama za najbolje prijevode“ (Iva Grgić, nekadašnja predsjednica DHKP-a).

Što na temelju svoga bogatog iskustva možete preporučiti mladim ljudima koji se prevoditeljskim pozivom žele ozbiljno baviti?

Na to sam pitanje već djelomično ranije dala odgovor. No, ipak, naglasila bih sljedeće. Kao prvo, izbjegavati površnost. Stav „za koga je, dobro je“ smrt je svakoga prijevoda, i svake prevodilačke karijere, jer sve to jednom dođe na naplatu; problem je opet što ceh plaćaju čitatelji, ali interpretomicin nažalost još nije izmišljen, a kazne odgovornosti bilo koga za loše „umjetničko“ djelo, naravno, ne postoje – to bi ipak bilo previše sjevernokorejski, saudijski ili – odnedavna – turski!

Drugi je problem samouvjerenost. Ona nije dobra ni u jednom poslu, ali u našoj djelatnosti dolazi još više do izražaja i do negativnih posljedica.

Treći savjet vrijedi podjednako za sve prevoditelje: tražiti i uzimati u obzir savjete kolega, ali „i šire“! Zlatno je pravilo: samo svi ljudi sve znaju! Konačno – opća kultura!