O romanu za koji donedavno nisam čuo

Na naslovnici Frakturina izdanja romana Stoner otisnut je kratki tekst Tima Kreidera koji je u listopadu 2013. čitateljima The New Yorkera djelo Johna Williamsa predstavio riječima: „Najveći američki roman za koji nikada niste čuli!“. Ako imamo na umu da su adresati njegove tvrdnje bili informirani čitatelji časopisa koji pomno prati zbivanja na američkoj književnoj sceni, onda se hrvatski čitatelj, kojemu je upućen citat na Frakturinoj naslovnici, ne treba osjećati prozvanim, niti treba biti posramljen zbog svoje neobaviještenosti ako nije nikada čuo za Williamsov roman. Uvjerio sam se u to raspitavši se kod kolega koji se kao i ja bave američkom književnošću, a koji kao ni ja nisu čuli ni za pisca ni za rečeni roman prije halabuke koja je popratila njegova novija izdanja.

Činjenica koja može opravdati amerikanista koji ne poznaje djelo najavljeno navedenim superlativima ispada da je paradoksalne naravi jer se pokazuje da je možda upravo usredotočenost na zbivanja na američkoj književnoj sceni pridonijela tomu da amerikanistima promakne rastući interes za Williamsov roman. Naime, u komentaru o „neočekivanoj uspješnici“ u Guardianu (13. prosinca 2013), engleski romanopisac Julian Barnes napisao je kako je malo njegovih američkih znanaca uopće znalo za roman Stoner i da je obnovljeno zanimanje za djelo, štampano davne 1965, uglavnom europski (i izraelski) fenomen. Brojke o prodanim primjercima romana koje Barnes navodi kao i najava kineskog izdanja sigurno su utjecale na odluku da se tekst učini dostupnim hrvatskom čitatelju. Odluka je izdavačke kuće Fraktura stoga hvalevrijedan potez da se naša sredina upozna s fenomenom koji kao da zaokuplja globalnu književnu scenu. Međutim, nipošto ne želim kazati da je roman Stoner na bilo koji način minorno štivo koje je dospjelo u žarište interesa komercijalnom promidžbom. Naprotiv, uobičajilo se obnovljeni interes za roman pripisati sudu i ukusu čitateljstva. Ja osobno, i kao čitatelj i kao amerikanist, smatram da Williams u ovom romanu stvara svijet koji itekako nuka na razmišljanje i empatiju, ali ću dodati kako mislim da Stoner nije „najveći“ roman kako ga primjerice promovira spomenuta naslovnica.

Roman Johna Williamsa ne mijenja ni na koji način kanon američkoga romana dvadesetog stoljeća. Pročitavši ga nisam imao potrebu da revidiram vrijednosne sudove o romanima koji mu kronološki prethode. Williamsov roman isto tako ne nalaže preispitivanje recepcije američke proze koja je nastala od datuma prvog objavljivanja Stonera. Kao što sam autor stoji uz mnoga poznatija imena američke proze, tako i njegov tekst supostoji uz različita formalno-tematski izazovnija djela američke proze. Znakovito je da je irski pisac John McGahern, čiji pogovor prati i hrvatsko izdanje romana, ključna osoba zaslužna za otkrivanje i najnoviju promociju romana. Započinjući osvrt tvrdnjom da je Stoner „klasični roman o sveučilišnom životu te životu srca i uma“ McGahern izriče vlastitu poetiku koja, želim istaknuti, nije imala sluha za eksperimentiranje na tragu Joycea ili Becketta. Na sličan način u romanu Stoner ne nalazimo odjeke američke modernističke prakse ni anticipaciju nadolazeće postmoderne. Kao što sveučilište u Missouriju funkcionira kao „azil“ do kojega dopiru samo odjeci svjetskih zbivanja, Williamsovo pripovijedanje, karakterizacija njegovih likova, njegov jezik obilježeni su tradicionalnim postupcima. To navodim ne zato što smatram da recikliranje tradicionalnih postupaka a priori oduzima od vrijednosti teksta, nego naprosto da indiciram vlastite preferencije.

Priča o promašenom životu

Od romana očekujemo zanimljivu priču. Roman Stoner pripovijeda o ne baš blistavoj karijeri fakultetskoga nastavnika engleske književnosti na sveučilištu na američkom Srednjem zapadu. Na tu okosnicu nakalemljuju se zgode i nezgode iz privatnoga života koje profesionalni životni put, mogli bismo slobodno reći vokaciju, usidravaju u gustoću egzistencijalnih nadanja, razočaranja, u rutinu konformizma i u pustolovinu prijestupa. U tim sekvencijama romana Williams odvaguje vrijednost srca i uma, poslužimo li se McGahernovim riječima, sučeljava mijene tijela i napore mašte/razuma. Meni su najdomljivije posljednje stranice romana, gdje glavni lik na samrti promišlja „o svom promašenom životu“. U mjeri u kojoj je izvjesnost nadolazeće smrti uprizorena kroz do tog trenutka izgrađenu svijest glavnoga lika ona isto tako ima univerzalnu relevantnost i čitatelj će s bolom prepoznati općeljudsku kob. Williamsovi opisi ljubavi i mržnje, opisi potrebe za drugim osobama kao i njegov opis pakla koje voljene osobe mogu predstavljati u ljudskim odnosima, sve to kao i spomenuti opis umiranja zacijelo su motivi i teme koje će bez posredovanja doprijeti do svakoga čitatelja.

Aluzije na američki prostor

No ako su takve općeljudske teme pridonijele popularnosti romana, valja kazati da u romanu nailazimo na referencije koje neće biti svakomu lako razumljive. Primjer za to su sva ona spominjanja književnih djela, autora i tekstova o kojima Stoner predaje i na kojima radi u svojem istraživačkom radu. Drugi su primjer povijesni događaji i osobe kojima Williams označuje kronologiju priče. Ustvrdio bih da čitatelj izvan SAD-a neće prepoznati niz takvih natuknica. Tu se otvara šire pitanje kako tekst koji je ipak kulturološki omeđen može biti tako široko prihvaćen. Neke kulturološke specifičnosti vrlo su važne za roman. Spacijalno čitanje romana pokazalo bi u kojoj se mjeri Williams koristi regionalnim identitetima u karakterizaciji likova ili pak u ocrtavanju stanja zemlje kao cjeline. Kao drugi primjer uzmimo Stonerovu sudbonosnu odluku da napusti studij agronomije i započne studij književnosti. Uvjet za mogućnost takve odluke jest američki sustav visokoga školstva i činjenica da se ondje na prvim godinama studija sluša široki raspon kolegija koji nisu neposredno povezani s budućom strukom. Ako će općeljudska problematika privući globalnoga čitatelja, postavlja se pitanje mora li taj čitatelj prepoznati američke aluzije u tekstu i u kojoj mjeri to prepoznavanje pripomaže ili odmaže popularnosti teksta.

Postavljam to pitanje jer smatram da nam ono pomaže raslojiti Williamsovu čitateljsku publiku. Nema dvojbe da je njegov opis Stonerova života mamac po sebi i da je ton kojim Williams pripovijeda taj život, izravan i lišen patetike, magnet koji privlači široki krug čitatelja. Zasigurno su povijesna pozadina Stonerova života i zbivanja koja on osluškuje u svojemu „azilu“ dodatni faktori koji će privući jednu vrstu čitatelja. No ono što može odbiti neupućena čitatelja jest svakako specijalizirano književno znanje i institucionalni uzusi koji se u romanu pojavljuju. Ovdje mislim na uže, vrlo specijalizirano područje Stonerova znanstveno-nastavnog rada i na njegov položaj u sveučilišnoj institucionalnoj hijerarhiji. Doista se može postaviti pitanje koga danas zanima način kako je nekoć funkcioniralo sveučilište i kako se na toj ustanovi radilo. Usudio bih se kazati da recepcija Stonera nudi mogući odgovor. Roman će ponajprije čitati oni koji su svjesni da život koji je vodio Stoner danas više nije moguć. Oni se s nostalgijom prisjećaju okruženja u kojemu su predavači i njihovi studenti poklanjali život „učenju koje ne vodi nikakvu određenom cilju“. U tom smislu ne može se kazati da je Stonerov život promašaj. Naprotiv, on je radio posao koji je volio u vremenu i prostoru u kojemu je taj posao imao važnosti.

Zlatno doba američkih sveučilišta

Prisjetimo se odlomka u romanu kada Stoner s oduševljenjem govori o vojnicima povratnicima iz Drugoga svjetskog rata koji su došli na sveučilište „kao da je studij sam život, a ne određeno sredstvo za postizanje određenog cilja“. Iako je riječ o specifičnostima SAD-a, naime programu koji je veterane uputio na sveučilišta i tako stvorio zlatno razdoblje američkih sveučilišta, siguran sam da diljem svijeta postoje sveučilišni djelatnici koji se prisjećaju ili koji su čuli za vrijeme sveučilišnoga života kada znanje nije bilo posve upregnuto u utilitarne svrhe, kada se studiralo bez jasno definiranih ishoda i ciljeva. Mogućnost da dijete iz ruralne nigdine uspije sudjelovati u tom uzvišenom pozivu jest ona univerzalna saga dvadesetog stoljeća koju je Williams u ovom romanu lokalizirao na američki Srednji zapad.

Siguran sam da je John McGahern prepoznao sličnosti s preobrazbom obrazovanja i institucija kojoj je i sam bio svjedokom u Irskoj kao što će na nekim drugim meridijanima drugi naći zapisane svoje aspiracije i vrijednosti u Williamsovu romanu. Te paralele bit će tim izraženije postanemo li svjesni da su te vrijednosti ne samo ugrožene nego se danas doimaju kao relikt zauvijek izgubljena vremena. U tom smislu kao čitatelji dijelimo Stonerovu tugu, ali ćemo isto tako kao nastavnici zaključiti da bi roman Stoner trebalo uključiti u svaki popis literature koji propisujemo studentima anglistike, ali i drugih humanističkih disciplina. To bi trebali učiniti kako bismo ih podsjetili na to kako se nekoć tretirala njihova disciplina, koju je važnost sebi pripisivala i kako se u njoj radilo. Ako još bude vremena, ja ću roman uključiti u svoje popise literature kako bih se i sam podsjetio kako je nekada davno bilo baviti se književnošću i služiti joj prije negoli su taj posao podlokali procesi koje William Stoner nije ni prepoznao.