Kratki roman o Velikom ratu

Roman 14 četvrti je na hrvatski preveden roman uglednoga suvremenog francuskog pisca Jeana Echenoza. U njemu će čitatelj brzo uočiti tri osnovne značajke autorova rukopisa koje je kritika već prepoznala u romanima Ja odlazim, Ravel i Sijevanja. Jean Echenoz pisac je kojega krasi iznimno stilističko majstorstvo, svaki njegov roman oplahnut je blagom dozom ironije, a pripovijedanje je redovito izrazito jasno, precizno i jezgrovito, lišeno suvišaka i zalihosti. Njegova je rečenica elegantna i dotjerana, a uvidi lucidni i izneseni s iznimnom elokvencijom i umijećem artikulacije, da čitatelj žali što autor pisanju nije prionuo s više ambicije, osobito stoga što se u romanu dugu tek 84 stranice Echenoz bavi vrlo važnom i zanimljivom temom. Jer, iako brojka iz naslova označava i redni broj koji taj roman zauzima u njegovu opusu, taj broj upućuje da se u romanu 14 Echenoz posvetio Prvom svjetskom ratu.

Na početku autor nas upoznaje s petoricom mladića koji istoga dana iz francuske provincije odlaze na ardensku frontu, da bi se potom s više pozornosti usredotočio na jednoga od njih – Anthimea. On se naposljetku, nakon petsto dana provedenih na bojištu, jedini vraća kući živ, ali bez ruke, dok sudbinu ostale četvorice autor zaokruži tek ponekom rečenicom. Kod karakterizacije Echenoz je izravan i vrlo jasan; kratkim potezima i s tek nekoliko dobro odabranih detalja on uvjerljivo oslikava mladiće i čini ih međusobno raspoznatljivima. Pritom pozornost pridaje socijalnim i klasnim razlikama između njih, koje se pokazuju važnima u smislu ishoda njihovih sudbina. Tako primjerice Charles, sin bogata tvorničara, s pomoću poznanstava s važnim ljudima, iz pakla rovova biva premješten u avijatičarsku jedinicu. A to ga, ironijom sudbine, ubrzo vodi ravno u smrt, a koju se upravo premještajem nadao izbjeći. Budući da ga autor otpočetka prikazuje kao antipatična i bahata, čitatelj ne može ne pomisliti da ga je takvom sudbinom Echenoz zapravo ironično kaznio.

Blaga ironija redovit je i važan začin Echenozovih romana, a ovdje on za njom najčešće poseže pri zaključivanju kratkih poglavlja, koja mahom okončava efektnim poantama. Ironičnim poentiranjem zaključeno je i deseto poglavlje, gdje autor uspoređuje književne opise ratnog ludila s operom. S operom, kako veli, književnost o ratu zna mnogo toga dijeliti, pa zna biti „grandiozna, uzvišena, pretjerana, puna bolnog razvlačenja, izrazito bučna i često, naposljetku, i prilično dosadna. Jer je sve to bilo već stoput opisano“ – pa zašto onda time ponovno gnjaviti čitatelje, Echenozovo je neizrečeno pitanje, a takvom aluzijom on kao da i sarkastično opravdava vlastiti minimalistički pristup odabranoj tematici. Jasno, riječ je o ironiji kojoj cilj nije umanjivanje značenja literature koja tematizira rat, već on upozorava da hiperprodukcija istovrsnih sadržaja može dovesti do gubitka empatije, osobito ako se ratu pristupa nekritički. A upravo to čini gomila mladića koji na početku romana u rat kreću s grozničavom nestrpljivošću, kao u kratkotrajnu zabavnu avanturu „koja neće trajati dulje od dva tjedna“, da bi četiristotinjak dana poslije većina njih žudjela za „sretnim, blagotvornim ranjavanjem“ koje bi ih vratilo kući, osakaćene, ali barem žive, a mnogi od njih izlaz iz ratnoga pakla pronalaze u samoubojstvu („s nožnim prstom na okidaču i s cijevi u ustima“). A kao vrhunac autorova antiratnog aktivizma nudi se pripovjedačev zaključak da je zbog dezerterstva „biti kažnjen strijeljanjem u svojoj jedinici bolje nego biti ugušen, pougljenjen, rastrgan plinom, bacačima plamena ili granatama drugih“.

Dionice u kojima iznimnom uvjerljivošću i dokumentarističkom autentičnošću dočarava ratne strahote s bojišta Echenoz prekida kratkim epizodama iz života Blanche, trudne djevojke Anthimeova poginuloga brata Charlesa s kojom Anthime po povratku s bojišta stupa u intimnu vezu (što je na početku već bilo nagoviješteno diskretnim signalima u sceni oproštaja uoči odlaska u rat). Premda tijek zbivanja iznosi pravocrtno, autor se često služi elipsama, a kratkim natuknicama na nekoliko mjesta najavljuje ishod sudbina pojedinih sporednih likova, što se doima kompenzacijom u odnosu na uskraćivanje uvida u mentalne procese protagonista. Naime, Echenoz rukopis posve lišava psihologizacije te iz pozicije tzv. sveznajućega pripovjedača donosi prikaz objektivne, izvanjski uočene zbilje u koju su vojnici na ratištu uronjeni. Dočaravajući zbilju koju Anthime na bojišnici proživljava, Echenoz se fokusira na osjetila vida, sluha i njuha, svjestan da u ratnom vihoru okolnosti uvjetuju ponašanje u skladu sa zatečenim stanjem. Zato je detaljistička deskriptivnost osnovno obilježje romana. No mogući razlog izostanka psihologizacije jest i u tome što je glavni lik vojnik, a kako znamo, u vojsci je bespogovornost imperativ. Jer velik dio djelovanja vojnika odvija se ili automatizmom ili instinktivno, za razmišljanje tu nema puno mjesta – štoviše, zapovjedni kadar nije blagonaklon prema vojniku koji razmišlja ili propituje svrsishodnost onoga što mu je naređeno. Stoga se takvo pripovijedanje nadaje lucidnim odabirom, jer osim što je vrlo funkcionalno, pripovijedanjem lišenim refleksije apsurdnost i besmislenost rata još uvjerljivije dolaze do izražaja, uz dubinsku inkorporaciju ironije u tijelo teksta.

Izostanak psihologizacije također upućuje i na identitetnu raslojenost Anthimea, njegovu bitnu neukorijenjenost, distancu od sama sebe, što je dodatno sugerirano i njegovim lakim prihvaćanjem gubitka ruke u ratu. Sve rečeno otkriva nam kako Echenozova lapidarnost ipak nije rezultirala manjkovima jer je i unatoč jezgrovitosti i minimalizmu riječ o slojevitom tekstu bogatu značenjima te romanu koji je svakako vrijedan čitanja.