I jope sloga i jope dobro

U bilješci o Božici Dragaš (1968), autorici romana Između koljena, navodi se da je diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije pa bibliotekarstvo, da piše kratke priče i da u knjižnici radi već više od dvadeset godina. Vjerojatno je to bilo presudno – pogotovo jer je riječ o prvom romanu, kad neiskusan pisac oslonac obično traži u vlastitome profesionalnom iskustvu – što je Tinka, glavna junakinja romana, također bibliotekarka i što se dobar dio radnje zbiva u knjižnicama. Pa ako je Božica Dragaš u tom pogledu išla „na sigurno“, u izboru teme (incest) pokazala je hrabrost.

Premda nema spisateljskog iskustva s dužim proznim oblikom, Božica Dragaš spretno se koristi čitateljskim iskustvom, pa u njezinu tekstu nema početničkih zanatskih pogrešaka ni zamuckivanja. Ima nešto banalnih mjesta, koja su proizašla iz autoričina nastojanja da dosljedno preslika pojedinosti iz profesionalne prakse, ali to nisu detalji koji bi ugrozili strukturu romana. Sastavljen od 14 poglavlja, taj opsegom nevelik roman (195 str.) ima i poseban uvodni tekst od samo nekoliko stranica, markiran već samim svojim položajem i istodobno odvojen od „tijela“ romana drugim tipom slova, izostankom naslova ili brojne oznake te činjenicom da je realiziran isključivo u tehnici prikazivanja (dijalog dvoje glavnih junaka), za razliku od drugih poglavlja, koja su ostvarena kombiniranjem različitih pripovjednih tehnika, s pripovjedačem u trećem licu.

U toj ekspoziciji protagonisti romana Tinka i Boris vode važan razgovor, a čitatelj iz dijaloga na rubu groteske, u kojem ženski glas iznosi svoju dramu, a muški je nastoji ironijom minorizirati, doznaje bitne stvari: da su desetak godina u incestuoznoj vezi (očevi su im braća), da je djevojka nesretna i želi prekinuti, da ne zna je li ga prestala voljeti ili više ne može izdržati pritisak „ilegale“ i „konspiracije“. Na njezinu primjedbu da bi najbolje bilo da se ne vide tri mjeseca, on lakonski odgovara da će to biti kraj njihove veze – „ako se ikad dogodi“.

Tema incesta u našem je društvu i danas tabu-tema, a u hrvatskoj prozi endemska je pojava (npr. Nježna palisandrovina Milka Valenta i Elijahova stolica Igora Štiksa). Glavnu junakinju romana, ženu u kasnim tridesetim, zatječemo u trenutku kad netom nakon diplomiranja dobiva posao u institutskoj knjižnici, priprema prezentaciju o incestu kao uvod u temu okruglog stola i kad se približava istek ona tri mjeseca neviđanja s bratićem Borisom nakon kojih bi bila slobodna. „Sada“ i „ovdje“ romana – neko kratko vrijeme 2013. ili 2014. u Zagrebu – prepleteno je Tinkinim retrospekcijama kojima se postupno gradi slika o njezinim mlađim danima i povijest njezina odnosa s Borisom. Odrasla je u disfunkcionalnoj obitelji. Otac joj je mlad izgubio posao pa se propio i zapao u kockarske dugove, što je završilo njegovom smrću, za koju Tinka nije pouzdano znala je li bila nesreća ili suicid, kako je zaključio sud. Odnos s majkom bio je problematičan: od njezinih stalnih prigovora da će si „od života napraviti pustoš i sasušiti se u samoći“, kći se pretvarala u „krumpir guljen oštrim nožem“; kad se majka nakon očeve smrti preudala pa se nakon nekoliko godina odlučila rastati i otići od očuha, Tinka je radije ostala s njim.

Tema incesta, nosivi i najosjetljiviji dio romana, oblikovana je na dvjema razinama. Jedna je romaneskna priča o strasnoj, ali zabranjenoj i strogo tajenoj ljubavi bratića i sestrične, koja nakon deset godina skrivanja i strahova za Tinku postaje traumatično opterećenje koje više ne može podnijeti pa, unatoč nesmanjenoj tjelesnoj privlačnosti, razrješenje traži u raskidu. Drugu razinu, grafički obilježenu užim stupcem i kurzivom, čini kompilacija fragmenata Tinkina diplomskog rada i dvaju njezinih članaka koju priprema kao prezentaciju za okrugli stol. Cilj joj je da iznese glavna obilježja pravnog i sociološkog statusa incesta, da naznači znanstvene prijepore o njegovoj prirodi, da istakne različita rješenja u zakonskoj regulativi pojedinih država, da podsjeti na distinkciju između incesta koji znači seksualno zlostavljanje djece i tzv. konsenzualnog incesta, gdje je posrijedi spolni odnos dvoje punoljetnih i mentalno zdravih bliskih rođaka koji su na tu vezu svojevoljno pristali. Na kraju dodaje i fragment o motivu incesta u povijesti svjetske književnosti. Jasno je da je funkcija tih fragmentarnih zapisa (što je dobra, ali loše realizirana zamisao) da kao pouzdana i stručno uvjerljiva pozadina podsjećaju čitatelja na delikatnost i kompleksnost teme incesta, koja se može sagledavati iz pravnog, medicinskog, genetičkog, antropološkog, sociološkog, teološkog, kulturološkog, psihološkog, psihoanalitičkog rakursa.

Roman Između koljena priča je o ženi, o ženskom pogledu na svijet, pa i o pogledu na incest. To je priča o ženskom tijelu, o Tinkinu ovladavanju njime, njegovu discipliniranju, kontroliranju „unutrašnjim okom“. Svoje je tijelo upoznala i ovladala odmalena njime toliko da je mogla svojom voljom skidati temperaturu, da joj tijelo nije osjećalo glad, da nije osjećalo ništa kad se otac raznio, a kad je odlučila, „prestalo je htjeti Borisa“. U ovoj priči o incestu, u kojoj nema nasilja i zla, koja ni u jednom času ne djeluje na čitatelja (očekivano) depresivno, protagonistica postavlja neka logična i zanimljiva pitanja. Spisateljica je pak uz incest vezala ironiju, kao ključnu figuru. Tinka i Boris povremeno su skupa dolazili svojoj babuški na selo, a ona im je kao bliskim rođacima posteljinu namještala u istoj sobi, ne znajući za njihovu vezu: „Dragi bog oće da se rodbina voli i slaže, vako ko vas dvoje. (...) Zato mi vas je i poslo, da mogu na miru umrit. I pravo ću gore kod dida, da čujem šta sad ima za reć. Budaletina, da barem more vidit kako je umisto nevolje i jope sloga i jope dobro između koljena.“ A roman i završava ironično: Tinka se oslobađa Borisa, a istodobno upoznaje zanimljiva mladića – izvanbračnog sina svoga pokojnog očuha.