Trajan izvor tema i nadahnuća

Ovih dana popularni internetski film(ofil)ski portal IMDb navodi da je trenutno u različitim fazama izrade u pripremi čak devetnaest kino- i televizijskih projekata na različite načine temeljenih na djelima Williama Shakespearea, a svi bi premijere trebali dočekati do kraja 2017. Ima tu uistinu svega, od triju projekata što kratkog, što dugog metra čiji autori od Velike Britanije do Turske posežu za motivima iz Romea i Julije ili pak za čitavom tragedijom, preko dvaju filmova što nude nova, možda i svježa i inovativna čitanja Macbetha, kojega smo nedavno mogli pogledati u režiji Justina Kurzela s Michaelom Fassbenderom u naslovnoj ulozi, potom triju doslovnijih ili slobodnijih prilagodbi komedije San Ivanjske noći od kojih je jedna televizijska, pa do neizbježnog Hamleta, četverosatnoga Kralja Leara u režiji hvaljenoga glumca, scenarista i redatelja Alexandera Barnetta, do televizijske adaptacije Othella te komedija Mnogo vike ni za što, Na Tri kralja ili kako vam drago, Uzaludan ljubavni trud i Periklo. No to dakako nije sve, jer će samo do kraja ove godine diljem svijeta filmske i(li) televizijske premijere, ponekad i u obliku kraćih ili dužih nizanki, doživjeti čak šesnaest već dovršenih projekata kojih su autori nadahnuće i poticaj za rad pronašli u veličanstvenom opusu najvećega dramatičara i trageda svih vremena, rođena 1564. u gradiću Stratfordu na rijeci Avon. Također, vjerojatno ni svi navedeni projekti nisu sve što se priprema vezano uz djelo ali i lik Williama Shakespearea, jer neki filmaši poput Johna Maddena u zabavnom i frivolnom sedmerostrukom oskarovcu Zaljubljeni Shakespeare te Rolanda Emmericha u prilično intrigantnoj povijesnoj drami Nepoznati, možda planiraju pozabaviti se stvarnim ili tek navodnim detaljima iz biografije avonskog labuda.

Raznovrsne interpretacije

O njegovu životu postoji malo vjerodostojnih podataka, među ostalim i to da je tek u zreloj dobi počeo pisati i glumiti, a drži ga se i suvlasnikom kazališta Globe. Povjesničari književnosti sumnjaju da Shakespeare nije pisao sve svoje drame, već neke pripisuju lordu Baconu, primjerice sjajnog i mučnog Tita Andronika, jer drže da blagi Will nije bio sposoban u nekim djelima nagomilati toliko morbidnosti i grozota. Shakespeareov opus obuhvaća 37 djela, a holivudski i ini filmaši neprekidno, tijekom povijesti sedme umjetnosti – točnije od Macbetha iz 1898. – podjednako kao i danas u njima pronalaze nadahnuće. U filmskim adaptacijama proze velikoga trageda tijekom proteklih osam desetljeća, među ostalima, okušali su se i glasoviti glumci i redatelji Laurence Olivier (Hamlet, Rikard III), John Gielgud (Hamlet), Orson Welles i Kenneth Branagh, prestižni filmaši poput Romana Polanskog (The Tragedy of Macbeth) i Franca Zeffirellija (Romeo i Julija, Othello, Hamlet), kao i cijenjeni dramatičar Tom Stoppard u svom jedinom redateljskom ostvarenju Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi snimanu u Hrvatskoj, a možda najzanimljivije recentne osuvremenjene interpretacije Bardovih djela ponudili su redateljica Julie Taymor u naglašeno stiliziranu filmu Tit Andronik, artistički promišljenoj studiji ljudske okrutnosti, bestijalnosti i autodestruktivne osvetoljubivosti, kao i u nažalost neuspjeloj Oluji u kojoj je prognanom milanskom vojvodi Prosperu promijenila spol, te daroviti Australac Baz Luhrmann, potpisnik ekstravagantne ekranizacije Shakespeareove najpoznatije tragedije Romeo i Julija.

Uistinu, zahvaljujući potentnosti i podatnosti za mnogostruka slojevita iščitavanja, Shakespeareova su ostvarenja trajan izvor tema i motiva mnogim filmskim autorima, pa tako motive iz piščevih djela lako pronalazimo u remek-djelu Krvavo prijestolje Akira Kurosawe, u romantičnoj mjuzikl-komediji Poljubi me, Kate Georgea Sidneyja, u kultnoj romantičnoj mjuzikl-drami Priča sa zapadne strane Jeromea Robbinsa i Roberta Wisea, baš kao i u neambicioznijim naslovima kakav je romantična komedija 10 razloga zašto te mrzim Gila Jungera ili primjerice popularan Disneyjev crtić Kralj lavova u režiji Rogera Allersa i Roba Minkoffa.

Svakako valja izdvojiti velikog Orsona Wellesa, koji je vođen sklonosti za prilagodbama zahtjevnih književnih predložaka (Proces, Moby Dick) višekratno posezao za Shakespeareovim djelima, konkretno za Macbethom, Othellom i Mletačkim trgovcem, ali i za dramama Henrik IV, prvi dio, Henrik IV, drugi dio i Henrik V. Motive iz posljednjih ekranizirao je u impresivnoj ratnoj drami Ponoćna zvona, a predlošcima je pridodao dijelove iz knjige Chronicles of England, Scotland and Ireland Raphaela Holinsheda, engleskoga kroničara iz 16. stoljeća na čijim je djelima Shakespeare često temeljio zaplete drama. Priča Wellesova filma realizirana kombinacijom tragedije i slapsticka posuđuje motive iz čak pet Shake­speareovih komada, na suvremen način progovara o sudbinama ljudi vođenih željom za osvajanjem vlasti te nudi redateljevu osobnu interpretaciju engleske povijesti uz izraženu nostalgiju za „dobrim starim vremenima“. U Macbethu, pak, Welles je kao scenarist dijelom i zbog cenzure unio brojne izmjene u literarni predložak te kreirao film u kojem se na očekivano zanimljiv i sugestivan način pozabavio nekim omiljenim motivima kakvi su paranoja, krivnja i osjećaj straha.

Potkraj 80-ih i tijekom 90-ih kao najintenzivniji filmski šekspirolog izdvojio se Kenneth Branagh, koji je nakon sjajnoga Henrika V, njegova debitantskog ostvarenja, i podjednako uspjela Mnogo vike ni za što, u naslovima In the Bleak Midwinter (temeljen na Zimskoj priči), Hamlet, Uzaludni ljubavni trud i Kako vam drago iz 2006. iskazao pretencioznost i pretjerano strahopoštovanje u tretmanu ostavštine velikoga dramatičara, što ga je odvelo gotovo u slijepu ulicu. No onda se Buz Luhrman lucidno poigrao i postmodernistički prebacio Romea i Juliju na kalifornijski Verona Beach u kontekst sukoba dviju mafijaških obitelji, čime je pokazao put kojim buduće ekranizacije Shakespeareovih djela mogu ići.

U rukama redatelja koji znaju što žele i kako to postići Shakespeareova su djela uvijek atraktivna i suvremena te pogodna za maštovita transponiranja i neobične interpretacije, o čemu svjedoče i svježija ostvarenja poput također dijelom u Hrvatskoj snimana začudnog Koriolana Ralpha Fiennesa, sjajnoga dokumentarno-igranog Cezar mora umrijeti braće Taviani, u kojem zatočenici rimske kaznionice Rebibbia uvježbavaju i postavljaju dramu Julije Cezar, ili pak animiranoga hita Gnomeo i Julija Kellyja Asburyja, u kojem je znamenita tragedija pretvorena u romantičnu pustolovnu komediju i smještena u svijet vrtnih patuljaka.

Domaće prilagodbe

Premda se hrvatski filmaši, osobito suvremeni, ne mogu pohvaliti osobitim zanimanjem za Shakespeareova ostvarenja, nekoliko naslova ipak svjedoči o potentnosti pa i provokativnosti i domaćih čitanja njegova opusa. Primjerice, iste 1973. Tomislav Radić snimio je fascinantnoga Timona, u kojem je metatekstualno fiktivna stvarnost kazališnoga prvaka Borisa u maestralnoj izvedbi Borisa Buzančića križana sa zbivanjima u tragediji Timon Atenjanin u kojoj on tumači naslovnu ulogu, a Krsto Papić i danas kultnu i podjednako aktualnu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, adaptaciju glasovite drame Ive Brešana u kojoj se tragedija Shakespeareova komada na groteskno zrcalan način odražava u tadašnjoj socijalističkoj stvarnosti u imaginarnoj provinciji.

U novije vrijeme tek je Ivona Juka u izvrsnom i nagrađivanom dokumentarcu Što sa sobom preko dana, konceptom srodnom spomenutu Cezar mora umrijeti braće Taviani, zabilježila svakodnevicu zatočenika Lepoglave koji uvježbavaju San Ivanjske noći, te elaborirala ideju prema kojoj su svi ljudi, bez obzira bili kriminalci ili ne, manje ili više osjećajni i emotivni pojedinci mučeni sličnim problemima i dvojbama. U opisanom je kontekstu jasno da se bogatstvo Shakespeareova opusa u svoj svojoj punini domaćim filmašima tek nudi za interpretacije i čitanja.

Napokon, makar ne i najmanje važno, Shakespeare je i svojim likom odnosno umjetničkim habitusom, sa svim kontroverzama koje ga prate, povremeni filmski protagonist, primjerice u na početku spomenutim filmovima Zaljubljeni Shakespeare i Nepoznati. Dok je u prvom slučaju riječ o razigranoj i životnoj, ali i neproblemskoj priči o romantično-teatarskim zavrzlamama tijekom postavljanja komedije Romeo i Ethel, kći pirata mladoga Shakespearea, pogođena propalim brakom i kreativnom blokadom, drugi se film bavi tezom prema kojoj Shakespeare nije bio pravi autor djela koja mu se pripisuju, već je to bio Edward De Vere, grof od Oxforda, plod incesta kraljice Elizabete koji je već u dobi od osam godina napisao San ljetne noći, da bi naposljetku inicirao i pobunu protiv kraljice. No to je ipak samo teza, a ono što (nam) ostaje jest fascinantan opus iznimna umjetnika kojem se valja uvijek i iznova vraćati.