Tradicionalni i progresivni Hrvati

Hrvatska je najvećim dijelom svoje povijesti bila pod utjecajem različitih carstava. Još u kasnom 19. stoljeću Austrijanci, Nijemci i Talijani, turisti i avanturisti, časnici i pisci namjernici Dalmaciju su smatrali „polu-orijentalnom“ i „polu-kolonijalnom“. Polu-orijentalnom: jer nije zadovoljavala njihovu predodžbu o „pravoj“ civilizaciji. „Ovdje se nalazimo na granici s Orijentom“, pisao je austrijski pisac Theodor Schiff u putopisu po Dalmaciji. Dalmacija je „egzotična“, pisali su Ida von Reinsberg-Düringsfeld, Kurt Flöricke, Hermann Bahr, Heinrich Stieglitz, Franz Swida i brojni drugi, upravo zbog neposredne blizine „svijetlog Orijenta“. „U Europi, a istodobno i zemlja tranzicije. S jedne strane blizu kolijevci civilizacije – Italiji… a s druge strane – Orijent“, pisao je bavarski putopisac Arthur Achleitner osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Isti stereotip ponavlja se i u literaturi. Kara-ben-Nemzi, junak istočnjačkih romana Karla Maya, prolazeći kroz balkanske gudure, već je na pola puta do Njemačke: nakon sjajnoga Orijenta, u blijedom odrazu vlastitoga doma on više nema što tražiti. Hrvati su tek nezanimljivi, pomalo divlji „loši Nijemci“.

Jedan od glavnih izvora spomenutoga stereotipa o Hrvatima jest nekoć silno popularna knjiga Venecijanca Alberta Fortisa Put po Dalmaciji (1774). Premda o Morlacima, stanovnicima zaleđa jadranske obale, piše s mnogo simpatija, u svijesti čitatelja Fortisova etnološkog putopisa ostat će podjela na „civilizirane“ stanovnike i krajeve pod utjecajem Italije, i „Crne Vlahe“, sirotinju stanovnika unutrašnjosti, kršćanski živalj u kojem postoji jak „orijentalni kulturni element“. Fortisovi Morlaci simpatični su i susretljivi, ali samoživi i nedisciplinirani (posebno kada je riječ o vlasništvu i štednji), prezirni, ponosni i bahati prema ženama. „Žene blebeću i poslije ponoći. Urliču iz svega glasa neke đavolske pjesme u prostoriji u kojoj sam trebao spavati. Uz takvu glazbu slatko je na zemlji spavalo deset do dvanaest osoba.“ Banče unatoč neimaštini. A njihova stoka živi „u istoj kolibi pleterom i šibljem oblijepljenom blatom i balegom odvojena od gospodara“.

Stereotip o Morlacima bio je vrlo utjecajan. Theodor Schiff je sredinom 19. stoljeća pisao: „Morlak se nipošto ne osjeća Turčinom, ali se povinuje turskim običajima i to vrlo pobožno; on ih imitira jer su mu Turci materijalno i moralno bliži od civilizacije koja pretpostavlja izvjestan stupanj kulture.“

Tim se karikaturalnim stereotipima danas znamo i dobro nasmijati. U nedavno objavljenoj knjizi Vedrana Kukavice Ja nisam Švabo glavni lik Udo Schläger saznaje da je podrijetlom iz Gornje Batine. U potrazi za biološkim ocem, u obličju investitora koji u Zagori tobože namjerava napraviti elektranu na vjetar, glavni se lik iz njemačke provincije vraća u onu hrvatsku, i u tom susretu „modernosti“ i „tradicije“ nastaje niz komičnih epizoda.

Premda su „Morlakija“ ili „Vlajlend“ danas tek komični stereotipi, u kojima – kako slutimo – ima i ponešto zbilje, još se i danas njima koristimo kao metonimijama polarizacije hrvatske „urbane“ i „seoske“ kulture, ili pak za obično razlikovanje „nas“ i „njih“. U tomu su komičnom stereotipu „oni gore“ obrazovani, ali mlitavi kukavice, dok „mi“ prštimo od energije, često s kuburom za opasačem. Oni su „gej“, a „mi“ smo „mačo“ itd. Ako se tim stereotipom ne ponosimo, rabimo ga kao pogrdu, pa ga umjesto na sebe primjenjujemo na one nediferencirane, ili sve druge: Srbe, Rumunje, Albance, kao uostalom i na one iz susjednoga sela s neznatno drukčijim navikama. „Mi“ smo u međuvremenu postali „civilizirani“, a „oni“ su ostali pravi Morlaci (iliti Vlaji).

Antemurale Christianitatis

Sličan stereotip Hrvatske ponavlja se i u ljepšem, katoličkom obličju o „predziđu kršćanstva“. Hrvati su u toj slici branitelji „zapadnih“, posebno katoličkih vrijednosti, najčešće pred islamskom, ali nerijetko i pred ortodoksnom opasnošću. Primjerice, u slavnoj knjizi Samuela Huntingtona Sukob civilizacija iz 1989, hrvatske se granice nalaze na razmeđu „zapadne“ i „pravoslavne“ civilizacije.

Premda taj izraz često s ponosom ističemo, te se on ponavlja i u novijim enciklikama i papinskim pozivima da budemo širitelji kršćanstva i „prema unutra“, naime prema Europi koja je zaboravila na „prave vrijednosti“, metafora predziđa ima i naličje, ideju da ovim prostorima vlada „krajinski mentalitet“. Tako se pozitivni stereotip ponovno pretvara u Fortisove dihotomije.

Godine 1912. i 1913. Otto Neurath, poznati filozof Bečkoga kruga logičkoga pozitivizma, putuje po Balkanu kao dopisnik časopisa Der österreichische Volkswirth, u kojem objavljuje niz napisa o privredi, društvu, religiji i karakteru balkanskih zemalja. U članku Ratno-privredni dojmovi iz Bosne Neurath donosi svoje sudove o socijalnim karakteristikama Srba, Hrvata i muslimana na teritoriju Bosne i Hercegovine:

„Suprotnosti Srba, Hrvata i Muslimana markantne su. Kako su uglavnom istog podrijetla (mali broj Turaka ne igra nikakvu ulogu) te govore istim jezikom, jačina tih proturječnosti naročito je zanimljiva. Opći je stav da je Srbin agilniji, energičniji, prkosniji, nemirniji i privredno moćniji od Hrvata, kojemu se pripisuje priznanje autoriteta, dinastički osjećaji, poslušnost, popustljivost i skromnost; Musliman naprotiv važi kao konzervativan, spreman da vlastitu korist brani bez obraćanja pažnje na cjelinu, nespreman je za duži posao, umjeren i častan. Jedni pokušavaju te suprotnosti objasniti utjecajem triju religija… Drugi misle da su tako duboke razlike stečene podrijetlom… Prkosne i suprotstavljačke prirode pobjegle su u brda kako bi sačuvale svoju slobodu, oni su temelj današnjih Srba, dok su poslušni stanovnici dolina postali praočevi današnjih Hrvata… Bez obzira koje je objašnjenje točno, sama činjenica da se te osobine kreću u tri različita misaona kruga jasno pokazuje koliko te navedene karakteristike eksplicitno prihvaćaju i same te skupine.“

Neurathovi stereotipi nisu se posebno dobro uklapali u „habsburšku“ ideju o upravljanju Bosnom, ali u njima i dalje vidimo opći karakter rubnih, trusnih zemalja carstva kao „čardaka ni na nebu ni na zemlji“. Unatoč tomu, stanovnici Bosne, a posebno ratni „analitičari“ tijekom nedavnoga rata, u spomenutim su „analizama“ često nalazili nešto „istinoliko“, i takvim su razlikama katkada pripisivali čak i uzrok rata. Bila je riječ o „proročanstvu koje samo sebe ispunjava“.

Crno janje Rebecce West

Posve drugu vrstu utjecajnih i polariziranih stereotipa o Hrvatima stranci grade čitajući jednu od slavnijih knjiga prošloga stoljeća Crno janje, sivi sokol (1941), slavni putopis po Jugoslaviji novinarke i spisateljice Rebecce West (supruge H. G. Wellsa). Kao i brojni „turisti“ prije i poslije, poput Roberta Kaplana koji je svoj putopis Balkanski duhovi oblikovao kao reprizu putničkog sinopsisa Rebecce West, autorica se prvi put susreće s „Balkanom“ na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Autoricu dočekuju tri prijatelja: blagoglagoljivi srpsko-židovski pjesnik Konstantin (u stvarnome životu Stanislav Vinaver) – „za njega je država Srba, Slovenaca i Hrvata kojom upravlja centralna vlada u Beogradu nužan uvjet da ti narodi odole talijanskom i srednjoeuropskom pritisku sa zapada“; samouvjereni Dalmatinac Valetta, „anti-jugoslaven, koji vjeruje u autonomnu Hrvatsku“, te Grigorijević, „čovjek plemenitih mjerila u kaotičnome svijetu… Podnosio je bijedu, zatvor i progonstvo da bi se Hrvati mogli ujediniti sa Srbima. Jugoslavija je za njega Carstvo nebesko na zemlji… Između njih postoji razlika koja je postojala između kršćana prva tri stoljeća, koji su se borili za svoju vjeru kao izgubljenu stvar, i kršćana četvrtoga stoljeća, koji su se za istu vjeru borili kada je već pobijedila. Valetta je za Gregorijevića jednostavno izdajica… on je za Gregorijevića otjelovljenje same biti izdajništva.“

Portreti Valette i Gregorijevića u kasnijim su se sažimanjima pretvorili u dvojni stereotip hrvatstva: prvi je nacionalist i tradicionalist, skeptičan prema modernosti, ali i nositelj „kulturne supstancije“ (što je neobično jer stereotipi tipično razdvajaju „dobre“ i „loše“ momke), a drugi je militantni „unitarist“, federalist s „progresivnim“ idejama. U kasnijim obradama tog nacionalističko/federalističkog polariziranog stereotipa, Britanci, inače na strani „progresivista“, često govore i o paradoksu. Primjerice u studiji Roryja Yeomana o međuratnoj Jugoslaviji autorove su simpatije nedvojbeno na strani modernista i federalista (među kojima se ističu Andrija Štampar i Tin Ujević), premda u njima vide i brojne znanstvene zablude i političke natruhe „zdravog Orijenta“.

Nedugo po objavljivanju knjige Crno janje, sivi sokol spomenute smo stereotipe pretvorili u stvarni sukob ustaša i partizana, a potom u nove i dalekosežne stereotipe koje i danas odveć često sami koristimo.

Spomenute maske iz Drugoga svjetskog rata još su žive. Taj spomen govori da rane naših roditelja i djedova očigledno još nisu zacijelile: generacije proteklih sedamdesetak godina zbog zamjene jednog totalitarizma drugim nikada nisu imale dovoljno prilika da ozbiljno obrade vlastitu prošlost.

Domovinski je rat za današnju srednju i stariju generaciju bio isuviše jak šok da bismo o idejama koje stoje iza stereotipa „ustaša“ i „partizana“ ozbiljno razmišljali. Ali baš zbog toga vrijedi postaviti važno pitanje: zašto obličja (pra)starih ratnika i dalje nastavljaju živjeti?

Prvo: u mlađoj generaciji, odgojenoj na dostupnosti kulturnih sadržaja iz cijeloga svijeta, kojoj komunizam nikada nije značio egzistencijalni problem, u obličju „subverzije“ počinju se obnavljati klasične komunističke ideje. U nedavnoj raspravi o „egalitarnom sindromu“, primjerice, u povodu članka Aleksandra Štulhofera i Ivana Burića i dokaza da je davno postuliran i još danas prevladavajući egalitarni sindrom u Hrvatskoj svojevrsna rezidua mentalnoga, seljačkog socijalizma koji priječi društveni i ekonomski razvoj, Danijela Dolenec taj dokaz smatra elitističkom fintom, „esencijalističkim zazorom od vlastitoga naroda, prikladnim jedino nekakvim vojvodama i aristokratskoj eliti… Daljnja je ekonomska liberalizacija u interesu elita…“, ali najgore je, zaključuje autorica, što se opravdanjem nejednakosti u društvu dio inteligencije stavio u funkciju mrskih kapitalista.

Međutim otpor kapitalizmu i obilježja još dominantna egalitarnog sindroma u Hrvatskoj čvrste su zasade ideologije i na tradicionalističkoj, desnoj stani političkoga spektra. Dinko Tomašić, poznati hrvatski predratni sociolog, u tekstovima o hrvatskom seljaštvu i zapadnoeuropskoj civilizaciji spominje primjerice brojna obilježja tradicionalnoga seoskog života koja je uništio kapitalizam. On zbog toga postavlja pitanje „je li s gledišta narodnih slojeva vrijedno da se ta ‘pripadnost Zapadu’ održi kao nešto vrijedno… Razorni utjecaj zapadno-europske civilizacije bio je nepovoljan ne samo s kulturne strane; taj je utjecaj bio isto tako razoran i na ekonomskom području. To su davno zapazili ideolozi hrvatskog seljačkog pokreta i tražili najpodesniji način da zaštite seljaštvo od negativnog utjecaja Zapada.“ Tomašić tvrdi kako „hrvatsko seljaštvo nije protiv tehničkog napretka zapadno-europske civilizacije… ali je odlučno protiv oštrih društvenih razlika i političkog i ekonomskog iskorišćavanja; protiv vlasti privilegija i terora manjine nad ogromnom većinom“ te analizu zaključuje Radićevom i mačekovskom krilaticom „Za stare pjesme, za nove plugove“.

Odgovor na pitanje o trajnosti starih stereotipa stoga treba potražiti u činjenici da pretvorbu Hrvatske u demokratsku i kapitalističku zemlju tradicionalno nije pratila adekvatna klasično-liberalna ideologija. U vlastitoj tradiciji za nju očito nismo imali, i još nemamo, dovoljno jakih idejnih korijena. I najmoderniji stereotipi Hrvata stoga katkada doista zvuče paradoksalno: ako obje strane političkoga spektra misle gotovo isto o legitimacijskim temeljima vlastitog političkog i ekonomskog poretka, kako je moguće da je intenzitet njihova idejnog sukoba tako jak? I kako može opstati država u kojoj oba politička i stereotipna obličja naroda traže bitno drukčije oblike poretka?

Ma koliko mrzimo stereotipe, čitateljima bi spomen Morlaka trebao biti memento da mnogošto u vlastitome mentalitetu možemo i trebamo mijenjati. Slom komunizma bio je preduvjet da se počnemo približavati civilizaciji. To smo navodno oduvijek željeli, ali iz raznih razloga nismo mogli postići. Bilo bi katastrofalno da sada, kada za to konačno imamo priliku, odmahnemo rukom (kao što to odviše često činimo) i zaključimo: „Pih, nije ni ta civilizacija baš nešto!“