Shakespeare i Matica hrvatska

Matica hrvatska još je 1919, prema riječima Milana Bogdanovića, „preuzela zadaću da popularizira Shakespearea“. Stoga su sva Matičina izdanja u uvodima, predgovorima, pogovorima i bilješkama donosila obilje podataka o Shakespeareu i njegovu djelu, analize pojedinih komada, obavijesti o kazališnim izvedbama, spoznaje zasnovane na iskustvima prevoditelja i one prenesene iz bogate literature o Shakespeareu, objašnjenja manje poznatih pojmova i imena, te brojne osvrte na probleme prijevoda, kako one koji se tiču načela prevođenja pojedinih prevoditelja, tako i one koje raščlanjuju sporna ili teško prevediva mjesta.

U tri nedovršena niza tijekom 20. stoljeća Matica je izdala većinu Shakespeareovih drama, da bi u četvrtom, dovršenom nizu, 2006–2007, izdala Shakespeareova Sabrana djela u prijevodu Mate Marasa.

Napisao i priredio Josip Brleković

Prvi niz

Izvanredna izdanja
Matice hrvatske
(11 svezaka, 1919–1927)

Premda je Matičina uprava krajem 19. stoljeća razmišljala „o potrebi i koristi valjana prijevoda Shakespeareovih drama“, do ostvarenja te zamisli došlo je tek nakon svršetka Prvoga svjetskog rata i to na prijedlog Vladimira Treščeca Branjskog koji je kao Matičin član i intendant zagrebačkoga HNK-a 1916, u povodu bardove 300. obljetnice, predložio Matičinoj upravi da pokrene izdavanje prijevoda sveukupnih Shakespeareovih djela. O tome je prijedlogu putem Matičina Izvještaja o radu u 1914., 1915. i 1916. obaviješteno i približno 10.000 Matičinih članova koji su Matici izrazili punu podršku u tome poslu kojemu je u prilog išao i ugovor što su ga sklopili prevoditelj Milan Bogdanović i HNK o prevođenju Shakespeareovih djela za čije se objavljivanje ponudila Matica hrvatska. U tom prvom pokušaju sustavna prevođenja Shakespearea u Hrvatskoj, Matica je objavila jedanaest prijevoda – devet Bogdanovićevih te po jedan Milana Šenoe i Vinka Kriškovića. Uz prijevode, objavljena je i suvremena studija o inscenaciji Shakespeareova Hamleta kao prilog moderniziranju i reformiranju hrvatskoga kazališta.

DRUGI niz

Nedovršena
Sabrana djela
Williama Shakespearea
(17 naslova u 18 svezaka, 1947–1960)

Početkom 1946. odlučila je Matičina uprava da na temelju već objavljenih Bogdanovićevih prijevoda pokrene novu seriju izdanja Shakespeareovih djela koja će obuhvatiti sveukupni njegov opus.

Redakcija djela povjerena je vrsnu anglistu i šekspirologu Josipu Torbarini koji je za novopokrenutu Matičinu ediciju i sâm preveo tri djela. Knjige je likovno opremio Ljubo Babić. Potaknut novim Matičinim pokušajem da objavi cjelokupna Shakespearea, naš najbolji poznavatelj stranih književnosti i utemeljitelj komparativne književnosti u Hrvatskoj Ivo Hergešić, napisao je znamenitu studiju o značenju Shake­spearea i hrvatskoj recepciji njegova djela (Shakespeare u Hrvatskoj). Studija je objavljena u Matičinu časopisu Kolo 1949.

Nažalost, projekt zbog izostanka novčane potpore i nakladničke krize nije bio dovršen.

Treći niz

Nedovršena
Sabrana djela
Williama Shakespearea
(26 svezaka, 1969–1990)

Zahvaljujući bogatu iskustvu stečenom na uređivanju i prevođenju Shakespearea za drugi Matičin prijevodni niz, postavio je Josip Torbarina načela znanstvenog i kritičkog pristupa uređivanju Shakespeareovih djela, ne zaboravljajući pritom da je njihova krajnja svrha popularizacija bardova teksta među širim čitateljstvom. Stoga su knjige iz ovoga niza — prosječne naklade 3000 primjeraka — popraćene informativnim i znanstveno fundiranim predgovorima koji svaki za sebe predstavlja malu studiju o prevedenoj drami, a dopunjeni su bilješkama i komentarima nekih težih ili važnijih mjesta u tekstu. Vrhunsku likovnu opremu s upečatljivim ovitcima i vinjetama na prednjim koricama knjigâ radio je isprva slikar i ilustrator Ivo Friščić (do 1981), a potom stalni Matičin suradnik, slikar i grafički dizajner Alfred Pal. Poslije prisilna utrnuća Matičina rada 1972, izdavanje Shakespeareovih Sabranih djela preuzeo je Nakladni zavod Matice hrvatske. Do početka Domovinskog rata koji je prekinuo ovaj nakladnički niz, objavljeno je 25 uglavnom novih prijevoda koje su nakon Torbarinina povlačenja s uredničkog mjesta uređivali Igor Zidić i Vera Čičin Šain.

Četvrti niz

Dovršena Sabrana djela Williama Shakespearea (4 sveska, 2006–2007)

Kada je Matica hrvatska nakon gotovo stogodišnjih pokušaja konačno uspjela objaviti cjelokupna Shaekspeareova djela u hrvatskom prijevodu u četiri sveska na 5200 stranica sa 112.000 stihova, i to zahvaljujući jednome čovjeku – prevoditelju Mati Marasu – novine su pisale kako je riječ o „prevodilačkom pothvatu bez premca“, „Shakespeareu za nove generacije“, „kompletnom Shakespeareu“ koji Hrvate stavlja u „red s ne baš brojnim narodima koji se mogu dičiti takvim kulturnim ostvarenjem“.

Jedna je kritičarka, hvaleći Marasov novi prijevod Shake-
spearea, spomenula i prevoditeljev „neuškopljeni hrvatski jezik“. Doista, prevoditelj je obilato koristio bogatstvo hrvatske jezične tradicije i hrvatskoga leksika, vjerno prenoseći Shake­speareovu misao, njegove igre riječima, kalambure i dosjetke.

Djela su objavljena u dvobojnom tisku i luksuznoj opremi, sa zanimljivim i estetski decentnim grafičkim rješenjima, popraćena opširnim tekstovima o autorovu životu i djelu, o osobitostima njegova stiha i tradiciji prijevodnih rješenja, bilješkama i tumačenjima nepoznatih imena i događaja te nerazumljivih aluzija i misli. Na početku svakoga djela uz kratki sadržaj iznose se i podaci o vremenu njegova nastanka, o prvim izdanjima, izvorima i utjecajima.

Slijedom uobičajene podjele bardova opusa, prva knjiga obuhvaća prijevode deset povijesnih drama, druga prijevode deset tragedija, treća knjiga jedanaest komedija, a četvrta knjiga prijevode „crnih komedija“, poema i soneta.