Sasvim običan život

Kada je 2002. objavljen u Češkoj, kraći roman Emila Hakla (1958, pravim imenom Jan Beneš) O roditeljima i djeci postao je književni hit. Autor je za njega ovjenčan cijenjenom književnom nagradom Magnesia Litera, nekoliko godina poslije prema knjizi je snimljen istoimeni film, tekst se u međuvremenu izvodio i na radiju, a o njegovoj izvrsnoj recepciji svjedoči i podatak da je u svega nekoliko sljedećih godina dočekao dva ponovljena izdanja. Premda je u to doba iza sebe već imao nekoliko objavljenih naslova kojima je privukao pozornost na svoj književni talent, tek nakon kraćeg romana O roditeljima i djeci Hakl je stekao iznimnu naklonost publike. Više od jednoga desetljeća nakon objavljivanja u Češkoj, Haklova je uspješnica, u prijevodu Mirne Stehlíkove Đurasek, sada dostupna i hrvatskim čitateljima.

Haklov kraći roman broji stotinjak stranica. Nije posrijedi tek opaska o kvantitativnoj naravi djela, već i zamjerka na autorov račun – ako se to uopće i može nazvati zamjerkom. Proza O roditeljima i djeci djeluje, naime, poput bljeska u mraku, bljeska koji iznenada počinje i podjednako iznenada završava, oštrim rezom nakon kojeg će čitatelju po svoj prilici ostati žaljenje što sve skupa nije još barem malo potrajalo. Od knjige naoko mudroslovna naslova, kojim se (lažno, dakako) sugerira da je posrijedi pokušaj pružanja odgovorâ vezanih za zakučastu problematiku odnosa roditelja i djece, čitatelj bi možda očekivao nešto deblje štivo. No Hakl i njegova proza takvih ambicija jednostavno – nemaju. Možda i bolje da je tako, jer u suprotnom bi autor vrlo lako zaglavio u patetici i po već tko zna koliko puta prožvakanim klišejima o „velikim životnim istinama“, ili bi pak njegova knjiga ogrezla u mnoštvu danas vrlo popularnih priručnika samopomoći. Sve to Hakl je spretno i sretno izbjegao, priuštivši nam nekoliko sati prave zabave.

Razgovorni roman

O čemu se „radi“ u O roditeljima i djeci? Ni o čemu posebnom, jer ovdje nema nekih važnijih događaja ili velikih pomaka u radnji, ali pritom tekst ni u jednom trenu nije zamoran ni dosadan; ili, ako baš hoćemo, o svemu pomalo, a da pritom u onome što čitamo nema ni mrvice pretencioznosti. Glavni su akteri romana sedamdeset jednogodišnji otac Ivan, umirovljeni znanstveni radnik, i njegov četrdeset dvogodišnji sin Jan Beneš (što tekst čini do stanovite mjere autobiografskim), ujedno pripovjedač i glavni komentator očevih iskaza i postupaka. Haklov roman počinje susretom i završava rastankom oca i sina koji jedno kolovosko poslijepodne provedu u zajedničkoj šetnji Pragom. Prostorna praksa tumaranja gradom, toliko omiljena u (post)-
modernoj književnosti, preduvjet je ovog narativnog teksta, ona je ključni faktor njegove opstojnosti i homogenosti. Jer ne samo da se radnja u velikoj mjeri realizira šetnjom, već je šetalačka perspektiva – uz alkohol koji otac i sin nemilice ispijaju obilazeći praške pivnice i gostionice – ujedno glavni stimulans dijaloga dvojice glavnih likova kao okosnice čitavog teksta, koja i u kvantitativnom smislu zauzima njegov najveći dio. Vratimo li se pitanju koje smo maloprije postavili, sada možemo odgovoriti nešto konkretnije: u O roditeljima i djeci događa se razgovor. Uostalom, nije slučajno da uvodna scena knjige počinje tako da je čitatelj doslovce „bačen“ u bujicu dijaloga koji u tom trenutku već traje.

Od krčme do pivnice

Otac Ivan i sin Jan, dakle, tumaraju Pragom obilazeći krčme, gostionice i pivnice, a pritom pretresaju sve moguće i nemoguće teme – od zrakoplovâ i očeva djetinjstva u Zagrebu, preko prizivanja duhova, bolesti, smrti i kanibalizma, pa sve do ljubavnih odnosa, vrsta alkoholnih pića, biljnog i životinjskog svijeta… Malo-pomalo, čavrljajući tako o svemu, svačemu i ničemu, načnu i poneko pitanje od egzistencijalne važnosti, pitanje smisla i besmisla života: „I vidio sam više nego ikad prije da smo dovijeka zatočeni u sivoj, neprohodnoj kugli punoj dima, izmeta i smijeha. Ljudi, Zemlja, Svemir i mi, djeca. Šablone, mjere, ladice i težine. Naivnost bez kraja i konca. Naš govor neka bude: da, da – ne, ne. Ha, ha.“ A iza svega toga, iza lepršave banalnosti neobaveznog čavrljanja i povremenih izleta u takozvane ozbiljnije teme, ocrtavaju se – i to sve upadljivije kako tekst odmiče prema kraju – krhotine odnosa Jana i njegova oca Ivana, njihova uzajamna predbacivanja i dugogodišnji latentni konflikti, sitna podbadanja i zamjeranja.

No nikakva posebna drama iz toga se neće roditi, ovdje u potpunosti izostaje – premda ne možemo reći da nedostaje – ona točka vrenja u kojoj bi napetosti ili razmirice između oca i sina eskalirale. Problematičnost njihova odnosa ostaje tek na razini više ili manje eksplicitnih indicija, stoga tekst može odavati dojam plošnosti (ne i površnosti!); sve prikrivene demone oca i sina Hakl je svjesno, disciplinirano i do sama kraja dosljedno držao na uzici, zamaglivši ih pred navalom čitateljeve znatiželje. S obzirom na to da ne postoji kulminacija radnje, preokret ili – nazovimo to tako – epifanija, teško je govoriti i o klasičnom epilogu u kojem bi se nešto važno razriješilo ili eventualno dodatno zamrsilo. Nakon višesatne šetnje, ispijanja alkohola i razgovora otac i sin rastaju se podjednako neutralno kao što su se i sastali, a za vrijeme njihova druženja nije se zbilo ništa važno u njihovim životima. Hakl je događajnost u potpunosti potisnuo u korist dijaloga, naglasivši tako oralni karakter teksta.

Osim što se odlikuje zavidnom lakoćom fabuliranja priča, dogodovština i (urbanih) anegdota koje su ponekad na granici nevjerojatnoga, proza O roditeljima i djeci bogato je začinjena humorom, i to nerijetko sirovim, pomalo prizemnim birtijaškim humorom zbog kojeg ćemo možda i sami sebe zateći kako se naglas smijemo. Sjećate li se kada je posljednji put neko književno djelo kod vas izmamilo smijeh koji jednostavno niste uspjeli zatomiti? Knjizi O roditeljima i djeci to bi moglo poći za rukom, dijelom i zahvaljujući razgovornom jeziku s ponekim vulgarizmima i sočnim psovkama koji su pomno dozirani i koji baš zato djeluju toliko komično.

Stereotipi o Jugoslaviji

Za hrvatske će čitatelje Haklova proza vjerojatno biti aktualnija i tematski zanimljivija nego za čitatelje iz drugih zemalja (izuzimajući, dakako, one češke), i to iz razloga što znatan dio teksta zauzimaju očeva sjećanja na djetinjstvo provedeno u Zagrebu, njegove uspomene i anegdote vezane za Tita, ustaše, bombardiranje Zagreba, život u ratnoj i poratnoj Jugoslaviji… Hakl nam tako otkriva nešto i o nama samima, nešto što, ruku na srce, s obzirom na povijesnu zbilju graniči s mitom, ali nešto što je možda baš zato toliko zanimljivo, primjerice: „A povijest Balkana je turobna i patetična kao njemačka opera, tu nema zajebancije, tamo krv teče u potocima, odrubljene glave valjaju se po ulici, a odmah pokraj se pleše i svira orkestar.“

Sve u svemu, Haklu je uspjelo poći za rukom ispisati tekst koji će nas lako zavesti razgovornim jezikom, tečnom oralnošću koja ostavlja dojam verbalne bujice (nije slučajno da književni kritičari u Haklovim djelima prepoznaju odjeke stila Bohumila Hrabala), lepezom tragikomičnih priča i anegdota. O roditeljima i djeci čita se u doslovce jednome dahu, to je tekst u kojem uživamo, tekst koji će nas opustiti i zabaviti, ali i tekst nakon kojeg nešto ipak ostaje. Što? Ako ništa drugo, ostaje nostalgija, žaljenje što otac i sin svoje druženje nisu produžili barem za još nekoliko sati.