Rokovnik

Moj otac radio je u nabavnom odjelu velike tvornice. Opskrbljivao je firmu iglama za šivanje kože, elektromaterijalom, dijelovima za strojeve, čak i manevarskim lokomotivama. Po logici stvari, uspostavio je suradnju s mnogim proizvođačima i s njima je održavao srdačne odnose. E, u te srdačne odnose pripadalo je i ono što se događalo svake Nove godine: tada su poslovni prijatelji slali jedni drugima rokovnike. A ja sam silno volio taj trenutak, i to iz dva razloga: jedno zato što su rokovnici bili sami po sebi zanimljivi, a drugo zato što ih je otac dobivao s raznih strana, pa ih nije mogao sve iskoristiti, te sam znao da će neki od njih zapasti i mene.

A to mi je bilo draže od svega što se za Novu godinu događalo (uključujući i sve one priredbe i darove), jer kad bih dobio rokovnik, činilo mi se da sam učinio velik korak naprijed, da sam gotovo odrastao, a odrastanje mi je tada bilo glavna ambicija. A zapravo me veselilo sve ono što se u rokovnicima nalazilo, i ja sam ih listao kao što se listaju knjige, pa ako bi mi otac dao priliku da izaberem koji ću uzeti, uvijek bih zatražio malo vremena za razmišljanje.

Jer rokovnici kao da su se natjecali koji će biti ljepši i zanimljiviji. Bili su oni srednje veličine, otprilike kao knjiga džepnoga formata, bili su prilično debeli i svi su bili uvezani u skaj, koji se jako trudio da izgleda kao koža. Na koricama su imali zlatotiskom izveden naziv poduzeća koje rokovnik daruje, ponekad su na kutovima imali i metalna ojačanja, a gotovo je obavezna bila traka kojom se obilježavaju stranice.

Ali sve to još nije bilo ništa prema onome što se nalazilo u unutrašnjosti. Jer svaki rokovnik sastojao se od glavnoga dijela i od dodataka. Glavni dio činili su dani u godini: svakomu od tih dana bila je posvećena po jedna stranica, i svaka je od njih imala na sebi crte, a u gornjem dijelu datum i napomenu o kojem se tjednu u godini tu radi. Sporedni dio bio je mnogo zanimljiviji i po njemu su se rokovnici razlikovali. Nastojali su oni pružiti korisniku što više podataka koji mu mogu poslužiti u praktičnom životu, pa su zato donosili tablice uz pomoć kojih se metri pretvaraju u jarde i inče, stupnjevi Celzijeve skale u stupnjeve Fahrenheitove, a litre i kilogrami u galone i funte. Bio je tu još i popis glavnih svjetskih valuta s podacima o njihovu međusobnom odnosu, a osobito je uzbudljiv bio dio u kojem se moglo doznati koliko je sati u Sidneyju, Moskvi ili u Džakarti onda kad je u Zagrebu podne. A kao vrhunac svega, neki su rokovnici donosili i kartu Europe, s označenim državama, a na njoj se – uz pomoć pomičnoga brojčanika – moglo vidjeti kolike su cestovne udaljenosti između pojedinih glavnih gradova.

Pa tko ne bi time bio oduševljen? A najbolje je od svega bilo to što se svaki od tih rokovnika ponašao kao da je u isti mah i prvi i posljednji. Jer ni jedan od njih nije uzimao u obzir svoju kratkoročnu namjenu, nego su od nas očekivali da ih rabimo i kad prođe godina kojoj su posvećeni. To se najbolje vidjelo po činjenici da su rokovnici redovito bili opskrbljeni i dijelom u kojem su se po desnom rubu stranice nizala slova abecede: to je bio imenik, tu ste trebali upisati adrese i telefonske brojeve koji su vam važni. A ako to učinite, onda, naravno, rokovnik nećete baciti, jer će vam biti tlaka da iduće godine sve iznova prepisujete.

A to je lukavstvo bilo zapravo posve nepotrebno: mi rokovnike ni inače nismo bacali, nego smo ih čuvali još godinama, jer nam je bilo žao da ih se odreknemo, a mogli su i poslužiti ponekoj svrsi. Moja je majka, recimo, u jedan takav rokovnik popisala sve obiteljske rođendane, imendane, datume vjenčanja i datume smrti, i to joj je onda služilo kao pouzdan podsjetnik. Inače smo rokovnike doživljavali manje kao praktično pomagalo, a više kao luksuz, i upravo je to bilo kod njih najbolje.

A čini se da su ih kao luksuz shvaćali i sami poslovnjaci kojima su bili namijenjeni. Oni su, doduše, dobivali mnogo rokovnika i nisu ih morali štedjeti, ali uvijek bi se nekako pokazalo da čovjek ne može stalno nositi rokovnik sa sobom, jer je odveć glomazan, pa je za njega potrebna torba. Tako je onda stajao na radnom stolu, kao ukras, i nije se koristio, a u džepu se nosio mali rokovnik.

Postojalo je i to, da, da. Zvalo se notes. Notes je također bio uvezan u skaj, i imao je sve one datume, jedino što je kod njega na svakoj stranici bio cijeli tjedan, a ne samo jedan dan. Isto tako, on nije imao ni one dodatke s tablicama valuta i s udaljenostima između europskih metropola. Ali jako je dobro služio svrsi, jer su ljudi bilježili kad imaju sastanak, kad moraju kod krojača, kad je nekome važnom potrebno nešto čestitati. Moglo bi se nabrojiti još tih svrha kojima su služili notesi, ali mislim da nije potrebno: i ovo što sam rekao jasno pokazuje zašto su nestali. Nestali su, naime, zato što su ih zamijenile razne elektronske naprave, prije svega mobiteli: u njima je i kalendar i imenik, a i sve one tablice za pretvaranje nečega u nešto.

Ipak, ne može ni mobitel ni koja druga elektronska sprava dobiti ono značenje koje je rokovnik nekada imao. Jer on je bio znak da je čovjek ozbiljan, zaposlen, da mora mnogo toga pamtiti i na mnogo toga stići, ukratko, da ima stanovitu društvenu težinu. Pa je li onda čudo što smo mi, tadašnji klinci, nabavljali notesiće Lipa Mill i nosali ih po džepovima, kao da doista moramo nešto važno zabilježiti?

I je li čudo što ja, koji sam se rokovnicima uvijek radovao, nisam nikad ni jedan od njih doista iskoristio? Ni u jedan od njih nisam napisao ni slova, jer mi je bilo žao: uvijek sam mislio da će jednom doći neka prilika koja će biti dostojna tako lijepe bilježnice.

Ali nije došla, i rokovnici su pomalo izašli iz moga života. Ne znam kad se to dogodilo, ali znam da ni jednoga više nemam. A nekako mi se čini: da sam ih sačuvao – pa makar i onako prazne – danas bih se daleko lakše snalazio u vlastitoj biografiji.