Rat je uvijek gori

Već naslovom novi roman Ivana Aralice Bunar na turskoj granici asocirat će čitatelje na osamdesete godine prošlog stoljeća (najbolje Araličino stvaralačko razdoblje), kad je objavio povijesne romane Psi u trgovištu, Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta. Tom niskom romana pisac je oblikovao epsku sliku narodnog života u burnim zbivanjima minulih stoljeća na relativno skučenu prostoru između Rame i Cetinske krajine. Rekonstruirajući povijest naroda s toga terena, na kojem se stalno neprijateljski sudaralo nekoliko carstava, vjera i civilizacija, opisujući narodne običaje, kulturu, mentalitet, jezik i pojedinačni i kolektivni etos puka, pisac je često uspijevao pronaći njihova univerzalna, svevremenska značenja.

Bunar na turskoj granici usmjerio me na spomenute romane zbog žanrovske srodnosti: riječ je o povijesnom romanu u kojem se nastoji pokazati kako neki društveni mehanizmi i povijesna gibanja (iz daleke prošlosti) utječu na život i sudbinu pojedinca. To je i tekst s istaknutim obilježjima porodičnog romana: obuhvaćene su tri generacije porodice Škarica, ali središnji su likovi djed Paškalj, čobanin, čiji su svi preci bili čobani, i njegova četvrt stoljeća mlađa žena Maša. Manje je pozornosti posvećeno njihovu sinu Ivanu, prometniku u kninskoj željezničkoj postaji, i unuku Anti, predavaču na šumarskom fakultetu u Zagrebu i akademiku koji je tu čast zaslužio književnim radom. Ante je lik i pripovjedač romana u prvom licu pa emotivno govori o baki Maši, koja ga je „svojim pričama zadojila“. Bunar se može čitati i kao roman o romanu. Pripovjedač često govori o okolnostima u kojima je tekst nastajao, iznosi svoje poetičke poglede i objašnjava zašto ta proza tako izgleda. Pojedini autoreferencijalni iskazi odgovor su kritici i obrana vlastitih stavova i shvaćanja umjetnosti, a gdjekad će pripovjedač priznati da je kritika bila u pravu (pa sada, npr., u svojim pričama izostavlja pismeno oblikovanu poruku).

Roman je podijeljen na četiri dijela („fragmenta“): Vukovi, Điđi, Međa i Koliba. U prva tri pripovijeda se o djedovu životu, o ljetnim ispašama ovaca na vrhovima Dinare kojima je nekad prolazila „turska granica“, o borbi s planinom, snjegovima i vukovima, o teškim i uzaludnim natezanjima s korumpiranim povjerenicima za pašnjake i plaćanju globa. U četvrtom dijelu pripovjedač „vezuje uzlove“ – „vežem sve niti života (…) od kojih sam tkao i šarao svoj sag, zapise o svom djedu i svojoj baki“; na svoj način, to je sinteza obiteljske sudbine, obilježene polustoljetnom stigmom. Pripovjedačeva je pozicija neuobičajena: unuk Ante od djeda je naslijedio i drvenu kutiju koja se u djedovo vrijeme zvala čekmedže – sandučić s ladicom za spremanje dragocjenosti, u kojem je ostalo mnogo njegovih dokumenata, osobnih iskaznica, putnih isprava, potvrda iz raznih životnih razdoblja. Djed je poginuo prije nego što se unuk rodio, ali mu je baka protumačila značenje svakog od tih sačuvanih papirića i sve to vješto pretvarala u priču. Tako je iz bakinih priča „kosturu djedova života“ sadržanu u dokumentima „dao tijelo, pa i udahnuo dušu i život“.  Ona je svakom dokumentu dodavala i svoje viđenje i svoj doživljaj te istine, pa će se pripovjedač tim viđenjem „koristiti kao vlastitim“. Bakino pamćenje za unuka je neprocjenjivo važno – jer pamćenje je ključni element u izgradnji i održanju identiteta, od osobnog („jer me bez njega kao čovjeka ne bi bilo“) preko kolektivnog do nacionalnog.

Koliko god zanimljive i vješto ispričane bile priče što ih je čuo od bake, jedva pismene žene, na njima se ne bi mogao zasnovati ozbiljniji roman. Unuku romanopiscu jasno je da se djedov život i sve te osobne priče ne bi mogli razumjeti ne istraže li se povijesne, pravne, gospodarske i druge osnove složenog života država, naroda i njihova četveronožnog blaga. Iako radnja romana obuhvaća gotovo cijelo 20. stoljeće, pripovjedačev pogled morao je segnuti mnogo dublje u povijest da bi se razumjela suvremena situacija. Jer turska granica uz koju ljeti s jedne njezine strane pasu Paškaljeva stada, a s druge stada njegova brata Ivana, neobičan je fenomen. Granica, koja je između Mletačke Republike i Otomanskog Carstva vrhovima Dinare uspostavljena Požarevačkim mirom 1718, ostala je do danas gotovo nepromijenjena. U Austro-Ugarskoj je i poslije u Kraljevini Jugoslaviji ta granica postala međa između Dalmacije i Bosne, nije razdvajala države, ali se sadržajno ništa nije promijenilo. Kad je granica uklonjena, nastavilo se živjeti onako kako se živjelo i dok je ona postojala. I dalje je vrijedio Ramazanski zakon po kojemu je „stranim“ državljanima dalmatinskim čobanima i kolibarima naplaćivano pravo uživanja bosanskih pašnjaka, i dalje je „turska granica“ ostala razmeđe triju naroda, vjera, kultura, civilizacija. Bilo je to osjetljivo područje i kad je vladao mir, a postalo je pakao kad je počeo rat.

Da bi čitatelju približio posao kojim su se bavili ovčari na Dinari, o čijoj je uspješnosti ovisilo barem sto tisuća ljudi i s jedne i s druge strane granice, pripovjedač je morao proučiti opsežnu građu. Posegnuo je za knjigama čiji su se autori bavili različitim aspektima te problematike. Mnoge je zanimljive pojedinosti ponudio čitatelju, znanstvena je građa, „pravna, povijesna i stočarska, (…) izložena onako kako se priče pričaju“, ali ima i odveć potankih tumačenja i ponešto nefunkcionalnih digresija. Te digresije dosta dobro neutralizira hotimična fragmentarnost teksta.

Pojedinačne životne sudbine, pogotovo sudbina djeda Paškalja, kojeg u ljeto 1944. na njegovu bunaru uz tursku granicu života lišava partizan/četnik, predratni korumpirani grahovski povjerenik za ispašu, strašni je predznak novoga vremena u kojem će se stvoriti nove i prenijeti i neke stare podjele: nacionalne, političke, ideološke. Pripovjedač Araličina romana, čija je obitelj pod komunističkom vlašću, gotovo pola stoljeća, držana nacionalističkom, ustaškom i mračnjačkom, ali i nekoliko drugih individualiziranih sudbina koje završavaju nasilnom smrću, otvara pitanja pojedinačne i kolektivne krivnje.