Rafinirani pjev o istom

Objelodanivši već tucet knjiga pjesama (ponekad s grafikama i crtežima u suradnji s istaknutim ilustratorima) Anka Žagar potvrđuje se kao rijetka i apartna pjesnikinja koja uzastopce intrigira književnokritički i prosudbeni ustroj suvremene hrvatske poezije. Možda zato što nikada nije bila pjesnička džetseterica, slijedeći neki poetski mainstream, oslonjen na vladajuće medije i po njima nametnutoj kulturi očitavanja jezika. Zanimljiva je ta stalna dinamika koju ona uspostavlja s čitateljima, koji će se napokon zapitati koliko je ona i dalje nova i autentična. Tumačenja je mnogo, pa ni autor ovog napisa više ne zna što je njegovo tumačenje Žagaričine ingenioznosti (prepoznatljivosti). Kao da je to unaprijed impostirana kvaliteta – jer se ne može sa sigurnošću iscrtati dijagram njezina pjesnikovanja. Uvijek izmiče njezina varijabla verbovizualne manifestacije, aromatičnost osjećaja prirode i stidljiva osjećajnost u spoznajama sebe. Nova, dakle, svakako nije, ali je autentična i nadalje. I nadalje čitatelj osjeća višu jezičnu kompetenciju koju pjesnikinja uspostavlja i namjerno ruši u sintaktičkim i sintagmatskim lomovima, iako, u pojmovnim simetrijama, aluzijama i višeznačnostima – misaono konzistentna.

Poigravanje jezikom

Znak-označeno-označitelj postat će njezina Rubikova kocka s uvijek novim rješenjima. Jedno je od njih okrnjenost sintaktičke strukture i nemogućnost posvemašnjega dohvaćanja svijeta koji okružuje subjekt. No kada se udomaći u prirodi, tada je očitava i autoreferencijalno učitava, nalazeći se istovremeno i u njoj i izvan nje te sastavlja potpunu sliku transcendirajući je:

... to ruža mi je

pod prozor došla reći

 stara sam, svako malo ti

ružasto govorim u noć

sad mi je još samo bog ostao...

To će biti stoga što se cjelovitost pjesme nikad ne urušava u nepojmljivi bezdan jer se u tekst upisuju uvijek nova značenja te će svako kritičko čitanje iziskivati novo čitanje. Dakle, čitatelji se pitaju što je novo u pjesnikinje koja se čuva društvenosti, a istom čuva vlastiti svijet? Što je novo u preispitivanju sebe nakon uzastopne simbolike šume, tišine, bjeline, rijeke, kiše, mora, trave, sunca, vjetra, dana i noći i koliko je to dostatno da se izrekne „sve“ – da bismo došli do novih mjesta i prirode stvari? Zapravo, nije li već sve rečeno i potrošeno u njezinim „autopoetičnim i metajezičnim iluminacijama“ (Krešimir Bagić) i „jezičnoj prajuhi“ (Branko Maleš)?

Kristalizaciji vlastitoga ja za koji je već prije iskovala riječ sebetina (uvećanicu povratne zamjenice sebe ili se) umiljava se tepanjem (ponekad afazijskim govorom), a od sada i tihotapkanjem. Čitalac zaista može osjetiti kako mu se to pjesništvo približava u toplim i mucastim papučama tihotapkama. To je ujedno erotski čin, nikad zgotovljen, skriven u tajnama sintakse ili pak lingvostilskoj frazi. Razmišljajući tako mogli bismo poći i dalje zamišljajući kako to pjesnikinja čitatelja uvodi u svoje pjesme – nježno ga dodirujući, ulazeći mu u intimu krvotoka, tako da vas oblije toplina. Pritom neće dopustiti da se jezik vrati svojoj prvobitnoj sirovoj građi, namamit će ga hotimičnim pogreškama u govoru, u raznolikom poigravanju s morfemskom i idiolekatskom građom ili nadogradnjom smisla („nadopisivati brdo u vis“, „lišće negovorivo, „kiša šuškalica“, „samota je / išumorila je“, ili lijepa metafora: „ravnina, spljoštena tugina“).

Za Anku Žagar riječ se „ne govori / naprosto bude“. Prije je to bilo ponavljanje knjige postanja („i bi šuma“), a sada je to vlastita ili tuđa pisalačka kreacija („onda ti napišeš šuma“, „prepisujem jelena“, „idu hrzaju prema tebi... te riječi tihotapke“). Kao da pjesme same govore o svome nastajanju kao što i pjesnikinja govori o ideji pjesme, naglašavajući narav pisanja i stvaranja („prestat ću pisat čim počinjem bivati / poezija prestaje tamo gdje počinjem ja“). Pjesma je, dakle, učestali provodni motiv ovih tekstova, a pjesnikinju zanimaju mjesta preko ruba uvriježenih stanja stvari i pojava. Očudit će i običan prijedlog – ispod – odispod ili će izreći glagol nastao prefiksacijom prijedloga i glagola: nathodavaju se (želeći nam poručiti da se pretječu te riječi tihotapke). To može biti i pobuna protiv potrošena jezika preinakom ili repliciranjem tuđeg stiha: „ruža je ruža je ruža je ruža, je ruža“ (Gertrude Stein, kako je to primijetila Kristina Špiranec na stranicama web-portala Bookse), ali i francuski režiser Godard i njegova – „žena, je žena, je žena...“, dodali bismo. Naime, tu eliptičnu sintagmu treba unekoliko replicirati da ruža iznovice postane crvena, a žena – žena. No dolazi li do iscrpljenosti njezina pjesničkog glasa upravo zbog vjernosti vlastitoj poetici (kako čitamo na istom portalu) i zbog toga što „njezine pjesme tematiziraju uvijek ograničenost svoga medija što ih sljubljuje u jednu veliku pjesmu“ (Cvjetko Milanja)?

Stalni motivi

Proizlazi da će težak posao biti naučiti neke od autoričinih pjesama napamet i recitirati ih (što i nije neki vrijednosni kriterij), no i u ovoj knjizi nailazimo na antologijske uzorite uzorke kao što je pjesma Nalazište. Koncizni izričaj u ovoj pjesmi govori o bitnom, i to jezikom biti:

      idem svoj put   

      i put moj ide sa mnom

      i put je i ja sam

      tako da ga iza mene nema

      i mene iza njega nema

      niti išta od toga što je

      išlo / ide / išlo bi

      ali kad iz čista mira

      mimogred

      kažem trešnja

      on u trešnji otvara more

      i otvoreno ti je

Kao pjesnikinja reducirane semantike i motivike ona je ujedno pjesnikinja nove semantike i nove sintakse. Što je pjesma uspjelija, naivni govor, učestala ponavljanja, zamuckivanje i gubljenje daha, zatim njezin stilopis i čudopis još jednom predočavaju uvijek novu spontanost, posebno kad je riječ o „magijskom pretapanju jezika u arhetipske slike“ (Tea Benčić). Njezine „snohvatice“ i dalje hvataju rubove stvarnosti, a njezine lapidarne strofe sadržavaju samo bitne trenutke njezina, u ovom slučaju, mudroslovnog doživljaja.

Branimir Bošnjak napominje da je Anka Žagar biografiju svog jezičnog samostvaranja suočila sa stvarnicama dodajući još i začin svih kritičara – da prednost daje označitelju pred označenim i zvuku pred smislom. Naravno da je i za nju stvarnost arbitrarna, odnosno funkcionira kao unutarnja projekcija vjerovanja u stvarne slike koje nas podupiru. Stoga će nadrealizirati stvarnost vjerujući da iza svega viđenog ima još nešto, ili se nešto slutiti može. Mogli bismo to prispodobiti s autizmom svakodnevice. Pjesnikinja se ponekad naprosto otkine od sadržaja, ali će ga istovremeno emancipirati od nevažnosti. U tom poretku osjeća se otklon prema tradicijskom, a ne prema avangardnom, što se ogleda u konstelaciji rečene kristalizacije nakupina riječi. Pritom „logika i jezična hijerarhija ne stanuju u njezinoj poeziji“ (Slobodan P. Novak), ali će zato pod svaku jezičnu činjenicu podmetnuti poneko čarobno ogledalce i njezina će poezija cakliti i svjetlucati od umetnutih mnogostrukih veza u tvorbenicama riječi, eufemizmima, asonantno aliteracijskih i neologističkih veza, sve do granice viška jezične slobode, gdje se i zastaje, jer ništa neće biti spravljeno u retorti zaumnog oživljavanja jezične materije.

Stalnim izborom vječnih motiva, primjerice mora, neba, neki su kritičari zapažali njezinu rodno neutralnu poziciju pisanja (Slavica Jakopović) te je vidjeli u tradiciji ženskog autorstva, ali u otklonu prema spolnoj normi. I zaista, na relaciji tekstualnost – seksualnost ženski će subjektivitet Anke Žagar i nadalje biti bojažljiv, pa i kada je riječ o antinomiji vremena i prostora – bit će to posve nevremenito pjesništvo u kojem su toposi prostora ipak motivski određeni, čvrsti. Sve to može ilustrirati instruktivna pjesma s konstruktivistički bizarnim naslovom: Pjesma od otpadaka. Već početak pjesme otkriva toliko spominjanu sintaktičku izmjenu reda riječi („osjećaj me, se sjećaj / uvijek me se sjećaj“). Bit će to, možda, zbog ritma, no, sjetimo se, još je i Mallarmé smatrao da je pjesmi potrebno dodati malo nejasnosti, a možda nam se dozira i jezična arhaičnost: „...zasmjehnut sav / ona njega ne govori / njega ona cvate...“.

Čitateljsko poklonstvo

Ako je netko prije i pomislio da je potrebna transkripcija poezije Anke Žagar, s ovom knjigom proći će ga ta zamisao. Ali i kada bismo takvo što napravili, ne bismo mogli prevesti sve nijanse tog smisla, a poremetili bismo i specifičnu strukturu. Lijepa metaforičnost („Venecijo, korijenje malih užasa... bijelo jedro smijeha...“) nehotice bi bila oskvrnuta kao i sva draž relevantnih pjesničkih sadržaja. Uostalom, svaki vjerni čitalac poezije Anke Žagar očekuje tu jezičnu asimetriju, ispod čijeg se kolebanja uvijek skrivaju kristali novoga smisla koji čekaju da budu otkriveni. Riječ je o „novim afektivnim mogućnostima jezika“ (Tea Benčić) bez normativnih stega.

I reći ćemo da Anka Žagar nipošto ne voli diktaturu jezika pa ni u vremenima (potkraj 1970-ih) kada je ni kriva ni dužna bila proglašena najistaknutijom pripadnicom semantičkoga konkretizma. Kada je pjesnik mlad, tada podnosi takvu diktaturu jer je u njoj povlašten, naime, on je tada provodi ili u njoj samo sudjeluje. Kad ostari, svaki pjesnik voli da se s njegovim stihovima vodi debata i da ga se čita s nekom logičkom orijentacijom. Dakle, pred nama je poezija rafiniranog izvornog govora o istom, ovaj put tihotapkanjem, jer pjesnikinja se ogradila vlastitim granicama svoga, za suvremenost, ipak zapretana govora koji, začudo, već s lakoćom čitamo. A to što se njene knjige očekuju sa zanimanjem, zoran je primjer da se može izdržati u samoizolaciji od buke svijeta.

Nažalost ima u Hrvatskoj pjesnika koji nemaju takvu čitalačkoadorantsku potporu, ali ih zato hoće nagrade te imaju potporu uglednih nagrada. I Mallarmé je na početku imao tek desetak vjernih „navijača“, a danas njegov tamni smisao dešifriraju tisuće i tisuće upućenih. To ipak ne znači da u naše doba već nema dovoljno hrabrih mladih pjesnika koji bi zaobišli uhodani tijek tradicije bez prijevarnih otkrića, i koji bi bez generacijske potpore zakoračili malim koracima i zakucali na velika vrata suvremene hrvatske poezije.