Potentan tekst i impotentna režija

U umjetnosti, tako i kazališnoj, postoji dobra umjetnost i uspješna neumjetnost. S obzirom da neuspješnu proizvode mediji, dok pišem osvrt na predstavu Tri zime Tene Štivičić – koja je premijerno izvedena 30. travnja u zagrebačkom HNK-u u režiji Ivice Buljana – nisam siguran ima li smisla na to podsjećati. Pisao-ne pisao, predstava je unutar dijela medija danima prije premijere bila uspješna, a nakon premijere čak ju je i na HRT-u probrana premijerna publika proglasila „izvanrednom uspješnicom“.

Da je živ, A. G. Matoš cinično bi procijedio: A što ste drugo očekivali, amice? Pravite se ne znati da je u „zemljici Štreberiji“, kao i u svakoj provincijalnoj obitelji, uspjeh hereditarna činjenica. Tu se s danom rođenja zna tko je uvijek prvi, a tko zadnji. Samo je čudno da nam nisu svaki drugi dramski obrtnik oskarovac, književni nobelovac, a kultura visoko iznad prosjeka europskoga. Iznenađenje je i što kolegicu Tenu Štivičić, ni krivu ni dužnu, već nisu proglasili nobelovkom baš oni koji su jedva čekali da ode iz Štreberije.

Kako nisam Matoš, moram pisati o tome što sam u predstavi vidio. I moram pritom imati u vidu da hrvatska navada i uljuđeni obziri, naravno nametnuti europskim borbenim  ukusom i provincijalnom hrvatskom udvornošću – koju mnogi s političkim sluganskim iskustvom zovu europski stav – neće dopustiti da zaurlam: U Hrvatskoj na mjesto kazališne umjetnosti ustoličuju se zabava i iznuđeni uspjeh.

Da, da! U Hrvatskoj su se u teatru umjetnički kriteriji – dakle književni i kazališni – toliko srozali da više nije ni važno kakav nam je teatar koliko su važne medijska priprema i režija njezina javnog trijumfa. Pogotovo kada je riječ o različito viđenoj i interpretiranoj prošlosti, što je tema dramskoga komada Tri zime.

Praizveden u Londonu 2014. i tjedan prije Zagreba u Ljubljani, komad nam kao zrcalo uspomena nudi tri prošlosti: humanu inačicu revolucionarne partizanske, zatim življene tobože socijalističke i otrežnjujuće nacionalno-kapitalističke, vrlo bliske sadašnjosti. I sve tri na štakavici u formi dijaloga, koji je više sentimentalna inventura četiriju naraštaja jedne obitelji i obiteljska kronika nego što je drama.

Radnja se događa u vrijeme triju amblematskih zima, 1945, 1990. i 2011. Počinje 1945, useljenjem partizanke Ruže u kuću pobjeglog ustaše, gdje je Ružina majka Monika bila sluškinja kada je izvanbračno rodila Ružu, koja se prije odlaska u partizane udala za domobrana Aleksandra, koji je kao sudionik križnog puta završio u Srbiji, odakle ga je spasila trudna Ruža. U kući se rađaju Ružine i Aleksandrove kćeri, starija Maša i mlađa Dunja. Maša će se udati za Vladu i roditi dvije kćeri, Alisu i Luciju. Alisa živi u Engleskoj, a Lucija u kući koju će joj kao vjenčani dar 2011. „kupiti“ budući muž, problematični novopečeni bogataš.

U početku suzdržano, a onda, što su protagonisti bliže sadašnjosti, sve je snažniji utjecaj politike, zapravo kratkih obiteljskih evokacija o nekadašnjem životu u uspješnoj Jugoslaviji i njima upitnoj Hrvatskoj. Bez strasti mnoge su činjenice iz povijesti „objašnjene“ pa se sve doima i kao kratki kurs napisan za inozemnu, ponajprije englesku publiku. To je ukratko sadržaj.

No ispod narativnoga sloja nalaze se i slojevi istinski dramskoga. Kompleksni društveni okvir ispunjen je suvremenim sadržajima kao što su nacionalizam, crkva, ludnica, nasilje, crnci, problemi LGBT-populacije, trgovanje emocijama i seksom... Najviše tekst propituje ženski tradicionalni, emancipacijsko-feministički i aktivistički angažman. I žensku „moć“. Ukratko nudi mnoštvo realnoga iz suvremene ljudske egzistencije.

Pa i unatoč povijesnim površnostima i idealizaciji dijela prošlosti te nepotrebnom odgađanju dramskih agona i kulminacije, tekst je dovoljno kvalitetan i poticajan za redatelja koji bi njegovu kompleksnost prepoznao i znao izrežirati. Ali Buljan to nije. U tome mu nije pomogao ni dar za spektakl ni izbor Aleksandra Denića za scenografa.

Hoteći valjda nabacanim scenografskim elementima i prostorom naglasiti unutarnje konfuzne i traumatične sadržaje protagonista kronike Denić je pozornicu – kuću četiriju generacija – pretvorio u efektnu arhitektonsku dosjetku; tlocrt kuće projicirao je na zrcalnu kosinu i tako već skučen prostor učinio klaustrofobičnim mjestom koje guši život likova.

Na to se nadovezalo Buljanovo površno iščitavanje dramskog sadržaja, neinventivno režiranje dramskih situacija i odnosa među likovima, neuspješno komponiranje dinamike predstave, a osobito ritma dramskih silnica i glumačkih uloga. Pridoda li se tomu govor glumaca, od kojih je većina umjesto misli često nečujno izgovarala riječi, eto kompletne slike haenkaovske uspješnice.

Osim veoma dobre Luce Anić, koja je ulogu Lucije odigrala glumački racionalno i nadareno, sve ostale haenkaovske prvakinje bile su inferiorne i neuvjerljive interpretatorice potencijala svojih uloga. Nevjerojatno je kako Jadranka Đokić nije uspjela iscijediti više od površnih obrisa Alisine slojevitosti. I Alma Prica ulogu Monike odradila je bez kreativnog daha.

Jednako je nevjerojatno zašto redatelj Draganu Despotu nije omogućio da u cijeloj predstavi u ulozi Vlade bude odličan kako je bio na početku? Zašto je Ksenija Marinković kao Maša nudila tek inferiornost tradicionalne žene, a Barbara Vicković veoma dobro napisanu ulogu Dunje odglumila bez dramskih lomova? Zašto je dopustio Nini Violić (Karolina) da misli kako je svaki njezin trzaj tijelom gluma? Zašto Mislav Čavajda, Siniša Popović, Franjo Kuhar i Slavko Juraga nisu dobili više od epizodnih šansi? Itd., itd...

Sve u svemu Buljan je još jednom dokazao nemoć u režiranju zahtjevnih dramskih tekstova. U tome mu nije pomoglo ni pjevanje šlagera Ive Robića na japanskom jeziku.